ČITANJA:
Prvo čitanje: Post 18,20-32
Nemoj se, Gospodine, ljutiti ako progovorim.
Čitanje Knjige Postanka
U one dane: Reče Gospodin: »Velika je vika na Sodomu i Gomoru! Grijeh je njihov pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli vika što je stigla do mene pa da znam.«
Oni ljudi krenu odanle prema Sodomi. Abraham je još stajao pred Gospodinom pa se primače bliže i reče: »Hoćeš li iskorijeniti i nevina s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko bilo od tebe da takvo što učiniš: da ubijaš nevina i kriva pa da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo to od tebe! Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo?« Nato reče Gospodin: »Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih, zbog njih ću oprostiti cijelomu mjestu.« Abraham će opet: »Ja se evo usuđujem govoriti Gospodinu, ja, prah i pepeo! Da slučajno bude pet manje od pedeset? Bi li uništio sav grad zbog te petorice?« On odgovori: »Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet.« I dometnu Abraham: »Ako ih se možda nađe četrdeset?« Odgovori: »Neću to učiniti zbog četrdesetorice.« Abraham će opet: »Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda trideset?« Odgovori: »Neću to učiniti ako ih ondje nađem trideset.« I opet će Abraham: »Još se usuđujem govoriti Gospodinu. Ako ih se možda ondje nađe dvadeset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te dvadesetorice.« Nato će Abraham: »Neka se Gospodin ne ljuti ako progovorim još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te desetorice.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 138,1-3.6-8
Pripjev:
Kad sam te zazvao, uslišio si me, Gospodine.
Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca
jer si čuo riječi mojih usta.
Pred licem anđelâ pjevam tebi,
bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.
Zahvaljujem imenu tvojem
za tvoju dobrotu i vjernost.
Kad sam te zazvao, uslišio si me,
dušu si moju pokrijepio.
Zaista, uzvišen je Gospodin, ali gleda na ponizna,
a oholicu izdaleka poznaje.
Kročim li kroz nevolje, ti mi život čuvaš,
pružaš ruku proti gnjevu mojih dušmana.
Gospodine, tvoja me desnica spašava!
Gospodin će dovršiti što započe za me!
Gospodine, vječna je ljubav tvoja:
djelo ruku svojih ne zapusti!
Drugo čitanje: Kol 2,12-14
I vas oživi s njime, oprostivši milostivo sve posrtaje.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima
Braćo: S Kristom suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno s njime.
Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 11,1-13
Ištite i dat će vam se!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite:
Oče! Sveti se ime tvoje!
Dođi kraljevstvo tvoje!
Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan!
I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!
I ne uvedi nas u napast!«
I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.
I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.
A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«
Riječ Gospodnja.
28) KATEHEZA O MOLITVI: OČENAŠ
(LISTOPAD - PROSINAC G. 29)
(Mt 6,9—15); Lk 11,1—4
Očenaš je za kršćanina najomiljeniji način molitve i stoga jedan od najviše tumačenih dijelova N. Z., bilo u egzegezi, bilo u duhovnoj književnosti. U bilo kojem komentaru moguće je naći obilnijih obavijesti o tom predmetu,[1] tako da ovdje ne moramo voditi podrobniju raspravu o njemu; napomenut ćemo samo nekoliko točaka, koje mogu olakšati čitanje običnom čovjeku.
a) Već je Tertulijan rekao za Očenaš da je »sažetak cijelog Evanđelja«. Ovaj je izraz opravdan, jer se ovdje stvarno susrećemo s temeljnim temama Isusove poruke, s onim što je najznačajnije u njegovoj blagovijesti svijetu. Stoga se može reći da je Očenaš izrazito kršćanska molitva, unatoč izvjesnim formalnim sličnostima sa židovskim molitvama onog vremena.
