Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš.

Prvo čitanje: 1Sam 26,2.7-9.12-13.22-23

Gospodin te predao u moje ruke, ali ja nisam htio dići ruke na tebe

Čitanje Prve knjige o Samuelu
U one dane:
Ustade Šaul i siđe u pustinju Zif, a s njim tri tisuće izabranih Izraelaca, da traži Davida u pustinji Zifu.
David i Abišaj dopriješe noću do vojske: i gle, Šaul ležaše i spavaše u taboru, a koplje mu kod uzglavlja zabodeno u zemlju. Abner i vojnici ležahu oko njega.
Tada Abišaj reče Davidu: »Danas ti je Bog predao u ruke tvoga neprijatelja. Zato sada dopusti da ga njegovim vlastitim kopljem pribodem za zemlju, jednim jedinim udarcem, drugoga mi neće trebati.« Ali David odgovori Abišaju: »Nemoj ga ubijati! Jer tko će dignuti ruku svoju na pomazanika Gospodnjeg i ostati nekažnjen?«
Nato David uze koplje i vrč za vodu što su bili kod Šaulova uzglavlja i oni odoše. Nitko nije ništa vidio ni opazio, nitko se nije probudio, nego su svi spavali jer bijaše na njih pao dubok san od Gospodina.
David prijeđe na drugu stranu i stade na vrh gore, podaleko, tako da je među njima bio velik prostor. I viknu David: »Evo kraljeva koplja, neka dođe jedan od momaka i neka ga uzme! A Gospodin će vratiti svakome po njegovoj pravdi i njegovoj vjernosti: danas te Gospodin bijaše predao u moje ruke, ali nisam htio dići ruke svoje na pomazanika Gospodnjega.«
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 103,1-2.3-4.8.10.12-13

Pripjev: Milosrdan je i milostiv Gospodin

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i ne zaboravi dobročinstava njegovih!

On ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti izbavlja život,
kruni te dobrotom i nježnošću.

Milosrdan je i milostiv Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako je otac nježan prema sinovima,
tako je Gospodin nježan prema onima što ga se boje.

Drugo čitanje: 1Kor 15,45-49

Kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo:
Prvi čovjek, Adam postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni. Ali ne bi najprije duhovno, nego naravno pa onda duhovno. Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek – s neba. Kakav je zemljani takvi su i zemljani, a kakav je nebeski takvi su i nebeski. I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga.
Riječ Gospodnja.

Slika 2 Govor na gori

Evanđelje: Lk 6,27-38

Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.
Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine.
Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati.
Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostivi prema nezahvalnicima i prema opakima.
Budite milosrdni kao stoje Otac vaš milosrdan.
Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajte i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.«
Riječ Gospodnja.

12) LJUBAV PREMA BLIŽNJEM

(NEPRIJATELJU)

(GOVOR: I, 1, f)

    Mt 5,43—48; Lk 6,27—28.32—36

           Središnja je tvrdnja ovog ulomka ljubav prema neprijateljima. Budući da se ovdje radi o antitezi, gdje se staro nadvisuje novim, korelativ ove ljubavi mora biti ljubav koja ne obuhvaća neprijatelje. S ovog stajališta moraju se tumačiti Isusove riječi koje stoje kao uvod u ovaj ulomak (Mt r. 43), i koje za egzegete predstavljaju poveliku poteškoću. Isusovo navođenje S. Z. ima dva dijela. Prvi dio je navod iz Lev 19,13: »Ljubi svog bližnjega«. Ljubav prema bližnjem jedan je od temelja starozavjetnog morala. Samo što je pojam bližnjega osobit. U dvjema zapovijedima dekaloga, koje se odnose na »bližnjega« (Izl 20,16—17), pojam bližnjega ima univerzalni domet. To je izvorna Božja misao. Ali u stvarnom životu, Izrael nije prihvatio tu ideju, nego je skučio pojam »bližnjega«. On je u uskom odnosu s pojmom »brata«, koji se odnosi jedino na Izraelce. Izrael je bratska obitelj. Budući da je Jahve zajednički otac cijelog Izraela (Mal 2,10), prirodno je da su svi Izraelci, podjednako sinovi Božji, također »braća« medu sobom (Lev 19,17; Zah 7,9, itd.). »Bližnji« nije nužno »brat«; to je po sebi širi pojam, premda u praksi redovito znače isto. Tako je »bližnji« skučen jedino na Izraela (vidi, na primjer, paralelizam između »bližnjeg« i »sunarodnjaka« i »brata« u Lev 19,16—17), i tako je to ostalo sve do Isusovih vremena: »Bližnji nije ni Samarijanac, ni stranac, ni prozelit«, govorili su rabini. Usprkos tome, ipak su neki od njih morali osjetiti grižnju savjesti, kao onaj što moli Isusa da ga pouči u tom pogledu (Lk 10,29). Jedino popuštanje u zakonskim tekstovima S. Z. odnosi se na strance koji borave u Izraelu: u nekim slučajevima oni su poistovjetovani s Izraelcima (usp. Lev 17,8.10.13), uključujući i to da ih treba ljubiti »kao samoga sebe« ( Lev  19,34).

