Nedjelja, 16. 2. 2025.

ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU

Prvo čitanje: Jr 17,5-8
Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka, a blagoslovljen koji se uzda u Gospodina.
Čitanje Knjige proroka Jeremije
Ovo govori Gospodin: »Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i srce svoje od Gospodina odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj. Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je stablu zasađenu uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.«
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 1,1-4.6
Pripjev: Blago čovjeku koji se uzda u Gospodina.

Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih,
ne staje na putu grešničkom
i ne sjeda u zbor podrugljivaca,
već uživa u zakonu Gospodnjemu,
o zakonu njegovu misli dan i noć.

On je ko stablo zasađeno
pokraj voda tekućica
što u svoje vrijeme plod donosi;
lišće mu nikad ne vene,
sve što radi dobrim urodi.

Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!
Oni su ko pljeva što je vjetar raznosi.
Jer Gospodin zna put pravednih,
a propast će put opakih.

Drugo čitanje: 1Kor 15,12.16-20
Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo:
Ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo.
A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!
Riječ Gospodnja.

Slika 2 Fra Angelico: Govor na gori

Evanđelje: Lk 6,17.20-26
Blago vama, siromasi! Jao vama, bogataši!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme:
Isus siđe s dvanaestoricom i zaustavi se na ravnu. Podigne oči prema učenicima i govoraše:
»Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!
Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi!
Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati!
Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega!
Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu.
Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!«
»Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu!
Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete!
Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati!
Jao vama kad vas svi budu hvalili!
Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.«
Riječ Gospodnja.

3) OKOLNOSTI GOVORA NA GORI
Mt 5,1—2; Lk 6,17a.20a

          Što se tiče vremena, stavljamo Govor u srpanj g. 28. Do ovog datuma doveo nas je niz događaja. I to je prikladan datum. S jedne strane, ne nalazimo se na samom početku javnog djelovanja: pretpostavlja se da je Isus već dovoljno predstavljen i da posjeduje dovoljno autoriteta da izrazi neke ideje, koje su u mnogom smislu jasni prekid s prošlošću. S druge strane, ne nalazimo se daleko od početka djelovanja, pa su tako dobro smješteni neki stavovi, koji su u nekom smislu programski.
          Što se tiče mjesta, izgleda da si protivurječe Mt i Lk. Prvi kaže da je Isus »uzašao« na brdo; drugi, da je »sišao«. U samoj stvari, nema nikakve proturječnosti. Prethodni kontekst Mt jest »sažetak« Isusovog djelovanja za vrijeme jednog misionarskog izleta po Galileji. Po njemu samom ne bi se znalo gdje je Isus bio prije Govora. Jedino što se sigurno može izvesti iz Mt jest to da je Govor bio izrečen na nekom brdu; a na brdo se »uzlazi«. Točna oznaka nalazi se kod Lk, i, prema njemu, brdo Govora je ono isto gdje je Isus ustanovio Dvanaestoricu, samo što je poslije izbora »sišao« s tog uzvišenijeg mjesta na jednu »visoravan« istog brda, gdje je izrekao Govor. Brdo se nalazi blizu Kafarnauma (usp. Lk 7,1; Mt 8,1.5). Razna mjesta blizu jezera mogla bi poslužiti za tu priliku. Mjesto gdje kršćanska predaja stavlja ovaj događaj nalazi se na sjevernoj obali jezera, nedaleko od njega, ali dovoljno izdignuto nad njim, na južnom rubu male visoravni, iza koje se (više na sjever) izdižu viša brda.187

          S obzirom na slušaoce, to sigurno nisu mase, nego učenici. Oba evanđelista izričiti su u tom pogledu. I sami izraz »uzađe na brdo« daje nam naslutiti da se Isus želi osamiti od gomile (usp. Mk 3,13; 6,46; 9,2). Isus to radi upravo »videći mnoštvo« (Mt). Kod Lk, Isus počinje blaženstva podižući pogled prema svojim »učenicima«. Matej je još detaljniji. Najprije, Isus »sjede«: sjedeći je nemoguće propovijedati velikim masama. Kad je sjeo, približuju mu se »učenici«, ne drugi svijet. Konačno, počinje »njih« podučavati (…)

