Misao iz evanđelja dana
Duh ga je vodio pustinjom, gdje bijaše iskušavan.
Čitanja: Pnz 26,4-10; Ps 91,1-2.10-15; Rim 10,8-13; Lk 4,1-13
Napomena:
Prvi korizmeni tjedan je KVATRENI tjedan. Neka se vjernici pozovu da ga posvete molitvom, djelima pokore i ljubavi, a u subotu neka se završi misom koja će odgovarati duhovnom usmjerenju kvatri. Proljetne kvatre posvećuju se pokori i obraćenju.
Prvo čitanje: Pnz 26,4-10
Vjeroispovijest izabranog naroda.
Čitanje Knjige Ponovljenog zakona
Mojsije je govorio narodu:
»Zatim će svećenik uzeti iz tvoje ruke košaru i položiti je pred žrtvenik Gospodina, Boga tvoga. Ti onda odgovori i reci pred Gospodinom, Bogom svojim: ’Moj je otac bio aramejski lutalac; on je s malo čeljadi sišao u Egipat da se skloni. Ondje je postao velikim, brojnim i moćnim narodom. Egipćani su s nama postupali loše; tlačili su nas i nametnuli nam teško ropstvo. Vapili smo Gospodinu, Bogu otaca svojih. Gospodin je čuo vapaj naš; vidje naš jad, našu ¬nevolju i našu muku. Iz Egipta nas izvede Gospodin rukom jakom i mišicom ispruženom, velikom strahotom, znakovima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko. I sad, evo, donosim prvine plodova sa tla što si mi ga, Gospodine, dao.’ Stavi ih pred Gospodina, Boga svoga, i pred Gospodinom, Bogom svojim, duboko se nakloni.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 91,1-2.10-15
Pripjev: Gospodine, budi sa mnom u nevolji!
Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega,
što počivaš u sjeni Svemogućega,
reci Gospodinu: »Zaklone moj! Utvrdo moja!
Bože moj u koga se uzdam!«
Neće te snaći nesreća,
nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu.
Jer anđelima svojim zapovjedi
da te čuvaju na svim putima tvojim.
Na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.
Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu,
zgazit ćeš lavića i zmiju.
Izbavit ću ga jer me ljubi,
zakrilit ga jer poznaje ime moje.
Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti,
s njim ću biti u nevolji,
spasit ću ga i proslaviti.
Drugo čitanje: Rim 10,8-13
Vjeroispovijest Kristova vjernika.
Čitanje Poslanice
svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Što veli Pismo? Blizu ti je Riječ, u ustima tvojim i u srcu tvome – to jest Riječ vjere koju propovijedamo. Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava. Jer veli Pismo: Tko god u nj vjeruje, neće se postidjeti.
Nema uistinu razlike između Židova i Grka jer jedan je Gospodin sviju, bogat prema svima koji ga prizivlju. Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 4,1-13
Duh ga je vodio pustinjom, gdje bijaše iskušavan.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«
I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’«
Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.
Riječ Gospodnja.
6) KUŠNJE U PUSTINJI
(DO ZADNJE SEDMICE VELJAČE G. 28)[1]
Mt 4,1—11; Mk 1,12—13; Lk 4,1—13
- Jedini izvor obavijesti o ovom doživljaju u pustinji mogao je biti sam Isus, jer tu nije bilo nikoga s njim. Očito je da se kasnije, na temelju bitnih podataka, izradila cijela jedna književno- teološka cjelina.[2]
- Događaj je, na izvanjski i unutrašnji način usko povezan s krštenjem na Jordanu.
Vanjska je povezanost u vremenu. Dok je Matej, po svom običaju, neodređen (»onda«), Marko kaže da se to desilo »odmah« poslije krštenja. To ne znači nužno da je redoslijed događaja neposredan, nego da se između jednog i drugog događaja nije ništa drugog važnog desilo, i da nije proteklo mnogo vremena, najviše par dana: radi se o asketskoj pripravi za službu koju je već trebalo početi.
— Mnogi drže, da je nastanak kazivanja komunitaran: pripovijest izrađena u kršćanskoj zajednici. Formulacija pojedinih mišljenja zavisi od pojedinih autora: svaki od njih brani svode mišljenje iz svog vlastitog ugla.