b) Očenaš nam je sačuvan u dvije recenzije, Matej (Mt) i Luka (Lk). Te dvije recenzije su različne i sadržajem i s obzirom na povijesni kontekst. Stoga su prije mislili da je Isus mogao dvaput učiti tu molitvu: jedanput u Galileji (Mt) a drugi put u Judeji (Lk), s tim sporednim razlikama u sadržaju, koje nipošto ne mijenjaju općeg smisla. Ali danas nitko više ne zastupa to mišljenje; općenito se misli da je postojao jedan jedini izvorni oblik, u koji je predaja kasnije uvukla neke razlike; nije ovo prvi put da se to događa.
c) Koji je od ova dva oblika izvoran? Obično se misli da je onaj Lukin. Kraći je od Matejeva: sadrži samo pet molba, dok Mt ima sedam. Kaže se, i s razlogom, da se nitko ne bi usudio oduzeti nešto od Isusovih riječi u tako važnom predmetu, dok su dodaci nešto prirodno. Mt je sklon proširivanju nekog predmeta pomoću novih doprinosa: tako je učinio i s blaženstvima. Dodatke je mogla učiniti predaja u vidu liturgijske upotrebe. Treća molba (»budi volja tvoja«), vlastita Mt, mogla je biti prenesena ovamo iz molitve u Getsemaniju (usp. Mt 26,39).
d) Koji je od ova dva povijesna konteksta bolji? I ovdje su mišljenja podijeljena, premda se radije prima Lukin kontekst. Mislimo da je to ispravno. Mt donosi Očenaš u Govoru na gori, kao dodatak na temu o molitvi, i jedino zbog te tematske veze, a da nije ni zapazio kako u stvari nema nikakve unutarnje veze među njima. U Govoru na gori, Isus suprotstavlja kršćansku molitvu molitvi licemjernih farizeja (pokazivanje pred drugima, taština, traženje ljudske slave) i molitvi pogana (mnoge isprazne riječi). Osim toga (posve očito raskida književnu simetriju (to što se čini — to što ne treba činiti), koja postoji u temama o milostinji, molitvi i postu u ovom dijelu Govora. U prilog Lk, naprotiv, govore podrobno zabilježene okolnosti molitve
(r. 1).
Očenaš, dakle, nije iz početka galilejskog djelovanja, nego iz ovog perioda Isusovog života neposredno poslije blagdana Sjenica. Teme u njemu najavljene sazrele su u toku skoro dviju godina propovijedanja.
Ništa se ne zna o mjestu gdje je bio izgovoren Očenaš. Zadnje mjesto koje se spominje u evanđelju jest ono iz prethodnog događaja: selo Marte i Marije, Betanija. Zbog te književne veze između ova dva događaja i zbog smještaja Betanije (na istočnoj strani Maslinskog brda), predaja je stavila ovdje blizu i Očenaš, na istom Maslinskom brdu, na jednoj točki gdje se od IV st. štovalo mjesto gdje je Isus naučavao. S tom »naukom« mislilo se u prvom redu na eshatološki govor, ali od IX st. povezuje se s njim i Očenaš.[2]
e) Kad nam kaže da molimo »ovako« (»vi molite ovako«: Mt, »kad molite, govorite«: Lk), da li nam je Isus ostavio jednu formulu ili duh molitve? Jedna stvar ne isključuje drugu a Isus je sasvim dobro mogao imati na umu obje. To da je Očenaš bio rano uključen u liturgiju, odakle je prešao u opću upotrebu privatne molitve, predstavlja tumačenje Isusovih namjera. Ali, njegova glavna namjera bila je sigurno da nam pokaže novi duh molitve, idealni okvir, u kojem se mora kretati svaka naša molitva.