           Ovo skučavanje pojma »bližnjega« pomaže nam razumjeti drugi dio Isusove tvrdnje s odnosom na S. Z.: »Mrzi svoga neprijatelja«. Ovaj se izraz ne nalazi nigdje u S. Z. Ali u govoru bez nijansa, glagol »mrziti«, može značiti »manje ljubiti« ili »ne ljubiti«; na primjer Mal 1,2—3 naveden u Rim 9,13, i Lk 14,26 u svjetlu Mt 10,37. Ima dobrih autora koji misle, da glagol »mrziti« ima ovdje upravo to značenje: »ne ljubiti«.^[1] Ovim riječima Isus ne navodi nikakvog posebnog teksta, nego opće shvaćanje koje je S. Z. imao o ljubavi prema bližnjemu: ljubi svog bližnjega, to jest Izraelca ili stranca koji s tobom boravi, ali nisi dužan ljubiti druge, koji ne pripadaju u taj okvir...

            Je li Isus imao pravo suditi ovako S. Z.?

            Ne može se reći da S. Z. ne poznaje ljubav prema neprijateljima.

U Izl 23,4—5 zapovijeda se pružiti pomoć životinjama svog neprijatelja koje se nalaze u nevolji. U Izr 25,21—22 preporučuje se, kao dobro djelo koje Bog nagrađuje, gladnog neprijatelja nahraniti kruhom i žednog neprijatelja napojiti vodom. Kumranski Eseni naučavali su isto to: već smo vidjeli tekst, prema kojemu su se članovi ove zajednice obvezivali povratiti dobro za zlo. I moral Ahikarove Mudrosti išao je tim istim pravcem.^[2]

Sve je to istina, ali se radi uistinu o jednoj kapljici vode u neizmjernosti oceana. Mržnja je ugušila ove slabašne pojave dobrote. I trebalo je očekivati nešto takvo. Prvi korak u tom pravcu bio je skučiti opseg ljubavi. Drugi je korak bio neizbježiv: kad se skuči ljubav, otvore se vrata mržnji.

           Zanimljivo je zapaziti da je navedena zapovijed iz Izl 23,4—5 bila promijenjena već u Ponovljenom zakonu: mjesto »neprijatelja«, govor je o »tvom bratu« (Pnz 22,1—4). Zatim bi se trebalo sjetiti ustanove »herema« (svetog rata istrebljenja)..., psalama koji mole za osvetu (dovoljan bi bio psalam 109!)..., strahovitih izljeva Jeremijinih (18,21—23) ... I mudrac naučava, da grešniku ne treba ni u čemu pomoći (jer bi bio gori nego prije), i da za svako dobro koje mu se učini, čeka dobročinitelja dvostruko zlo (Sir 12,4—7). Isto tako i kumranski monasi, uz poznatu nam obavezu neosvećivanja, ipak tvrdo traže strogu rastavu od grešnika i srdačnu mržnju prema njima; smatrajući vjerojatno grešnicima sve one koji ne pripadaju u njihovu skupinu. U svom Pravilu Zajednice ustanovljuju da se član zajednice mora »odijeliti od skupa zlih ljudi... Mora se obvezati osobno, savezom, da će se rastaviti od svih zlih ljudi, koji idu putem bezboštva... Da ljube sve što je on (Bog) izabrao i mrze sve što je on osudio ... Da ljube sve sinove svjetla ... i da mrze sve sinove tame«.^[3] Formulacija ovih zadnjih dviju fraza (kontrasti u dva člana) podsjeća izbliza na Isusov izraz na ovom mjestu, i stoga mnogi misle da Isus navodi ove tekstove ili njima slične. Ali Isus ne uspostavlja antitezu za židovskom književnošću, nego sa S. Z. Što se tiče židovstva njegova vremena, dovoljno se sjetiti strahovite mržnje Židova prema Samarijancima.