— Kazivanje se bolje razumije, ako se pretpostavi da dolazi od samog Isusa: odgovara problemima njegovog (javnog djelovanja. Radi se o istinskom doživljaju (ne o fikciji), premda izraženom jezikom mašte, koji je značajan za Isusa. — Prema navedenom autoru, Isus nije saopćio toga događaja ni u početku svoga službovanja, ni prije epizode u Cerariji Filipovoj (ova epizoda je njegov najbolji okvir): pretpostavlja zabrinutost učenika o tome kako uskladiti ono što oni očekuju od Mesije s konkretnim postupcima Isusovim u izvršavanju svog poslanja.
Važniji je unutarnji odnos između dva događaja. Na prvom mjestu, isti Duh Božji, koji se za vrijeme krštenja spustio na Isusa u obliku goluba, vodi ga sada u pustinju s velikom silom (Mk rabi jak izraz: »istjera ga«), i sa snagom tog Duha pobjeđuje Isus neprijatelja. Na drugom mjestu, Isus je pri krštenju bio uveden u službu Mesije s oznakama Jahvinog Sluge, i to svojstvo njegovog mesijanizma postat će okvir napasti.
3) Sva tri sinoptička evanđelja donose ovaj doživljaj u pustinji. Marko se ovdje puno razlikuje od ostale dvojice, jer ima samo mali sažetak, i to nepotpun:
— ne govori o postu;
— samo spominje kušnje, ali ne govori posebno o njihovim sadržajima;
— ima detalj o životinjama koje su boravile s Isusom u pustinji;[3]
— pretpostavlja da je Isus bio napastovan kroz svih četrdeset dana (to i Luka izričito kaže), dok prema Mateju, napasti se događaju na koncu toga vremena.
4) Pozornica je palestinska pustinja: neko zabačeno i osamljeno mjesto, bez raslinja, nenastanjeno i divlje, gdje kao jedini stanovnici borave životinje (Mk)[4]. Mora biti neko mjesto tih oznaka nedaleko od Jordana. Ne možemo ga zamisliti na samoj ravni Jerihona i Mrtvog mora. U prvoj napasti govori se o »kamenju« koje je moguće pretvoriti u kruh, što dobro pristaje nekoj kamenitoj pustinji, kao što je ona brdska pustinja, koja prema zapadu ograničava jerihonsku ravnicu i seže sve do Jeruzalema.
5) Isus je ostao u pustinji četrdeset, dana. Broj četrdeset ima tradicionalnu vrijednost i to upravo u kontekstu posta i kušnja. I Mojsije je bio na Sinaju, u prisutnosti Jahvinoj, kroz četrdeset dana i četrdeset noći, u strogom postu, bez kruha i bez vode (Izl 34,28). I kroz četrdeset godina izraelski je narod lutao po pustinji, izložen kušnjama i gladi, ali ga je konačno Jahve nahranio manom i svojom riječju ( Pnz 8,2—3). Isus je novi Mojsije i novi narod Božji...
Ali ova vrijednost povijesnog simbola ne oduzima ovom broju njegovo vremensko značenje. U najmanju ruku, nema nikakvog razloga da ga tako ne razumijemo; zbog toga smo, polazeći od krštenja, stavili boravak u pustinji do zadnje sedmice veljače.
6. Isus živi cijelo to vrijeme u potpunom postu (dan i noć). Nije to post na istočnjački način (kakav je još uvijek kod muslimana), koji obavezuje samo preko dana. Osim toga, tekst pretpostavlja apsolutni post. Tako dugi period uzdržljivosti pretjeran je za obični ljudski organizam; to bi moglo značiti da je Isus bio izvanredne fizičke konstitucije; ali, naravno, nikad ne zaboravljajući da evanđelisti uvijek gledaju njegovu osobu vrhunaravnim očima.