                                                                      5) BLAŽENSTVA

                                                                                0O0

          Blaženstva je mogao izgovoriti samo čovjek prepun unutrašnje sreće; pesimist ne bi nikad došao do ovih izraza. Zbog toga su blaženstva, na svoj način, portret ISUSA KAO SRETNOG ČOVJEKA.
          Ovdje nam se unaprijed pokazuje ono što će biti značajka cijelog njegovog života. Jedino se iz ove pozadine može razumjeti cjelina Isusovih stavova i reakcija. Stoga mislimo da se isplati dotaknuti se ovdje zaokruženo ovog posebnog vidika njegove ličnosti.
          Već smo napomenuli da nije ista stvar užitak i sreća ili životna radost. Sreća ne ispunja samo jedan čin ili jedan komadić bića, nego je cjelovita. To je ono osjećanje ugodnosti i punine, koje čovjek nosi gdje god se nalazio i koje ispunja sve časove života. To je zadovoljstvo prouzrokovano cijelim životom.
          Govorimo ovdje o Isusovoj ljudskoj sreći, to jest, o sreći koja izvire iz njegovog ljudskog iskustva života, premda se ova sreća, u stvarnosti, ne može rastaviti od njegove vrhunaravne radosti, koja se hrani svim onim što ima neko sretno značenje u njegovom spasiteljskom poslanju.
          Sreću svodimo na ova tri izvora: naći samog sebe pred životom, puno ostvarenje života i duhovna sloboda.
          — Zadnji izvor radosti jest sam čovjek; sve što je izvanosobno (stvari i drugi ljudi), može donijeti užitak, ali ne može stvoriti sreću. Prema tome, prvi je izvor sreće naći samog sebe pred životom ili cjelovit smisao što ga čovjek osobno daje svom životu.
          To je izvor i Isusove radosti. On uvijek zna, s apsolutnom sigurnošću, što hoće i kamo želi doći. Svjestan je posebnog poslanja koje mora izvršiti. Poslanje je elemenat koji organski ujedinjuje u cjelinu sve dijelove njegova života; najviši kriterij, kroz koji vidi, sudi i čini sve stvari. Ta svijest o poslanju daje Isusu apsolutnu ličnu sigurnost.
          Stoga se on nikad ne koleba prije nego što započne neko djelo. Nema kod njega mjesta za i protiv; sve je odjedanput; odlučeno i od samog početka. On može promijeniti neki osobni plan djelatnosti, ali i ta je promjena predviđena, slaže se sa smislom poslanja, nije improvizacija nekoga koji ne zna što bi izabrao između dviju alternativa (Mt 15,24.28; Iv 7,8.10). Pokazuje istu sigurnost kad mu postave »zamke«: poznaje točno situaciju, otkriva tuđe namjere i spašava se od poteškoće na način kojeg nitko nije bio predvidio (Mt 22,15; 19,3; Iv 8,6). Čak i na sudu, najprije religioznom a zatim političkom, on zadržava u potpunosti svoju vedrinu i svoj nepromjenjivi pravac. Niti niječe niti ublažuje optužbu, koja će postati zakonski motiv da ga osude na smrt (Lk 22,70—71).
          Prirodno je da se ova sigurnost prenese i na one koji imaju neki doticaj s njim. Nikog ne ostavlja u neodlučnosti. Svi znaju što treba da misle i da rade. Prvi učenici, kad ih je već definitivno pozvao, ne sumnjaju nijednog časa (Mt 4,20). Ali kasnije, razočarani i s pomišlju da ga ostave, znaju savršeno dobro jedini put kojim treba da krenu (Iv 6,67—68). Isto je tako s mladim bogatašem (Mt 19,22).
          To je utisak koji je ostavljao svima onima koji su jednom došli u doticaj s njim i upoznali ga: čovjek savršeno u skladu sa samim sobom, bez unutrašnjih praznina, koji je uvijek dovoljan sam sebi. On je začetnik novog religioznog pokreta, ali nikada se ne utječe kakvoj sumnjivoj metodi pridobivanja sljedbenika. Događa se sasvim protivno (Mt 19,16—22). Ne boji se biti u oporbi s onima koji imaju vlast u svojim rukama i koji pokreću mase.
          U svom načinu govora nikad se ne služi demagogijom. Isto tako u svom djelovanju: bježi i sakriva se u času koji bi neki ambiciozni vođa iskoristiti do kraja (Iv 6,15). Zahtijeva teške stvari; sama blaženstva su dokaz za to. Nikad ne čini neko čudo radi vlastite koristi ili iz drugih lažnih motiva (Mt 12,38—39). Ništa kod njega nije slabo, lažno ili nesuglasno: slika koju ostavlja pred drugima jest slika čovjeka koji uživa čvrstoću i »vlast«, kakva se nikad prije nije vidjela (Lk 4,32).