           Kod ovakvog stanja, Isus zahtijeva ljubav i prema neprijateljima. Pojam »bližnjega« postao je apsolutno univerzalan (usp. Lk 10,29—37). Isus sanja o takvom društvu gdje ne bi bilo neprijatelja, gdje čovjek ne bi ponižavao drugog čovjeka. Ali neprijatelj nije samo čovjek koji ne pripada istom narodu ili istom krugu bliskih osoba, nego i osobni neprijatelj. Jedan od posebnih vidova ljubavi prema bližnjemu, prema Mt, jest moliti za one koji nas progone. Kod Lk su tri načina: činiti dobro onima koji nas mrze, blagoslivljati one koji nas proklinju, moliti se za one koji nas ogovaraju. Jednom riječju: uzvraćati zlo dobrim; ne zbog kapituliranja pred zlom, nego s nakanom da pobijedimo zlo dobrotom (usp. Rim 12,21). Druga nakana: biti »sinovi« nebeskog Oca, to jest sličiti Ocu kao što sin sliči ocu, oponašajući njegov stav bezuvjetne dobrote, koja ne pravi razlike između prijatelja i neprijatelja, između dobrih i zlih, između svetaca i grešnika (Lk: između nezahvalnih i grešnika), nego svoje sunce i svoju kišu (elemente potrebne za ljudski život) podjednako dijeli svima.                 

           Drukčije rečeno, kršćanska ljubav mora biti bitno veća od naravne ljudske ljubavi. Naravna se ljubav temelji na interesu ili egoizmu: ljubimo, jer nas drugi na neki način »ljube«. Isus kaže da drugu osobu treba ljubiti radi nje same, a ne radi nas. U protivnom slučaju, kakva bi bila razlika između Isusovih učenika i carinika (Lk; i grešnika)?

           Mt donosi konkretan primjer: pozdrav. Ako pozdravljamo jedino one koji su nam vrlo bliski, u čemu bismo se razlikovali od pogana, koji rade isto tako?

 Lk stavlja dva primjera: činiti dobro onima koji nam čine dobro, i pozajmljivati ali s izgledom na dobit. U oba slučaja, radi se o računici i interesu, ne o ljubavi; i grešnici tako rade.

            A ako naša »pravednost« nije veća od svega toga, sigurno nećemo biti u stanju pripadati Kraljevstvu Božjem.

           Ulomak se završava zahtjevom da budemo savršeni kao što je savršen naš Otac nebeski. Kod Mt, ovaj zahtjev može biti shvaćen u posve općenitom smislu, ali također, prema kontekstu, i o praksi ljubavi. Na ovaj posljednji način shvaća je Lk, koji mjesto »savršeni« kaže »milosrdni«: naša ljubav (milosrđe) mora biti kao i Božja ljubav, bez truna egoizma, potpuno besplatna i bezuvjetna.

           Ovaj Isusov zahtjev ne može biti shvaćen količinski: čovjek je metafizički nesposoban da dođe do stupnja božanske savršenosti. Isus zahtijeva da čovjek prihvati božanski stav pred stvarima. Bog (Kraljevstvo) se ne zadovoljava pustim riječima: hoće cijelog čovjeka, iako u okviru njegovih ljudskih ograničenosti. Cijeli Govor na gori kreće se u toj totalnosti: čovjek je pozvan da nadvisi svoju vlastitu narav.^[4]

17) NE SUDITI

(GOVOR: II,  1)

  Mt 7,1—5; Lk 6,37—38. 41—42

           Ovdje počinje drugi dio Govora na gori, pobudnog i praktičnog značaja. Sadrži niz opomena, kojem na čelu stoji velika mana osuđivanja drugih.

            Isus zabranjuje »suditi« bližnjemu u smislu nepovoljnog, prezirnog, negativnog suda. »Suditi« je isto što i »osuditi«. To je očito kod Lk, koji ovoj zabrani dodaje dva tumačenja. Prvo je ne osuđivati, da ne budemo osuđeni. Drugo je opraštati, da nam se oprosti; oproštenje nužno uključuje velikodušnost u suđenju.  Isus navodi i dva razloga za takvo ponašanje: jedan teološkog i jedan psihološko-moralnog značaja.

           Teološki je razlog najviši eshatološki sud Božji, koji nas sve čeka. Kako mi budemo sudili druge, tako će i Bog nas tada suditi; kako budemo mjerili drugima, tako će i Bog nama mjeriti... To znači da će sud Božji o nama biti povoljan, ako je naš sud o bližnjemu povoljan. To je ono što Lk želi naglasiti, kad tumači »mjeru« u r. 38. Mi trebamo dati drugima, da možemo biti sigurni da će i Bog nama dati; a Bog će nam dati ne po mjerilu pravde, nego preobilno.^[5] Ali upravo radi toga isto je tako istina, da će i Bog nas osuditi, ako mi osudimo druge.