Biblija često povezuje post s molitvom. Post olakšava molitvu i čini je autentičnijom. Kao što čini laganijim tijelo, tako izgleda da čisti i dušu, čini je prozirnijom, olakšanijom i raspoloženijom za saobraćaj s Bogom. Duboki duhovni smisao posta sastoji se u pobjedi nad našom ohološću, i prema tome u sposobnosti da se predamo providnosti: stavovi koji su neophodno potrebni za čisto približenje Bogu. Znali su to vrlo dobro kršćanski askete, koji su tjelesni post smatrali povlaštenim sredstvom duhovnog uzdignuća.
Ali, dugi post može postati i pogibeljan. Glad remeti čovjekovu ravnotežu, organski i psihički. To može dati povoda najjačim i najneočekivanijim napastima. I to su iskusili stari kršćanski anahoreti u svojim pustinjskim skrovištima. Kako ćemo kasnije vidjeti, dugi Isusov post igrao je veliku ulogu u psihologiji njegovih napasti.
7. Isusov napasnik je đavao. On je napasnik u najistinskijem smislu riječi, napasnik bez daljnjega (1 Sol 3,5), onaj koji zavodi ljude na zlo (1 Kor 7,5; Dj 5,3). Uvijek stoji u zasjedi (Ef 6,11), očekujući zgodnu priliku da te ulovi u svoje mreže (1 Tim 3,7) prevarom i lažima (2 Sol 2,9—10).[5]
8. Isus je bio napastovan cijelo vrijeme svoga posta, ali Matej i Luka govore posebno samo o tri napasti. Jedna od njih ne stoji u istom redoslijedu kod obojice: druga kod Matej a jest treća kod Luke. Matejev redoslijed izgleda da je izvoran, jer je logičniji: od niže na više, napasti rastu u intenzivnosti.
9. Danas se svi slažu u tome da ove tri napasti imaju mesijansko značenje, tj. da napadaju izravno Isusa u svojstvu Mesije. Pri njegovom krštenju vidjeli smo da se kod njega radi o mesijanizmu Jahvinog Sluge: mesijanizmu služenja, boli i smrti (najviši stupanj darežljivosti), koja su prema Božjoj namisli jedina sredstva istinskog oslobođenja čovjeka. Napasnik nastoji da skrene Isusa od toga poimanja mesijanizma i od tog puta. Sugerira mu da s takvim idejama u glavi neće moći nikoga spasiti, da nijedna normalna osoba ne može misliti, da bi se ovaj svijet robova mogao osloboditi nezainteresiranim služenjem i idući svojevoljno u smrt. Treba imati vlast u ruci, da se može učiniti nešto uistinu uspješnog. Napasnik, dakle, poziva Isusa da se osloni na druge vrijednosti, upravo na one vrijednosti koje njegovi suvremenici drže jedino vrijednim.
— Mesijanizam »kruha«, materijalnog blagostanja (prva napast). Beskorisno je govoriti o drugim stvarima, dok se čovjek previja sa praznim želucem. Otkupljenje čovjeka sastoji se u materijalnom obilju. Čovjek će se (osjetiti slobodnim tek onda, kad vidi zadovoljene sve svoje materijalne potrebe, kad vidi riješene sve svoje ekonomske probleme, da ne mora zavisiti ni od koga i da ga nitko ne izrabljuje. Materijalistički mesijanizam.
— Magični mesijanizam (druga napast): mesijanizam spektakla i čuda, velikih pothvata i nepogrešive sigurnosti, gdje je sve zajamčeno izvana, bez vlastitog napora. Pod drugim vidom, mesijanizam kazališta, cirkusa, ringa, mikrofona, »zvijezda«, opojne iako prolazne slave, pljeska (s jedne strane) — i jeftinog zadovoljenja instikta masa (s druge strane).
U »panem et circenses« (kruha i igara) sažimali su stari Rimljani prve dvije napasti; ali tim su samo izražavali primitivnu težnju, koja kuca u srcu svakog čovjeka.
— Politički mesijanizam (treća napast): mesijamizam gospodstva nad svijetom, mesijanizam vlasti i moći, koji bi uništio rimsko carstvo, da namjesto njega uspostavi sveopće židovsko carstvo.
S obzirom na Sotonu u ovoj trećoj napasti, zanimljivo je zabilježiti neke stvari.