          Isus je slika čovjeka koji je riješio svoj životni problem. Samo takav život jest sretan život.
          —Da čovjek bude sretan nije dovoljan samo pojam o životu i sigurnost da smo na pravom putu; potrebno je i potpuno ostvarenje života. Sreća se postizava stvaralaštvom. To je donekle ono što želi reći Biblija, kad govori o zadovoljstvu Božjem pri stvaranju: »I vidje Bog da je dobro« (Post 1,10).
          To je Isusov život: život pun, stalno stvaranje. Naoko je običan čovjek: spava, jede, odmara se, radi. Međutim, ako analiziramo izbližega pokretačke snage ove ličnosti, zapažamo da je ispunjenje poslanstva nad svim drugim, ne samo kao kriterij koji daje usklađen smisao svemu što čini, nego i kao najdublja opruga stalne djelatnosti. On nikad nije bez posla. Ispunja sve minute. Njegov je dnevni život stalni pokret. Nekada ostavlja gotovo utisak da mu se žuri; na primjer, kad radi subotom. Prema židovskom shvaćanju, sam Bog je uzeo za odmor jedan dan poslije stvaranja; opsluživanje subote trebalo je da simbolizira tu činjenicu. Isus naprotiv kao da bi stalno želio potvrditi, da se stvaranje ne može zaustaviti nijedan čas, da se Bog nikad ne odmara: »Otac moj neprestano do danas radi«. Odatle logičan zaključak: »Zato i ja radim« (Iv 5,17).
          Prošao je život čineći dobro (Dj 10,38): retrospektivni sažetak cijelog jednog stvaralačkog života.
          Tvorenje dobra: najveća životna radost.
          U molitvi na posljednjoj večeri, u onom izravnom razgovoru s Bogom uoči smrti, kad se sve stvari vide apsolutno jasno, kad se brišu sve mrlje (sitničavosti i ljudske oholosti, kad se duša nađe gola pred beskonačnošću, Isus uporno tvrdi nekoliko puta da je izvršio svoje djelo, sažimajući sve ovim riječima: »Ja sam te proslavio na zemlji, izvršio sam djelo koje si mi dao da učinim« (Iv 17,4). I u samom času posljednjeg izdisaja, gdje su drugi vidjeli potpuni neuspjeh toga života, Isus je bio potpuno svjestan da je dao zadnji potez njegovoj punini; upravo toga časa bio je svjesniji toga nego ikad (Iv 19,28—30).
          Tako razumijemo kako se Isus, uoči svoje smrti, uprkos smrtnoj tjeskobi (Mk 14,34), mogao osjetiti presretnim (Iv 17,13). Smrt je sažetak života. Samo čovjek koji je imao pun i radostan život, može umrijeti na ovaj način, ovako jasno.
          — Potpuno ostvariti život može jedino slobodan čovjek. Životna radost nastaje u slobodi, u potpunoj nezavisnosti. Sloboda se sastoji u tome da čovjek ne pripada nikome i ničemu, da ne dopušta da ga itko i išta posjeduje. Sloboda je suvereno posjedovanje samoga sebe, divna sigurnost da se možemo predati bez zapreka.
          Isus je savršena slika slobodnog čovjeka. To je očito u njegovom dodiru sa stvorenjima: sa stvarima i s ljudima. S jedne strane, Isus daje važnost stvarima, ima ukus za stvari, diskretno ali duboko uživa u stvarima. Isusu su prijatne stvorene stvari. Sva stvorenja njemu izgledaju kao da su tek izašla iz ruku Božjih. Njegovi izrazi posjeduju neku posebnu nježnost, koju može imati samo čovjek duboko prožet svijetom, koji osjeća intimnu radost zbog sjedinjenja sa svijetom. A s druge strane, Isus izgleda potpuno oslobođen od stvari. Ima svega, i mirne duše može reći da nema ništa. Služi se stvarima, i kao da ih se ne dotiče. Stvari ispune svoju ulogu, i poslije kao da i ne postoje.
          Ovaj vidik Isusove ličnosti zasluživao bi posebni studij. Ali već i ovo što smo rekli, pomaže nam razumjeti opći utisak što ga ostavlja čitanje naših evanđelja: utisak čovjeka koji je definitivno našao svoju unutrašnju ravnotežu i koji pomoću nje stvara ravnotežu u stvorenom svijetu, tako da svaka stvar dobije svoju točnu dimenziju i zauzme svoje ispravno mjesto. Sretan čovjek, koji stoga, kuda god prođe, zrači tišinu, duhovno spokojstvo, sigurnost, mir: mir tako posebno njegov, da mu se nigdje ne može naći nešto slična (Iv 14,27).

(Tekst tumačenja Evanđelja preuzet iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova I, str. 168; 181-183)

Priredio: fra Petar Matanović