Prvo čitanje: Jš 5,9a.10-12

Ušavši u Obećanu zemlju, narod Božji slavi Pashu.

Čitanje Knjige o Jošui
U one dane: Reče Gospodin Jošui: »Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.« Izraelci se, dakle, utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu četrnaestoga dana u mjesecu, uvečer. A sutradan poslije Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. I mana je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje. Tako Izraelci nisu više imali mane, nego su se te godine hranili plodovima zemlje kanaanske.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 34,2-7

Pripjev: 

Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,
njegova će mi hvala biti svagda na ustima!
Nek se Gospodinom duša moja hvali,
nek čuju ponizni i nek se raduju!

Veličajte sa mnom Gospodina,
uzvisujmo ime njegovo zajedno!
Tražio sam Gospodina i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.

U njega gledajte i razveselite se
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba.

Drugo čitanje: 2Kor 5,17-21

Bog nas je sa sobom pomirio u Kristu.

Čitanje Prve poslanice
svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.
Riječ Gospodnja.

Slika 2 Milosrdni otac, Rembrantov bakrorez , 1636.

Evanđelje: Lk 15,1-3.11-32

Ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu:
»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.
Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’
Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.
A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«
Riječ Gospodnja.

13) IZGUBLJENA OVCA

(SIJEČANJ-VELJAČA G. 30)

(Mt 18,11—14); Lk 15,1— 3

Vijest Lk 15,1—2 pobuđuje u nama uspomene na Galileju. Vidi se da su se sada ovdje u Pereji počele stvarali prilike slične onima za dugog galilejskog službovanja. I ovdje se uspostavljaju prijateljske veze između Isusa i »carinika i grešnika«. Ovi se nalaze među njegovim slušateljima, da čuju njegovu nauku. Ne samo to, nego ih nekad Isus primi i u kući gdje boravi, i jede s njima. Videći to za židovsko pravovjerje neprihvatljivo ponašanje, farizeji i pismoznanci mrmljaju i prosvjeduju.

To je dobro poznata etapa galilejskog iskustva.[1] Samo što su sada metode u raspravljanju drukčije. Prije, Isus je odgovarao izravno; sada, rekao bih da želi uzdignuti svoje protivnike na višu razinu, otkrivajući im Božje milosrđe i njegovu radost zbog obraćenja grešnika. Čini to pomoću tri parabole, zvane parabole milosrđa, koje zauzimaju cijelo 15. poglavlje Lk: izgubljena ovca, izgubljena drahma i izgubljeni sin (…).

15) RASIPNI SIN

(SIJEČANJ—VELJAČA G. 30) Lk 15,11—32

1.)       Zadržali smo ovaj naslov parabole iz poštovanja prema dugoj predaji i jer je toliko udomaćen, da bi ga neki drugi teško mogao uspješno zamijeniti. Međutim, imajući u vidu ciljeve parabole, ovaj je naslov vrlo neprikladan, jer »rasipnost« nije glavna značajka mladića iz parabole. Pitanje naslova u parabolama vrio je subjektivna stvar: zavisi od ugla iz kojeg netko promatra stvari. Ako gledamo lik mladića, paraboli bi bolje pristajao naslov »Izgubljeni i nađeni sin«, ili »Ponovno dobiveni sin«, ili nešto slično u tom smislu ... Ako se gleda odnos među dvojicom sinova, moglo bi se pomišljati na naslove kao »Dva brata«, ili »Izgubljeni i vjerni sin«, itd... Međutim, ispravno je zapaženo da glavna ličnost u paraboli nije nijedan od dvojice braće, nego njihov otac, tako da bi najizražajniji naslov bio »Očeva ljubav«, ili »Milosrdni otac«, itd. To što je mlađi sin uvijek pobuđivao više pažnje nego njegov otac treba zahvaliti bez sumnje njegovoj osobnoj drami, jer je vrlo uzbudljiva.

2.)      Okvir parabole vrlo je dobro poznat. Osim toga, ne predstavlja većih literarnih poteškoća. Tako je ne moramo parafrazirati, već i zato da ne profaniramo njezin neusporedivi sklad. Nadodati bilo šta ovoj božanskoj jednostavnosti, značilo bi isto što i zamrljati neku Rembrandtovu sliku. Svatko će rado priznati da je ova parabola izvanredan dragulj u općoj književnosti.