Na primjer to, da je jedan od uvjeta političkog mesijanizma »pokloniti« se đavlu; znači da nužno uključuje otpadništvo od Boga. I nije moguće da bude drukčije, budući da se on osniva na nadmoćnosti jačega (moral svih imperijalizama).
Važna je također njegova tvrdnja da je gospodar svijeta. Potpuno je istinita. Đavao ne pretjeruje. »Sotona spava svake noći na uzglavlju moćnika«, govorio je Papini. Ogromnu logičnu pogrešku počinio je đavao u samom postavljanju pitanja. Ako je neki čovjek ili narod zagospodario svijetom, to znači da je prije morao podjarmiti i zasužnjiti mnoge ljude ili narode. Đavolska je teorija da se može donijeti sloboda zarabljujući... Politički mesijanizam ne donosi slobode, zato što neizbježivo gnoji leševima jednih zemljište gdje obećava razbuditi život drugih. 10. Znamo da je Isus časno izašao iz napasti. Pokazao se nepokolebljiv. Ništa ne može slomiti njegovo beskrajno pouzdanje u Boga. On računa jedino s Božjom snagom. Nije mu potrebno nikakvo jamstvo da to dokaže samom sebi. I apsolutno je prožet onim što Bog želi od njega. Potpuno je uvjeren da je to jedini put spasenja. Svaku napast zaustavlja s nekom riječju iz Biblije: iznad svih ljudskih vrijednosti stoji beskrajna snaga riječi Božje...[6]
11. Upravo ove obrasce mesijanizma koje mu đavao predlaže, morao je Isus pobijati za vrijeme cijelog svog javnog života.
Narod je očekivao materijalističkog mesiju: moćni lijek protiv svih narodnih zala. Mesiju koji bi riješio sve društvene probleme i oslobodio zemlju od inozemne kolonizacije. U Isusovo vrijeme, ta je nada skoro nada očajnika. Rimsko carstvo nikad nije izgledalo tako općenito i tako učvršćeno. Izgledalo je vječno i neosvojivo ljudskim snagama. Samo čudesan i sjajan zahvat mesije mogao bi spasiti situaciju, a već je bilo nemoguće više čekati. U tom ozračju postaju razumljive neke iracionalne oznake zelotskog mesijanizma. Narod (a i Isusovi apostoli) nije poznavao nikakve druge ideje o mesiji.
Kazivanje o napastima pretpostavlja da Isus od samog početka vidi u mesijanizmu vremenskih vrijednosti i moći novu đavolsku napast, koja mora biti iskorijenjena. Njegovo kasnije držanje bit će u skladu s tim stavom.
Premda Isus zna da je Mesija, nikad to izričito ne kaže on osobno, sve dok se ne nađe na sudu, kad će nedvosmisleno odrediti granice i pravi domašaj tog mesijanizma.
Čini čudesa, ali ne želi da se o njima govori, jer se boji da ih loše ne shvate, kao spektakularne poteze moćnog osloboditelja....
Zabranjuje demonima da mu se obraćaju s mesijanskim naslovima.
Zabranjuje apostolima govoriti o tim stvarima pred masama.
Bježi kad ga žele proglasiti kraljem.
I kako prolaze mjeseci, tako se malo pomalo povlači od pučkih masa, posvećujući se sve više pripravi svoje izabrane skupine…
U ovom kontekstu treba se mjeriti važnost koju je prva Crkva i njezina kateheza pridavala ovom događaju: za njih on ima teološko-prognostički smisao, on je predobjava, unaprijed iskazana značajka neke osobe i nekog poslanja; isti slučaj koji smo vidjeli u epizodama djetinjstva.
A to opet potvrđuje povijesni značaj događaja. Iz evanđeoske povijesti znamo, da je Isus uistinu često bio podvrgnut napastima ove vrste. Prema tome, ne radi se o nekoj izmišljotini kršćanske zajednice, jer ona Crkva sigurno nije mogla doživjeti napasti te vrste...