f) Očenaš je molitva-molba. Dovoljna bi bila sama ta činjenica da se ustvrdi vrijednost te vrste molitve, koja se ne sviđa puno modernom čovjeku. U stvari, to je jedini način kako moli puk. U našem jeziku, čak sama riječ »molitva« ili »moliti« poistovjećuje molitvu s molbom ili traženjem. U drugim jezicima, gdje postoje različni izrazi za oba pojma, puk ih unatoč tome stvarno poistovjećuje. Jaki vjerski intelektualizam jest značajka našeg vremena, zato molitva koja se najviše sviđa modernom vjerniku jest poklonstvena molitva (na primjer, u karizmaitičkim pokretima), što je bez sumnje najuzvišeniji način molitve. Molitvi-molbi predbacuju se neke mane, u koje ona redovito upada, kao na primjer materijalistički utilitarizam.[3] Međutim, Očenaš je molitva-molba, a ipak kršćanska molitva u najuzvišenijem smislu riječi. Ona nas upravo uči kako da oslobodimo svoju molbu od svih mana. Molba (traženje) temeljna je molitva religioznog bića: dokaz naše ovisnosti o Bogu, stav bez kojega nikakva religioznost nije moguća. Bez tog stava nije moguće zamisliti molitvu-poklonstvo. A opet molba, ako je učinjena svjesno, postaje najviši izražaj poniznosti, odricanja, predanja i poklonstva.[4] Sve zavisi od toga što se traži i kako se traži.
g) Od koliko se molba sastoji Očenaš? Zavisi od toga kako se stvar gleda. Ako se uzme u obzir samo Lk, ima pet molba. Kod Mt, ima ih sedam. Ali neki svode i ovih sedam na samo četiri, jer kažu da su prve tri u stvari samo jedna, a tako isto i zadnje dvije: ne bi se radilo o različnim stvarima, nego o različnim načinima da se izrazi ista stvar. Ne može se reći, da to svođenje nema nikakvog oslona; njegova je obrana sigurno moguća; ali nam izgleda puno uspjelije mišljenje o sedam molbi. Ne smije se zaboraviti, da je broj sedam od posebne važnosti za Mt, kako je moguće ustanoviti listajući njegovo evanđelje.
h) Očenaš se jasno dijeli na dva dijela. Prvi se dio sastoji od prvih triju molba i radi o Božjim interesima; drugi sadrži zadnje četiri molbe, koje rade o čovjekovim potrebama. Sami raspored ovih dvaju dijelova navodio bi na misao da je drugi dio u odnosu podređenosti prema prvome.
i) U kom smislu treba tumačiti Očenaš, povijesnom ili eshatološkom? Loše je, čini nam se, postavljati pitanje upravo na ovako alternativan način: ili ovo, ili ono. Vrlo uvaženi autori shvaćaju cijelu molitvu, a ne samo prve tri molbe, u eshatološkom smislu; rekli bismo da je današnja egzegeza sklona da ide u tom pravcu. Ne možemo se potpuno i bezuvjetno složiti s tim mišljenjem, iz više razloga:
- Istina je da je u prvim kršćanskim zajednicama postojala eshatološka napetost, ali ne u tolikoj mjeri da bi bila jedina prizma kroz koju su gledali sve stvari. Istina je također da Isus često ima pred očima eshatologiju, ali je isto tako istina da nikada ne gubi iz vida povijesnog procesa koji do nje dovodi prema Božjem planu.
- U vezi s tim, treba se sjetiti složenog pojma o Kraljevstvu Božjem, koji smo kratko izložili na drugom mjestu.[5] Isus prema prilikama može naglasiti neki njegov vid više nego drugi, ali se ne može zamisliti da bi ih potpuno odijelio. Konkretno govoreći, eshatologija, konačna faza Kraljevstva, ne može se odijeliti od njegove zemaljske etape rasta i sazrijevanja, što je vrijeme kad čovjek radi u vinogradu (Mt 20,1—7). Dapače, ova konačna faza smatra se kao već djelimično prisutna i ostvarena u povijesti: u raznim etapama rasta vide se ostvarenja svaki čas bliže budućnosti; sjetimo se na primjer što Isus kaže o svojoj pobjedi nad sotonom.
- Isključivo eshatološko tumačenje u pogibelji je da pretvori Očenaš u jako otuđujuću molitvu: čovjeka koji samo moli za svoju konačnu budućnost, psihološki se poziva da zaboravi na svoju sadašnjost. Isus drukčije shvaća ekonomiju »vječnog života«. Inače bismo morali reći, da je ova molitva bila načinjena za ljude osuđene na neodređeno (usp. Mt 24,36; Dj 1,7), možda vrlo dugo, iščekivanje eshatologije.