3.)       Parabola je jasno podijeljena na dva dijela, s različitim premda vrlo povezanim sadržajima: prvi dio (nr. 11—24) govori o mlađem sinu, o njegovom odlasku u inozemstvo, o njegovom povratku i svečanom prijemu s očeve strane; drugi dio (nr. 25—32) bilježi protivne reakcije starijeg sina i riječi kojima otac opravdava svoj postupak.

Drugi dio nije bio potreban prvom, koji sam za sebe ima sasvim zadovoljavajući smisao. To izaziva pitanje o prvobitnoj autentičnosti ovog drugog dijela: neki su kritičari izražavali mišljenje, da bi se moglo raditi o kasnijem dodatku. Međutim, moderni kritičari sve se više slažu u tome da između dva dijela postoji savršeno jedinstvo, i da drugi dio isto tako odražava Lukine značajke kao i prvi. Uistinu, ono što povezuje oba dijela jest glavna ličnost, otac dvojice braće; njegova ljubav i razumijevanje jednaki su u oba dijela; u oba dijela se naglašava da se treba veseliti zbog povratka sina, itd.

4)       Prvi dio parabole razvija se u tri vremena:

• mlađi sin želi živjeti nezavisno pa s novcem koji dobiva od oca ide u inozemstvo i uključuje se u dijasporu (rr. 11—13);
• iskorijenjen s očinskog ognjišta, brzo potroši sve što ima, doživi veliku bijedu, odlučuje da se povrati i odmah se vraća u očinsku kuću (rr. 14—20a);
• — otac mu ne traži da se ispriča, ne dopušta mu da se opravda, poljupcima mu oprašta, prima ga zanesen veseljem i slavi njegov povratak velikom gozbom (rr. 20b—24).

Grijeh — obraćenje — radost zbog obraćenja. Drugi se dio razvija isto tako u tri vremena:

• stariji sin, doznavši što se događa u kući, jako se razljuti (rr. 24—28);
• pun teškog osjećaja protiv svog brata, kori oca zbog njegovih izraza ljubavi (rr. 29—30);
• otac opravdava svoj postupak pa poziva i njega da se veseli (rr. 31—32).

5)       Što se tiče povijesnog konteksta, već smo prije rekli da ova parabola vjerojatno nije bila izgovorena istom prilikom kao i prethodne dvije blizanke. Uvod »ali on reče« ne označuje nastavak, kao što bi trebalo očekivati, kad bi se radilo o istom kontekstu, nego suprotnost, što daje naslućivati neki drugi kontekst, gdje se daje odgovor na neko protivno mišljenje. Osim toga, i ustrojstvo je parabole različno. Prethodne dvije parabole složene su po slijedećoj skici: neka je životinja ili neka stvar izgubljena — ta stvar je nađena — slavi se njezin nalazak ... Ta je skica zadržana i u prvom dijelu ove parabole: sin je izgubljen — sin je nanovo dobiven — slavi se povratak; ali drugi dio dodaje neke nove elemente.

U Isusovom javnom životu, osobito u Galileji,[2] bilo je sigurno dosta povijesnih prilika kao što je ova (nr. 1—2). U bilo kojoj od takvih prilika mogao je Isus izgovoriti ovu parabolu. Ali evanđelist je smatrao da se ona savršeno slaže s ovim kontekstom.

• Već smo vidjeli da su skice dviju prethodnih parabola i ove paralelne. Prema tome, paralelni su i ciljevi: opravdati Isusov postupak s carinicima i grešnicima (rr. 1—2).
• Ali taj paralelizam namjera treba proširiti i na drugi dio: r. 32 stoji na istoj crti s rr. 7, 10 i 24.
• Ovaj drugi dio još je više u skladu sa sadašnjim kontekstom u liku starijeg brata. Oduvijek se raspravljalo o značenju toga lika. Prema nekima, predstavljao bi one koji su uistinu »pravedni«, one koji »nikad ne prekršavaju nijednu zapovijed« Božju (r. 29). Ali, u sadašnjem kontekstu, oni bi mrmljali protiv Isusovog postupka s grešnicima, što je besmisleno. Stoga ga obično shvaćaju kao simbol farizeja i u toj ulozi izražava vrlo dobro situaciju r. 2: kao i oni, prosvjeduje zbog postupka s bratom »grešnikom«, jer se on smatra pravednikom (Lk 18,9), jer on nikad nije neposlušan (rr. 29); kao i oni, prezire svog brata »grešnika«, ne priznajući ga svojim bratom (rr. 30; 18,9.11).