12) Napasti imaju veliku važnost i u proučavanju Isusove psihologije. Na prvom mjestu, jesu li te napasti bile osjetne ili potpuno unutrašnje? Stari su pisci mislili, da se radilo o osjetnim napastima: đavao se pokazuje u ljudskom liku, govori ljudskim riječima, prenosi Isusa ... Danas nitko tako ne misli. Ne treba umnožavati čudesa bez potrebe. Iz vlastitog iskustva znamo da se napast uvlači preko mašte. Osim toga, đavao je i previše inteligentan, da bi se dao tako lako vidjeti i prepoznati. Njega ne možemo lično vidjeti (Mt 13,25). On radi sa zadovoljstvom kad ga odmah ne prepoznaju, jer tako može lakše sijati ljulj (Mt 13,39) i oduzeti riječ Božju (Mk 4,15).
Poteškoća je u tome kako može đavao imati vlast nad Isusovom maštom, budući da je on apsolutno (božanski) savršen; ali to isto pitanje može se postaviti i s obzirom na mogućnost same napasti, kako ćemo kasnije vidjeti.
Zanimljivo je zapaziti, kako kod Isusa napast traži ista vrata za ulazak kao i kod nas: odgovarajući kontekst. Sitog se čovjeka ne bi moglo napastovati jelom; kod gladnog čovjeka to je sasvim prirodno. Visina izaziva želju za spektakularnošću. Široki vidik, koji daje naslutiti nepoznate svjetove, lako potakne želju za vlašću.
Glavni je problem napasti pitanje njihove mogućnosti u Isusovoj osobi. Poznato je da je napast izazov našoj slobodi, računajući s čovjekovom prirodnom sklonošću na zlo. Kako je onda moguća kod Krista, koji je sama svetost? Očito je da katolički teolog i čitatelj ne mogu zaobići to pitanje; to je toliko istina da mu još uvijek i Duquoe posvećuje nekoliko stranica u svom djelu.[7]Autor s pravom opaža da je beskorisno, želeći izbjeći poteškoću, pretpostaviti da se ne radi o stvarnosti, nego o književnoj fikciji, koja bi predstavljala pedagošku opomenu nama (Crkvi) da ne padnemo u vremenite mesijanizme; jer ako napasti nisu bile stvarne u osobi Kristovoj, ne .mogu biti nikakav primjer za nas.
Da istumači tu stvar, Duquoc se hvata za razliku koju prave teolozi između napasti koje izviru iz tijela ili svijeta, i napasti koje proizlaze od vraga. U prvom slučaju, pretpostavlja se prethodno postojanje grijeha, barem istočnog, i unutarnja suglasnost sa zlom, što je kod Krista isključeno. Preostajala bi ona druga vrsta, napasti koje dolaze od vraga, U tom slučaju, »ne postoji prije spomenuta suglasnost. Vrag je pokušava probuditi, polazeći od dane situacije. Sotona će učiniti sve moguće da ona postane subjektivna. I sva lukavost sotone sastoji se u tome što ruši unutarnju ravnotežu i čini da se objektivna situacija shvati kao napast. On želi uspostaviti suglasnost«. Da nastane takva napast, dovoljno je »da situacija u kojoj se duhovni čovjek nalazi pruži objektivno predmet za sumnju o Bogu«. A s druge strane, »svetost Kristova, nagoviještena u njegovom krštenju, ne odvaja ga od našeg zemaljskog stanja. Njemu je svijet predmet iskustva. Situacija, u koju ga je stavila Božja volja, shvaćena je prema tome u konkretnom iskustvu sa svom tamom i prividnom avanturom koju u sebi nosi. Ta situacija, dakle, posljedica poslanja kojeg je Bog nametnuo svom sluzi, može postaviti jedno pitanje, tim više što je prividno osuđena na propast i što očito nije na nivou ispravnog i inteligentnog ljudskog iskustva, da li je to najbolji način da se ljudima objavi Božji plan i njegov osobni misterij«.
Svi bi se mogli složiti s ovim zaključcima. Ono što meni izgleda bježanje od poteškoće, jest ona polazna točka, ona razlika što je teolozi prave među napastima, razlika više spekulativna nego stvarna. I đavao, kad napastuje, računa konačno s našom unutrašnjošću: s požudom koja je plod grijeha (Rim 7,8): »svakoga napastuje njegova vlastita požuda, koja ga privlači i mami« (Jak 1,14). Kad ne bi s tim računao, đavao bi badava gubio vrijeme (a nije lud). U tom smislu, postoji jedan jedini izvor svih napasti: naša ljudska narav, ranjena grijehom: naša »suglasnost sa zlom«. Prema tome, uvijek ostaje pitanje: kako je to moguće kod Isusa Krista?
