PETA NEDJELJA KROZ GODINU

Prvo čitanje: Iz 6,1-2a.3-8

Evo me, mene pošalji!

Čitanje Knjige proroka Izaije
One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospodina gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu svetište. Iznad njega stajahu serafi i klicahu jedan drugome: »Svet! Svet! Svet! Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!« Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom. Rekoh: »Jao meni, propadoh jer čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!« Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: »Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.«
Tada čuh glas Gospodnji: »Koga da pošaljem? I tko će nam poći?« Ja rekoh: »Evo me, mene pošalji!«
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 138,1-5.7c-8

Pripjev: Pred licem anđelâ pjevam tebi, Gospodine.

Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca
jer si čuo riječi mojih usta.
Pred licem anđelâ pjevam tebi,
bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.

Zahvaljujem imenu tvojem
za tvoju dobrotu i vjernost.
Kad sam te zazvao, uslišio si me,
dušu si moju pokrijepio.

Nek ti zahvaljuju, Gospodine, svi kraljevi zemlje
kad čuju riječi usta tvojih,
nek pjevaju putove Gospodnje:
»Zaista, velika je slava Gospodnja!«

Gospodine, tvoja me desnica spašava!
Gospodin će dovršiti što započe za me!
Gospodine, vječna je ljubav tvoja:
djelo ruku svojih ne zapusti!

Drugo čitanje: 1Kor 15,1-11

Ovako propovijedamo, ovako vjerujete.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Lk 5,1-11

Oni ostaviše sve i pođoše za njim.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
Riječ Gospodnja.

DEFINITIVNI POZIV ČETVORICE UČENIKA

(LIPANJ G.  28)

(Mt 4,18—22); (Mk 1,16—20); Lk 5,1— 11)

                (…) Znamo da je Isus bio izišao iz Kafarnauma da misionari po selima Galileje. Sada se nalazi na obali jezera, ne znamo točno na kojem mjestu, ali ni u kojem slučaju to nije moglo biti daleko od Kafarnauma; to znači da je već bio na povratku iz unutrašnjosti pokrajine. Možda se nalazimo oko sredine lipnja g. 28.

                Pozornica je Genezaretako jezero.^[1] Isus stoji na obali i propovijeda. Ima puno svijeta koji se gura ako Isusa: svi bi htjeli biti bliže da bolje čuju. Položaj je nezgodan. Na obali su stajale dvije prazne lađice: jedna je bila Šimunova i Andrijina, druga Ivanova i Jakovljeva. Ribari su bili izišli iz njih i toga časa prali su mreže. Isus uđe u Šimunovu lađicu i zamoli ga da je otisne malko od obale. Sjedeći u lađici, on nastavlja propovijedanjem. Svršivši propovijed, rekne Šimunu da otplovi na pučinu i da bace mreže: govori u množini, jer je u lađici skupa s Petrom sigurno i njegov brat Andrija. Petar ga upozorava da ovo nije dobro vrijeme za ribolov, da su se cijelu noć trudili bez uspjeha, ali da će ipak još jednom pokušati, da zadovolji učitelja i pouzdavajući se u njegovu riječ. I ribolov je bio tako obilan, da se mreža skoro razdirala. Bila je preteška za samo ovu dvojicu braće, zato oni znakovima zatražiše pomoć od svojih drugova, dvojice Zebedejevih sinova, koji su se nalazili nedaleko odatle u drugoj lađici. Obje se lađice tako napuniše ribom, da su skoro tonule. Ribolov protiv svakog očekivanja i tako obilan, očito je i veliko čudo. Petar je i prije bio prisustvovao nekim Isusovim čudesima (nedavno prije, ozdravljenju svoje punice), možda i ugodnijim nego što je ovo, ali nijedno nije bilo tako. pristupačno njegovom profesionalnom znanju kao ovo, i zbog toga u stanju da ga toliko začudi i uplaši. On jasno zapaža da je tu na djelu božanska moć; da se pred njim nalazi sami beskrajno sveti Gospodin, pred kojim čovjek ne može imati drugog stava nego preneraženje i strah, klanjanje, i osjećati se nedostojan i grešnik. Isti osjećaji obuzimali su njegove drugove, Jakova i Ivana (Andrija se ne spominje, ali se stalno pretpostavlja da je prisutan; usp. rr. 4, 6, 7, 9).

                Ovdje počinje paralelizam s Mt-Mk. Prema Lk, Isus raspršava Šimunov strah, navješćujući mu da će biti ribar ljudi. Navještaj je ravan pozivu, kako se razabire iz r. 11. Samo se Šimunu govori izravno, ali r. 11 dokazuje da su u poziv uključena i ostala trojica. Budući Mt-Mk nemaju čudesnog ribolova, kod njih se ne govori o utišavanju religioznog straha, nego Isus jednostavno poziva da ga slijede prvo dvojicu braće (Šimuna i Andriju), obećavši im da će ih učiniti ribarima ljudi, a zatim radi to isto s drugom dvojicom ( Jakovom i Ivanom ).

 Poslije toga, sva tri evanđelista bilježe uspjeh tog Isusova poziva: ova četiri čovjeka ostavljaju sve i definitivno se priključuju Isusu.