           Isus time naučava da negativni sudovi o bližnjemu zaslužuju Božju kaznu, jer su nedozvoljeno uplitanje u isključivo Božje područje. Važno je ne pobrkati pojmove. Čovjek mora imati neko mišljenje (u tom smislu, neki »sud«) o ljudima i događajima ili činjenicama koje ga okružuju. Čovjek stvara to mišljenje na temelju osobnog opažanja i nekih objektivnih kriterija. Upravo na temelju tih objektivnih kriterija čovjek može i osuditi čine koje zapaža; međutim, nikad neće moći osuditi čovjeka koji ih čini, jer nikad nije u stanju otkriti posljednje pobude ljudskih čina i bezbroj uvjeta koji su uplivali da se stvore te pobude. To može učiniti samo Bog, koji sve zna. Stoga čovjek koji zlo sudi bližnjega, ne samo da sebi prisvaja Božje svojstvo, nego nanosi i nepravdu bližnjemu; a to je još jedan razlog više za Božju osudu.

           Drugi razlog je psihološko-moralne naravi. Opća je činjenica, skoro prirodni nagon, da se uporno obaziremo na tuđe nedostatke pa i one najmanje, i da ih nastojimo uvećati do nevjerojatnosti. To je neka vrsta samoobrane. Gledajući uporno na tuđe nedostatke, želimo nemati vremena da promatramo sami sebe, upravo iz straha da ne bismo otkrili u sebi puno većih nedostataka. Naš je bližnji lagodna prepreka koja nam smeta da dođemo do vlastite kuće. Međutim, i najmanji osjećaj za poštenje zahtijevao bi od nas da započnemo s vlastitom savješću.

            Po tom istom nagonu uvijek smo spremni popraviti bližnjega; to bi bila stvar vrlo pohvalna, kad bi nam to bila uistinu nakana i kad bi se upotrijebila prava sredstva; sam Isus to od nas traži govoreći o »bratskoj opomeni«. Ali ovdje se ne radi o tako svetom pothvatu. Ovdje željeti popraviti bližnjega isto je što i reći mu da je zao ili osuditi ga; a sve to da naša dobrota odskoči s većim sjajem. Isus naziva taj postupak »licemjerjem«. Postoji neka osnovna neiskrenost u takvom ponašanju. Stvarnost je okrenuta naopačke. Prekrivamo svoju zloću, a nazivamo to lijepim imenom...

            Isus kaže da moramo početi popravljajući same sebe. Naši nedostaci (mane, grijesi...) nekad su tako veliki (»brvna«), da nam ne dopuštaju objektivno procijeniti tuđe stvarnosti. To je nešto kao ukaljane ili zaprašene naočale. Ne vidi se jasno. Treba najprije očistiti vlastitu savjest i »onda ćeš vidjeti jasno«, kaže Isus. Onda tvoj pogled i vid neće više biti iskrivljen: pred očima tvoje tako očišćene duše, tvoj će se bližnji pokazati kako ga Bog vidi …

(Tekst o ljubavi prema neprijatelju i Ne sudite je preuzet iz knjige fra Augustina  Augustinovića, Povijest Isusova I, str. 191- 194;197-198)

Priredio: fra Petar Matanović           

[1] »U parovima kontrasta — u semitskim jezicima — negativni dio vrlo često nije ništa drugo nego nijekanje pozitivnog dijela«: J. Jeremias, o. c. 250 bilj. 44; usp. također La Bible de Jerusalem, kam. na ovo mj.

[2] Vidi dva teksta u Boismard, Synopse, II, 150.

[3] Tekstovi u A. Gonzalez Lamadrid, Los descubrimientos del Mar Muerto, Madrid 1973, 138—140.

[4] »Očito je da ovaj postulat nadilazi ljudske snage. Očistiti srce do te točke da poštivanje dostojanstva bližnjega nadvlada prirodne želje već od njihovih prvih očitovanja, učiniti neškodljivom sve do najmanjeg dijela mržnju u našim najtajnijim duševnim dispozicijama, zaustaviti nasilje, da se ono uhvati u mrežu slobode koju je isplela ljubav, tako da se ono svlada; vratiti dobro za zlo, prijateljstvo za neprijateljstvo, sve to nadilazi same naše ljudske snage, i bilo bi dobro da ne govorimo previše lako o tim stvarima. Bolje je da se ljudsko srce opire tim zahtjevima ili da se zaustavi s bojazni i nadam pred milošću, da govori o njima samo kao o načelima višeg morala, koje je na snazi od Isusovih vremena. U stvari, to su pozivi koji hoće da rode nov život«: R. Guardini, Der Herr, 148—149.

 [5] Kad Isus govori o mjeri koja se baca u »krilo«, podsjeća na običaj da se vlastito odijelo (tunika ili ogrtač) skupi tako da sliči vreći, gdje se onda može sasuti žito.