6)       Da se odredi značenje parabole, treba se sjetiti da ona ima dva dijela, da su to praktično dvije parabole u jednoj; prema tome, izražavat će dvije misli, različne jednu od druge, premda se međusobno dopunjuju.

Nauk prvog dijela mogao bi se izraziti ovako: Božja ljubav ne poznaje granica, grli i grešnike, želi i očekuje njihovo obraćenje, i kad se obrate, nježno im oprašta i sa silnim ih veseljem ponovno prima u svoju kuću kao sinove.

Misao drugog dijela mogla bi biti slijedeća: »u odnosima između čovjeka i Boga, čovjek ne može zahtijevati nikakva prava, jer djelovanje Božje u čovjeku proizlazi isključivo iz njegove slobodne i velikodušne dobrote« (Josef Schmid).

7)        Osim ovih paraboličkih nauka, ova parabola sadrži i neke sporedne, kojih se je korisno sjetiti:

• da se dođe do Božjeg oproštenja, potrebno je povratiti se k njemu (r. 20); nije dovoljna samo Božja ljubav; on uvijek oprašta ali njegovo oproštenje ne može do nas doći, ako se mi njemu ne približimo; za pomirenje je potreban uzajaman rad obojice;
• kao i dvije prethodne parabole, tako i ova znači za sve neizravan poziv na obraćenje;
• nikad ne treba zaboraviti, da čovjek ne prestaje biti naš brat time što je grešnik (r. 32);
• treba se sjetiti da, kao što razum ima svoju logiku, tako i srce ima svoju (rr. 29.32);
• kao što se Bog veseli zbog obraćenja, tako bi se trebao veseliti i čovjek (r. 32); u pomirenju postoji i zajedničarska dimenzija.

8)        Parabola ima nekoliko alegorijskih elemenata, koje je lako uočiti: otac je Bog, mlađi sin to su carinici i grešnici, s kojima se Isus druži (grešnik uopće), povratak mlađeg sina je obraćenje; stariji sin to su farizeji.[3]

           Vidjeli smo da je glavna ličnost u paraboli otac dvojice sinova, ocrtan u najdubljem proživljavanju očinske ljubavi. Ova je parabola najljepša slika Božje ljubavi, koja je ikad bila izrađena; mogao ju je naslikati samo netko tko ju je proživljavao iznutra. Isplati se naglasiti neke crte tog portreta:

—        Na primjer to da otac daje rasipnom sinu dio baštine, iako zna kamo će to otići. Otac je sigurno dobro poznavao svog sina i nije mogao imati sumnje o tome kako će potrošiti toliki novac koji se najedanput našao u njegovim rukama. Ali, ipak poštuje (kidajući se u sebi) njegovu odluku, premda zna da je pogrešna. Bog poštiva grijeh utoliko što svoju ljubav izlaže opasnosti. Taj Božji stav nas ljude duboko uznemiruje. Koliko smo se puta pobunili stoga što Bog dopušta neke stvari! Možda nismo dovoljno razmišljali o oplemenjujućem dosegu ovih dopuštan ja. Bog zna da zabraniti nije nikakvo rješenje, da je jedino važno unutarnje uvjerenje, premda se do njega redovito dolazi kroz kidanje i gorčinu. Bio bi vrlo žalostan svijet u kojem bi sve bilo unaprijed deterministički zacrtano; i nije važno da li bi determinizam došao od Boga ili od ljudi. Ne bi to bio više ljudski svijet. O tome znaju dosta oni naši suvremenici koji su osuđeni da žive u totalitarnom društvu bilo kojeg znaka.

Pod čvrstom sinovljevom odlukom da se povrati očinskoj kući krije se cijela jedna objava očinske ljubavi. Sin se mogao ne vratiti; ili vratiti se u svoju zemlju i namjestiti se kod drugih. Ako se već odlučuje vratiti svom ocu, znači da je siguran u njega.