Ovdje treba uzeti u obzir nekoliko stvari:
— Najprije, misterij Isusove osobe. Naši tekstovi sasvim spontano, i bez ikakvog nastojanja za harmoniziranjem, imaju o njemu tvrdnja koje izgledaju proturječne. S jedne strane: savršen Bog, svet, apsolutno sjedinjen s voljom Božjom. S druge strane, bijedan i ranjiv čovjek. Mnogo teže bit će one napasti u Getsemanskom vrtu i u zapostavljenosti na križu. Kad Isusa, osim grijeha (svjesnog usvajanja zla), može se pripustiti sva »težina naših slabosti« (Heb 4,15). Da ne ispadnemo neozbiljni, moramo primiti oba niza tekstova tako kako glase. Drukčije rečeno: na planu objektivnog proučavanja dokumenata, potrebno je prihvatiti misterij Krista.
— Sva ova zbrka i sve ove rasprave nastaju radi dvosmislenog značenja pojma napasti, onoga što je u njoj bitno. Pogrešno je poći od izvora napasti, kao da bi to bilo najvažnije. Budući da se na izvoru napasti nalazi naša požuda, odmah stvaramo ideju da je ona nešto negativno, nešto zlo, i da prema tome ne može postojati u Isusovoj osobi. A napast nije zla. Napast je dvolična, i zato opasna, ali nije zla; naprotiv, može postati sredstvo povećanja duhovnog savršenstva. Ne molimo se Bogu da nam oduzme napast, nego da nas pomogne da ne padnemo u nju.
— Kod napasti treba razlikovati dva vida: jedan objektivni i drugi subjektivni; ili dva trenutka: vanjsku predstavu i unutarnju odluku.
Na bit napasti spada samo prvi vid ili prvi trenutak; ne treba ga pobrkati s procesom asimilacije ili odbacivanja.
Napast je uvijek izazov našoj slobodi, izazvan nečim što stoji izvan nas. Došla s bilo koje strane (iz požude ili od sotone), napast je uvijek neka stvarnost izvan nas, koja nastoji odvratiti našu pažnju od Boga prema drugim interesima. To je postavljanje alternative protiv Boga, ali koju čovjek osjeća kao neizbježiv poziv, pred kojim ne može ostati ravnodušnim, gdje se mora odlučiti. Zbog toga napast osjećamo kao »sablazan« (Mt 16,23); tj. kao zapreku, kao kamen o kojeg se možemo spotaknuti...
— ako ne računamo s pripravnom samoobranom.
U navedenim biblijskim tekstovima, koji izvor napasti stavljaju u požudu, govor je o sadašnjoj ljudskoj naravi, izmijenjenoj grijehom. Ali to ne isključuje da bi moglo u »nevinoj« ljudskoj naravi biti drukčije. Napast je stavljanje u pitanje Boga, i ono ne zavisi od kreposti ili grijeha, nego od bitnog svojstva čovjeka kao slobodnog bića.
Stavljanje u pitanje Boga jedna je od mogućnosti »ljudske« naravi kao takve, ne nužno »grešne« ljudske naravi; drukčije, Eva ne bi bila mogla doživjeti napast. A tako je mogao biti napastovan Isus, bez uštrba njegove božanske savršenosti; to je cijena njegovog učovječenja. Nema ništa zla u tom stavljanju u pitanje (u najgorem slučaju, moglo bi se govoriti o »slabosti«); naprotiv, u Isusovom slučaju bilo je povod da on pokaže svoju svetost, ostajući neslomivo vjeran Božjem planu (drugi trenutak); ali ovdje se već nalazimo izvan same biti napasti. 13. Isusove napasti bile su uvjetovane također dugim postom u pustinji. Ovako o tom predmetu piše Romano Guardini: »Post vrši unutarnji upliv, tijelo gubi svoju ukrućenost, i duh se uzdiže do veće slobode. Sve dobiva krila i postaje laganije. Manje se osjeća breme i prepreka sile teže. Stavljaju se u pokret granice stvarnosti, povećava se vlast mogućega...