                Trojica od ove četvorice bit će kasnije, u okviru Dvanaestorice, mala skupina u koju će Isus imati posebno povjerenje.

oOo

                U vezi s ovom epizodom treba napomenuti slijedeće:

               a) Kad bismo čitali jedino sinoptike, iznenadna odluka četvorice ribara izašla bi psihološki neobrazložena, nešto prenagla i nepromišljena, potpuno protivno onoj ozbiljnosti s kojom je Isus shvaćao pitanje svojih učenika (usp. Lk 14,28—33). Stvar je različita, ako čitamo sinoptike u svjetlu onoga što znamo od Ivana. Postoji jedan poziv učenicima još od dana na Jordanu. Prvim kršćanima nije bilo teško čitati sinoptike, jer je predaja znala za ovaj rani poziv »počevši od krštenja Ivanova« (Dj 1,22). Postojao je »novicijat«. Bilo je dovoljno vremena da dobro promjere što su morali ostaviti i što su imali dobiti. I nije bilo malo ono što su ostavljali, i nije ga bilo lako ostaviti (usp. Mk 10,28), tako da je definitivna odluka mogla biti samo plod ozbiljnog razmišljanja. I samo kazivanje (naročito kod Luke) pokazuje da se sve osobe u njoj osobno poznaju: Isus se obraća njima na domaću, kao osobama s kojima je prije blisko općio.

                U ovoj zgodi učenici se nalaze na svom zanatskom poslu, a nekoliko dana prije bili su skupa s Isusom (usp. Mk 1,29.36), što znači da od dolaska u Galileju do definitivnog poziva nisu imali stalnog rasporeda života, premda nikad nisu gubili Isusa iz vid.   

               b) Što se tiče društvenog položaja ove četvorice, izgleda da su oni bili »udruženi članovi« ribarskog poduzeća (grčki, »metohoi«, Lk 5,7, učesnici, mi bismo danas rekli akcionari, dioničari), industrijskog društva, gdje su se dijelili troškovi i dobici. U poduzeću su radili ne samo oni, nego i nadničari ili plaćeni radnici, barem što se tiče starog Zebedeja (Mk 1,20). Ova je pojedinost zanimljiva, jer znači da je društvo uživalo prilično dobar ekonomski položaj; njegov ekonomski doprinos budućoj Isusovoj zajednici morao je biti od velike vrijednosti.                                                                                                      

               c) Od ovog časa, ova četvorica ostavljaju sve, korjenito prekidaju s prošlošću i »slijede« Isusa. To je nova mnogostruka stvarnost.

                — Najprije, nije učenik onaj koji izabire učitelja (kao što je bio slučaj s rabinima), nego učitelj izabire sebi učenike. Prema tome, već na prvom koraku, u prihvaćanju poziva sa strane učenika postoji stav odricanja vlastitog suda i potpunog oslanjanja na osobu učitelja. Drukčija je teološka perspektiva: Bog izlazi naprijed, ima inicijativu, ali zato i jamči za zvanje koje se prihvaća svjesno sa svim rizicima.  — Slijediti Isusa znači ne samo prihvatiti njegovu poruku, nego također prianjati uz njegovu osobu: biti uvijek s njim, sačinjavati zajednicu života s njim (Mk 3,14), dijeliti dobro i zlo. S obzirom na prijašnji život, to je posve novo iskustvo. Učeništvo je korjenita novost.

                 — Prema tome, slijediti Isusa znači usvojiti isti način života kao i on. A to opet nužno uključuje cijeli niz odricanja. Isus je imao svoj zanat i ostavio ga, imao je svoju obitelj pa je i nju ostavio. Zato i učenicima ne preostaje drugo nego ostaviti ne samo svoje lađe, nego i svoju obitelj. Odricanje mora biti potpuno; Luka je onaj koji najviše naglašuje tu posvemašnost (r. 11) (usp. također Lk 14,33; Mk 10,21, itd.).

                I kako je najviši stepen Isusovog odricanja njegov križ, ni učeniku ne preostaje drugi put nego put križa (Mt 10,38; 16,24, itd.).

                — Ali odricanje nije samo sebi cilj, nego nužno sredstvo u vidu Kraljevstva Božjeg. Isus se svojevoljno odriče svega, što bi na bilo koji način moglo spriječiti ili umanjivati njegovu raspoloživost za Kraljevstvo. Njegovo odricanje je u vezi s njegovim poslanjem. Prema tome, slijediti Isusa znači asimilirati smisao njegovog poslanja. Biti učenik znači prihvatiti biti suradnik u širenju Kraljevstva. Izraz »lovci ljudi« (ribari-ribolovci) izražava to pomoću simbola koje ljudi nužno dobro razumiju. Hvatati ljude za Kraljevstvo. Loviti druge, kao što je Isus ulovio njih ...^[2]

 Toga su se dana ova četvorica ukrcala u onu novu lovačku avanturu, koja se još nije svršila.

(Tumačenje Evanđelja: fra Augustin Augustnović, Povijest Isusova, I, str. 143-145)

Priredio: fra Petar Matanović                                                             

 __________________________________________________________________________________________________________

[1] U evanđeljima zovu ga također »Galilejisko more« ili »Tibarijadsko more« ili jednostavno »more«; njegov sumarni opis usp. Szczepanski, o. c, 55—57; tekstovi predaje u Baldi, Emchiridion, 336— 363.

[2] Temu o Isusovom učeniku (ovdje u strogom smislu) skučili smo na apsolutno bitne crte; usp. također G. Bornkamm, Jesus von Nazareth, cit. po Španjolskom prijevodu, Salamanca 1977, str. 151—159.