U prvom redu, donoseći tu odluku on vidi unatrag cijeli svoj život. Neke se stvari nikad ne mogu zaboraviti. Ljubav, ako je uistinu bila velika, može se smetnuti s uma u časovima stranputice i pomračenja, ali se ne može zaboraviti. Ljubav je najdublja brazda koja se može urezati u život. Upravo po toj ljubavi, otac postaje biće koje se ni s čim ne može zamijeniti i koje se ni s čim ne može usporediti.

Zatim, pri povratku mladića postaje opipljivo jasno da očinska ljubav ne može iščeznuti, da ne zavisi od okolnosti, da se, kad se jedanput porodi, hrani sama sobom. To je ljubav koja pobuđuje pouzdanje i onda kad se nadamo u najočajnijem položaju. Već sama ta činjenica da ta ljubav postoji, u stanju je dati snage izgubljenom sinu.

Otac prepoznaje izdaleka sina koji se vraća. Intuicije ljubavi jače su od fizičkih udaljenosti. Ljubav vidi dalje od ikoga zato što je uvijek budna. Otac prepoznaje sina izdaleka zato što ga je uvijek očekivao. U očinskoj ljubavi nema praznih časova. Stoga se ne može ni zamisliti da bi se mogao prevariti ili posumnjati: odmah trči sinu ususret, jer ne može zamisliti da bi se radilo o drugoj osobi. Otac mora da ima osjećaj, da ovo njegovo željno i pouzdano očekivanje skoro fizički privlači sina iz daljine... Bilo bi dobro da u psihologiji obraćenja promatramo Božju ljubav kao stvarno djelotvoran čimbenik, kao stvarnu privlačnu silu. Vrhunaravno ovdje nije obična formula, koju bi teolozi bili izmislili da popune elemente jednog logičnog sistema. Na koncu konca, zar je to tako neshvatljivo?

— Zanimljivo je vidjeti očeve neposredne reakcije. Duboko uzbuđenje u srcu. Zagrljaji i poljupci, sve u svetoj tišini, koju ne smije profanirati nijedna riječ. Bučne naredbe da se pripravi gozba. Eksplozija sreće. Ništa više. Što bi još mogao željeti ili misliti otac u ovom položaju? Sin, zato što još nije otac, ne shvaća dubinu ovoga časa i misli da se ispričava. To ovoga časa nema nikakvog smisla za oca. Jedino važno u ovim prilikama jest sinova prisutnost; on ispunja cijeli prostor. Za sve drugo ima vremena...

— Još je zanimljivije vidjeti kako se suočuju otac i vjerni sin. Oni se nalaze u dva različita svijeta, upravo zato što obojica nisu očevi, nego samo jedan od njih, kojega stoga nikad neće moći ispravno shvatiti onaj koji ne proživljava istu stvarnost. Nadasve, sin se sablažnjava zbog nevjerojatnih stvari koje ima pred očima. Sve je onako kako ne bi trebalo da bude! On se kreće na razini pravednog. A otac ne razumije kako se može govoriti o pravednosti u ovom času. Ovaj čas je čas ljubavi. Otac u svom postupku polazi od ljubavi. Otac ne može zamisliti drukčije. Tko se ne osjeća sav prožet jedinstvenim veseljem, kad nađe neku izgubljenu stvar koju smatra od životne važnosti? Sin! Sin koji je nasilno prestao biti sinom, ali koji je opet kod kuće! Jedino to je važno. Zar se u ovom času može govoriti o poslovima? Nasuprot ovom silnom događaju, zar ima nekog smisla žaliti se zbog jedne užine?

Sin koji je bio umro, sad opet živi! Čudo života. Jedinstvena radost zbog života. Portret Boga života.

Još jednom nalazi potvrdu ono što je govorio Ezekijel: Bog se ne pomiruje sa smrću grešnika, on traži njegov život (Ez 18,23; 33,II).[4]

(Povijesne okolnosti i tumačenje Evanđelja je preuzeto iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str.142;144-117)

Priredio: fra Petar Matanović

[1] Usp. sv. I, str. 152—155.

[2] Usp. sv. I, str. 152—155.

[3] Tako je i u dvjema prethodnim parabolama: izgubljena ovca i izgubljena drahma su grešnici; pronalaženje jedne i druge jest obraćenje; vlasnik ovce i vlasnica drahme predstavljaju Boga.

[4] A. Augustinovich , El hombre roto, 136—138.