- Što se tiče prvih triju molba, slažemo se da imaju eshatološki smisao, ali, po našem shvaćanju, ako se eshatologija promatra anticipiranom u povijesti. To je čežnja za apsolutnom budućnošću, koja je na koncu konca dar Božji, ali koju ipak treba ljudskim naporom izgrađivati ovdje na zemlji (premda se i taj napor ne može zamisliti bez Božje milosti).
S obzirom na ostale četiri molbe, čini nam se egzegetski nemoguće shvatiti ih eshatološki. Najbolji dokaz za to jesu one prave umne akrobacije s kojima se susrećemo u tumačenjima eshatološkog smjera, koje bi trebale opravdati tu pretpostavku.
j) Usko povezan s pitanjem tumačenja jest i problem aktivnog subjekta u prvim trima molbama (u ostalim, stvar je formalno jasna): Bog ili čovjek? Ponovno mislimo da je neispravno postavljati pitanja alternativno. Mnogi tumači misle da je činilac Bog, jer jedino Bog može dati ono što se traži u molitvi; osim toga, pasivni oblik triju vremena (sveti se … dođi... budi…) bio bi jedan od onih opisnih načina govora, koje su Židovi često upotrebljavati da ne spomenu Božjeg imena. Ovaj jezični razlog može imati svoju vrijednost. Isto je tako istina, da samo Bog može ostvariti svoje planove. Ali, u tom ostvarenju Bog upotrebljava čovjeka kao svog posrednika: to je stara biblijska teza puno prije Isusa (usp. Post 1,28). Glavni je činilac Bog; čovjek je njegova ruka u stvorenom svijetu. U izviršivanju Božjih planova ni Bog ni čovjek ne rade odjelito: svijet ide prema svom usavršenju uvijen u tajnu ekonomije milosti. Dosljedno tome, mislimo da je u prvim trima molbama aktivni subjekt izravno Bog, ali se podrazumijeva da u konkretnoj povijesti djeluje pomoću čovjeka.
k) Kod Mt, poslije zadnje molbe (rr. 13), neki rukopisi imaju slijedeću doksologiju: »Jer tvoje je kraljevstvo i moć i slava kroz svu vječnost. »Amen«. Radi se sigurno o kasnijem dodatku, uzetom iz liturgije[6]. Ova je doksologija ušla u današnji obred Mise, upravo poslije Očenaša i molitve koja mu slijedi i koja ga tumači.
1) Kako prije rekosmo, povijesne su okolnosti Očenaša one koje je zabilježio Lk (rr. 1). Nekog dana, za vrijeme misionarskog izleta po Judeji poslije blagdana Sjenica, Isus moli na nekom mjestu koje se ovdje ne spominje, sigurno na nekom osamljenom mjestu, zgodnom za duhovnu sabranost. Pretpostavlja se da se apostoli nalaze u blizini, da promatraju njegov stav pri molitvi i da možda slušaju i same riječi molitve. Već prije, oni su bili zapazili da Isus moli drukčije od svega što su oni do tada znali o toj stvari. Bilo je tu nešto što je privlačilo pažnju i pobuđivalo želju da se moli na isti način. Apostoli žele da mogu moliti kao i On: neka ih nauči! S tim oni ne žele reći da ne znaju moliti i da nikada prije nisu molili (kao dobri Židovi, morali su znati svoje molitve), nego da ne znaju moliti kao Isus, koji je sada postao za njih jedini pravi izvor molitve. Osim toga, postoji još jedan izvanjski razlog: i Krstitelj je bio naučio svoje učenike da mole kao on (usp. Lk 5, 33); zašto bi oni bili nešto manje?
Isus im onda izlaže obrazac, koji predstavlja njegovo mišljenje o molitvi: kakav stav moramo zauzeti da uspostavimo odnos s Bogom, što možemo i što treba da molimo; koji je to posljednji i najviši predmet koji stoji iza svih naših pojedinačnih molba ... Ovo je prva točka duge kateheze o molitvi.
U kratkom izlaganju, koje sada možemo započeti, slijedit ćemo tekst Mt, jer je opširniji i izrazitiji, i jer smo naučeni na njega u liturgijskoj i privatnoj upotrebi.