Duh postaje osjećajniji, savjest pronicljivija, tankoćutnija i zahtjevnija... Povećava se osjećaj koji se suočuje s odlukama duhovnog značaja... Obrambena sredstva, koja moraju čuvati ljudski život protiv tajanstvenih snaga ili životnih pogibelji, protiv svih previše bliskih i prijetećih sila, koje se nalaze ispod, iznad ili pored ljudskog postojanja, postaju slabija. Duša je kao izložena tim silama bez ikakve zaštite... Povećava se svijest duhovne moći isto kao i pogibelj da se jasno ne razlikuje mjera onoga što nam je bilo doznačeno, ni granice našeg vlastitog ograničenog bitka, njegovog dostojanstva i moći... To je napast oholosti, čarobnjaštva, duhovne zanesenosti... Ako religiozno vrlo nadarena duša to proživljuje, može upasti u krizu, koja ju stavlja pred krajnje alternative i uvodi je u najteže pogibelji. Ovo je čas kad se rađa napast za Isusa ...«[8] 14. Zanimljivo je vidjeti Isusove reakcije na napasti, prema onome što nam napominju evanđeoski tekstovi:
— ne zapaža se kod njega nimalo želje da posjeduje ono na što ga đavao nastoji navesti;
— nema u njemu nikakve unutarnje borbe;
— ne čini nikakvog napora da nadvlada napast;
— reklo bi se da napast odbija »automatski«.
Još se jedanput srećemo s misterijom njegove božansko-ljudske osobe; kako rekosmo, psihologija Isusa moguća je samo do stanovite točke. U njemu postoje u isto vrijeme stavovi koji bi kod običnog čovjeka bili protivurječni. On može u isto vrijeme staviti čin i njegovu negaciju. U Getsemaniju, on istovremeno i odbija i prihvaća smrt. U jedan te isti čas, doživljuje i odbija napast...
Kako, onda, on može biti primjer za nas, u našim napastima?
Isus ne može biti naš primjer u savršenstvu kojim je činio sve stvari i koje obični čovjek nikada neće moći dostići. Njegova se egzemplarnost sastoji u tome da je »put« (Iv 14,6). S obzirom na napast, »put« se sastoji u »odbijanju«. Pozvani smo da odbijemo napast. On to radi »automatski«, od svoje vlastite božanske snage; čovjek prožet njegovim nakanama, morat će se namučiti da dođe do istog rezultata; ali važno je ići tim putem. Ono što je u njemu »naravno« i »beskrajno«, to čovjek mora steći svojim vlastitim naporom i na svom vlastitom stupnju stvorenja.
15) Nekatolička tumačenja redovito niječu povijesnu stvarnost napasti. Može biti zanimljivo zabilježiti veliku raznolikost tih tumačenja:
— prema jednima, radilo bi se o nekoj Isusovoj paraboli, koju su evanđelisti pretvorili u stvarni događaj;
— prema drugima, to je mit koji vuče svoje korijene iz S. Z., i prema kojem se Kristu, »sinu Božjem«, pripisuje ono što je iskusio izraelski narod, »kolektivni sin Božji«;
— poganski mitovi o borbi između božanskih sinova i vlasti tame;
— napasti Budine, o kojima se govori u budističkoj književnosti, prenesene na Kristovu osobu;
— đavao je neki farizej, koji je ispočetka zadivljen slijedio Krista a poslije postao njegov neprijatelj;
— izaslanik Velikog vijeća sa zadatkom da napastuje Isusa;
— književna fikcija, u kojoj je Isus izrazio svoje kasnije borbe;
— način kojim prvobitna kršćanska predaja predstavlja unutarnje Isusove borbe, bilo prije, bilo za vrijeme njegovog javnog djelovanja... Itd., itd.[9]
Povijest tumačenja Isusove osobe dobra je učiteljica: uči nas kako je neizbježna samovolja i slijepe ulice, kad se polazi od apriornih pretpostavki.