UVOD: »OČE NAŠ, KOJI JESI NA NEBESIMA« (r. 9; Lk, r. 2).
— Oba evanđelista imaju uvod, samo što je on kod Lk posve pojednostavljen. Ovakav je uvod psihološki potreban. Tako općimo i u ljudskom životu: draga mama, cijenjeni prijatelju ... Potrebno je nekako uspostaviti dodir i svratiti pažnju osobe kojoj se obraćamo.
— »Oče«. Tako Lk, bez ikakvog dodatka. Kod ovog evanđelista, Isus se na ovaj isti način obraća Ocu i u drugim molbama (22,42; 23,43.46). Ali jedanput upotrebljava naziv »Gospodar neba i zemlje« (10,21). Ova je formula svečanija od Matejeve, ali ima isti smisao, premda možda s posebnim naglaskom na providnosti.
Misao o »ocu« izaziva spontano misao dobrote i ljubavi; a s druge strane misao snage, čvrstoće i sigurnosti. Otac je netko kome se uvijek možemo uteći i koji nikad ne iznevjeruje.
Misao o »ocu« izaziva također odgovarajuću misao o »sinu« i »djetetu«[7]. A pokazuje tako i osnovni stav ili duh kojim se moramo obraćati Bogu: duh malog sina, koji se potpuno pouzdaje u Očevu dobrotu i koji je posve siguran da će nas uslišiti.
Tako u isto vrijeme razumijemo zašto moramo moliti — budući da je to izričita zapovijed Božja (Mt 7,7) — iako naš Otac već unaprijed zna sve što nam je potrebno (Mt 6,8). Moramo to činiti, jer svakog časa i u svim stvarima moramo priznati, da sve što se dobrog dogodi u svijetu, čak i stvari koje postignemo našim vlastitim radom, u korijenu dolaze od njega; jer mu cijelog života moramo govoriti da smo njegova mala djeca, kojima je on stalno i bitno potreban; svjesni da bez tog stava duhovnog djetinjstva nije moguće doći u Kraljevstvo Božje[8]; "to jest da nije moguće započeti nikakvog odnosa s Bogom.
Riječ koju Isus upotrebljava jest »Abba«,[9] uzeta iz aramejskog sinovskog, posebno dječjeg govora (»tata«), što je posve strano židovskim molitvama. S njom nam Isus otkriva značaj svog osobnog odnosa s Bogom,[10] a u isto vrijeme i nas uči kakve veze s njim moramo tražiti; toliko nas približuje Bogu, da se možemo osjetiti u obiteljskoj intimnosti s njim.
- »Oče naš«. Dodatak »naš« je Matejev. Kaže izričito ono što je već sadržano u pojmu »Otac«. Otac koji ima djecu. Otac s obitelju. Kad se obraćamo Ocu, govorimo mu iz ove obitelji. Netko tko se osjeća odvojenim od drugih ljudi, ne može moliti Očenaša; to je »molitva braće«, kao što je govorio sv. Augustin.
- »Koji jesi na nebesima«. Prema pučkoj kozmogoniji, »nebo« je prostor iznad nebeskog svoda, razdijeljen na nekoliko slojeva (odatle množina). To je mjesto gdje stanuje Bog u svojoj slavi. Isus se izražava istim pučkim govorom. I kad podigne oči prema »gore« (Iv 11,41) ili prema »nebu« (Iv 17,1), podiže ih prema Bogu, koji tu stanuje.
Ovaj Matejev nadodatak treba da nas podsjeti da unatoč najvećoj blizini s Bogom Ocem, Bog ipak apsolutno nadilazi sve ljudsko i sve zemaljsko. Na tome se temelji njegova moć i uspješnost i, prema tome, naše pouzdanje u njegovu providnosnu prisutnost; to izražava i Lukina formula »Gospodar neba i zemlje« (10,21).
PRVA MOLBA: »SVETI SE IME TVOJE« (r. 9; Lk, r. 2). — Božje »ime« je isto što i
Božje biće. Molimo ovdje da Bog bude »posvećen«; prije ičega drugoga, stalo nam je do toga da se »sveti« Bog. Ali kako može biti svećen netko tko je neizmjereno svet (Iz 6,3)? Očito je da ovaj glagol u odnosu na Boga ne znači učiniti svetim nešto što nije sveto. Bog se »sveti« kad očituje svoju svetost. Jasno je da je samo Bog u stanju očitovati nešto što spada na srž njegova bića. Prema tome, naša se molitva obraća k njemu da on sam očituje svoju svetost. Jedino što on to ne može učiniti izravno; njegova svetost ne može se opažati sama u sebi. Bog to čini neizravno, preko ljudi: preko svih primjera svetosti koje je pobudio među ljudima u toku cijele
njihove povijesti. Posebno treba imati u vidu bitnu objavu Božje svetosti u njegovom Sinu Isusu, koji je »Svetac Božji« (Mk 1,24). Od tog časa, ljudi su sveti i očituju Božju svetost (»svete Boga«) ne samo kad opslužuju njegove zapovijedi, nego posebno kad u svom životu ostvaruju Isusov obrazac svetosti.
Molimo, dakle, da Bog nadahne i ohrabri ostvarenje svog života među ljudima; života sličnog Božjem životu, kako ga poznajemo po Isusu. To je prva molba i najvažnija od svih molitava, jer bez tog usaglašavanja s božanskim obrascem nikakva druga molba ne bi se mogla ostvariti.
DRUGA MOLBA: »DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE« (r. 10; Lk, r. 2).
- »Kraljevstvo Božje«[11] nije ništa drugo nego vladavina Božja nad svijetom, pomoću koje svijet ide prema svom konačnom spasenju, koje će se sastojati u učestvovanju u slavi Božjoj. Još jednom, samo Bog može učiniti da mi učestvujemo u intimnom Božjem životu. Radi toga, naša se molitva obraća izravno Bogu, da sam on ostvari svoju vladavinu na ovom svijetu. Ali, on to ne radi izravno u ovoj povijesnoj etapi zasađivanja i rasta. U ovom vremenu, plan spasenja moraju izvršavati ljudi, dok ne dođe punina vremena i stanje svijeta ne postane zrelo da mu Bog podijeli svoj ničim nezasluženi i apsolutni dar konačnog Kraljevstva.
Ova nas molitva uči da je Božja vladavina nad svijetom zadaća i cilj.
»Ako molimo da ona dođe, to je stoga što još nije došla; dakle, moramo uraditi sve da dođe. Ako molimo da dođe, znači da smo sigurni da će doći; kad ne bi tako bilo, ne bismo molili. I znači, da nakon toga naša molitva ne može ništa više moliti. To je ono najveće, ono konačno, zadnji cilj«.[12]
Molimo dakle, Boga, da on nadahne i ohrabri ljude, da usklade svoj osobni, obiteljski i društveni život s Božjom vlašću: da ljudska ustrojstva i ustanove sve čišće odražavaju Božje kriterije; i da jednog dana, iza kako je učinio sve što je morao učiniti, čovjek može učestvovati u spasiteljskoj Božjoj nakani, u njegovom neospornom gospodstvu...
TREĆA MOLBA: »BUDI VOLJA TVOJA KAKO NA NEBU TAKO I NA ZEMLJI« (r. 10).
— Ova molba nalazi se samo kod Mt. Evanđelist ju je vjerojatno nadodao, da bolje objasni prethodnu molbu, molbu o Kraljevstvu. Mislimo stvarno da želi reći istu stvar; da se radi o drugom članu paralelizma, u ovom slučaju o tumačenju da se »kraljevstvo« sastoji upravo u Božjoj »volji«. Kad molimo da bude volja Božja, molimo da se ustanovi vlast Božja na svijetu, da Božja volja upravlja ljudskim životom i da se tako ispune Božje nakane sa svijetom. Molimo da se ostvare Božji planovi.