16) Tradicionalno mjesto prve i treće napasti (druga [Mt] ima za pozornicu jeruzalemski hram) jest brdo koje se danas zove arapski Džebel Karantal, zapadnjački Kvarantena (također Kvarantana, Kvadrantana, Karantana, Karantena...), na spomen broja četrdeset. Nalazi se blizu Jerihona, zapadno od njega, i izdiže se okomito nad ravnicom.
Čini se da je to ime iz XII. stoljeća, kad je predaja već jednodušna. Ali se može reći da predaja dolazi sve do IV. stoljeća, premda nemamo izričitih svjedočanstava, jer je u tom stoljeću hodočasnica Egerija posjetila to brdo kao sveto mjesto. Nije nam se sačuvao opis njezina »Putovanja«, ali sv. Valerije opat (VII. st.), spominjući njezin put, kaže da se hodočasnica također popela na brdo »koje je iznad Jerihona i koje je isto tako posvetio Gospodin«.
Lokalizacija ovih dviju napasti nije jednodušna u srednjovjekovnoj predaji. Najstalnija i najjednodušnija je predaja koja pravi razliku između boka toga brda (negdje oko polovice uspona, gdje se danas nalazi grčki pravoslavni samostan) i njegovog vrha: na prvom mjestu stavlja se prva napast, a na drogom treća (ovdje je vjerojatno postojala makabejska tvrđava Dok; usp. 1 Mak 16,14—.16).[10]
Naravno, predaja pretpostavlja da je Isus bio fizički prenesen s jednog mjesta na
drugo; ali već znamo što treba misliti o toj stvari.
(Tekst preuzet iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova I, str. 61 – 68)
Priredio: fra Petar Matanović
_____________________________________________________________________
[1] Za datiranje vidi shemu i razlaganje u prethodnom poglavlju.
[2] O postanku kazivanja može se vidjeti J. Dupont, L ‚origine du recit des tentations de Jesus au desert, u Revue Biblique, 63 (1966), 30—76.
[3] Mt i Mk spominju također službu anđela. Po Mk čovjek bi rekao, da je ta služba trajala cijelo vrijeme posta i napasti, dok bi, prema Mt, anđeli pristupili k Isusu da mu služe tek poslije napasti. — »Sin čovječji« (Mesija) ima pratnju anđela (usp. Mk 8,38; Iv 1,51), i oni se zovu »njegovi« anđeli (usp. Mt 16,27; 24,31).
[4] Divlje se zvijeri, ovdje spominju bez sumnje da se naglase fizičke značajke pustinje; ali to ne ide na uštrb eventualne teološke vizije o novom zemaljskom raju pomirenom u Kristu (usp. Iz 11,6—9).
[5] O problematici u vezi s biblijsko-kršćanskim vjerovanjem u opstojnost sotone (koji nipošto nije priča za djecu), usp. Raymond Didier, Satan: Quelques reflexions theologiques, u Lumiere et Vie, 78 (1906), 77—98.
[6] »Ovaj kritični ‘ne’ treba odzvanjati pri svakom pokušaju da duboko izmijenimo čovjeka polazeći od samog čovjeka... Samo ga Bog može obnoviti... Isus blaženstva obećaje ne samo sitost, samilost i utjehu, nego također i posljednji elemenat: vidjet će Boga (Mt 5,8). Zbog toga, nedovoljno je ne samo sadašnje stanje svijeta, nego i svako drugo, čak i najbolje... Bez Boga, čovjek ne izgrađuje raja, nego babilomsku kulu. Ona će ga smrviti«: Wolfgang Knorzer, ... dann wollen wir an, dich glauben, u Bilbel und Kirohe, 25 (1970), 9—13 (citirano prema kondenzaciji u Selecciones de Teologia, 11 1972, 132—133).
[7] Usp. Christologie, I, 84—95
[8] Der Herr, (navod prema španjolskom prijevodu u izdanju Rialp, peto izd., Madrid 1963, str. 61).
[9] Usp. Vasite, De baptismo, tentatione et transflguratione Jesu, Roma 1934, 76—98.
[10] Usp. A. Augustinovich, Gerico e dintorni, 120—138.