Uzorak za ono što molimo da se ostvari ovdje na zemlji jest »nebo«, onaj božanski stan, gdje se Bog nalazi okružen svojim nebeskim dvoranicima, i gdje svi savršeno slušaju njegovu volju u zajedničkoj slavi i sreći spasenja. Ali neposredni predmet naše molitve jest poslušnost volji Božjoj ovdje na »zemlji«, na ovom svijetu, u našoj povijesti.
Mislimo da je ovo ključna riječ za tumačenje triju prvih molbi. Eshatologija vječnosti ne može stajati na prvoj liniji. Ono što molimo na prvom mjestu i izravno, to su Božji interesi tokom zemaljske faze Kraljevstva, uvjet što ga je Bog postavio da nam daruje konačno spasenje. Očenaš je molitva za povijest s pogledom na vječnost.
Očito je da samo Bog može učiniti, da se sluša njegova volja u svijetu. Ali on upotrebljava i ovdje, kao i u svim ostalim vidovima, ljude kao svoje posrednike. U ovoj molbi, kao i u dvjema prethodnim, mi u stvari molimo da ljudi budu djelatna sredstva Božja, kao odgovor na Božju ljubavnu inicijativu, ne zaboravljajući nikada da on ima zadnju riječ i da je ta riječ uspješna.
ČETVRTA MOLBA: »KRUH NAŠ SVAGDANJI DAJ NAM DANAS« (r. 11; Lk, r. 3).
— Ovu molbu imaju oba evanđelista, s malom razlikom. S ovom molbom otvara se drugi dio Očenaša, u kojem se moli za ljudske interese.
— »Kruh naš«. Kruh za nas. Kruh koji nama ljudima treba. Fizički kruh, bez sumnje; nemamo nikakvog prava misliti na neku vrstu duhovnog kruha.
Kruh je simbol hrane, materijalnog uzdržavanja, svih materijalnih elemenata koji su potrebni za ljudski život.
To da je Isus uključio ovu molbu u Očenaš, temeljnu molitvu kršćanina, značajno je za njegovu osobu. On ne hoda po zraku, nego je realističan. Ne gubi iz vida nijednu dimenziju čovjeka. Kao njegov Otac (usp. Mt 6,8), i on zna što nam je potrebno za život.
Zanimljiva je i činjenica, da je ova molba prva u nizu drugih, koje su sve duhovnog značaja. Time se ne želi dati prvenstvo materijalnim stvarima nad duhovnim, ali se želi reći da su jednako dostojne i hitne. Još jednom treba zapaziti ovu lijepu Isusovu ravnotežu: tijelo je isto tako naše kao i duh; čovjek je i jedno i drugo; isto tako je sveto moliti za kruh kao što je moliti za oproštenje ili da ne padnemo u napast...
— »Svagdanji«. Kruh koji tražimo jest svagdanji, svakodnevni, dnevni. Zanimljivo je da ovdje oba evanđelista rabe neobičnu riječ (»epiusios«), koja se u N. Z. nalazi samo ovdje, i bez sigurnih primjera drugdje; oba evanđelista sigurno zavise od istog pisanog izvora. Ima dosta vremena otkako postoji »beskonačna rasprava« (J. Jeremias) o tom izrazu; predloženo je mnogo prijevoda te riječi, kao što je prirodno u takvim slučajevima.[13]
Mi slijedimo prijevod koji prihvaća većina autora i liturgijska upotreba. To je bez sumnje najviše u skladu s kontekstom Govora na gori (Mt) i s općim Isusovim stanovištem o materijalnim dobrima, tema koju smo opširno razmatrali na drugom mjestu.[14] Prema Isusovom mišljenju, novac i materijalne stvari su dobri ukoliko služe za uzdržavanje života i ukoliko su sredstva ljubavi prema bližnjemu, ali redovito predstavljaju veliku pogibelj za duhovni život, jer čovjeka znaju opčarati i zarobiti. Prema tome, dozvoljeno je i dobro moliti za naše materijalne potrebe, ali misleći na ono što je strogo potrebno, na »svagdanje«, da ne padnemo u to ropstvo. Isus nije kazuist. Njegovo stanovište ne isključuje neko osnovno predviđanje budućnosti, na što moraju osobito misliti upravo oni najsiromašniji. Ono što Isus želi ukloniti od nas jest isključiva zabrinutost za budućnost, tjeskoba zbog sutrašnjice, ono napeto nastojanje da se osiguramo sa svih strana: »Ne brinite se, dakle, tjeskobno za sutrašnji dan; jer sutrašnji dan donijet će svoju vlastitu tjeskobu. Neka je svakom danu dosta njegove muke« (Mt 6,34). Tako se bolje razumiju njegove upute apostolima kad ih šalje u misije: neka prime sve što im se velikodušno ponudi, jer im je to potrebno za život i jer to zaslužuju svojim radom, ali neka nose sa sobom samo ono što je strogo potrebno, bez kakvih zaliha i pričuva, da uspjeh toga posla ne pripišu ovoj materijalnoj sigurnosti.[15]
S ovom molbom Isus ne želi reći, da nije potreban naš napor da pribavimo materijalne stvari. Neizravno, on ovdje uči da nam i ono što postignemo našim radom dolazi od Boga kao od svog korijena i da stoga mora biti predmet molitve. Isus je uvjeren, da sve što se događa u svijetu (čak i svaki čas našeg života: Lk 12,25) zavisi od Božje ruke; ono što će kasnije reći sv. Pavao: »u njemu živimo, mičemo se i jesmo« (Dj 17,28).
— »Danas«. Molimo svagdanji kruh za »danas« (Mt) u gore izloženom smislu: molimo ono što nam je potrebno, ne čeznemo skupljati bogatstva. Mjesto »danas«, Lk ima »svaki dan«, tako da bi se njegov tekst morao prevesti ovako: »Kruh naš svakog dana daj nam svaki dan«. S tim se sugerira lagana razlika u značenju. Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan: nikad nećemo tražiti za sutra, ali cijelog života tražit ćemo svakodnevni kruh, jer cijeli naš život zavisi od Boga, i nikad ne može biti dana kad ga nećemo trebati...
Vremensko ograničenje kruha na »danas« pokazuje da je posve neprihvatljivo eshatološko tumačenje ove molbe: kruh nebeskog stola, eshatološke gozbe, itd. Molba za kruh podređena je prvim trima molbama. To konkretno znači da naše materijalne potrebe treba gledati skupa s interesima Kraljevstva, s općim Božjim planom. Uvijek se mora moliti pod ovim uvjetom: ako tako stoji u Božjem planu, ako Bog hoće..., jer najprije smo molili da se u svemu vrši njegova volja. Ovaj poslušni stav u molbi pomoći će nam također da bolje razumijemo problem uspješnosti molitve: činjenicu da njezin učinak nije uvijek siguran, iako nam se jamči da je svaka molitva uspješna (usp. Mt 7,7—11): ako je neprevarljivo uspješna, zašto nam se mnogo puta ne da ono što tražimo? Stvar je u tome da mi tražimo samo s jedne jedine individualne točke u vremenu i prostoru. I kao mi, mole milijuni drugih ljudi. Bog naprotiv, mora gledati ove individualne točke u sklopu svog općeg plana, imajući u vidu cijeli svemir i cijelu vječnost. On mora urediti sve molitve svijeta, da dođu u sklad s njegovim planom. Kao neizbježna posljedica tog preuređenja, dogodit će se da će se mnogo puta učinak naše molitve vidjeti u drugo vrijeme i u različitom obliku, kako mi možda nikad nismo zamišljali... Ali to može prihvatiti samo čovjek vjernik, netko tko je najprije molio da se vrši volja Božja.
PETA MOLBA: »OPROSTI NAM NAŠE DUGOVE KAO ŠTO SMO I MI OPROSTILI NAŠIM DUŽNICIMA« (r. 12; Lk, r. 4).
— Oba evanđelista imaju ovu molbu ali opet s malim razlikama. Ovo je prva od trti duhovne potrebe čovjekove.
— »Oprosti nam«. Oprosti nam svima, jer svi smo grešnici, kao što svi trebamo kruha. Čovjek mora biti pred Bogom svjestan da je grešnik: osjećati stalno strahoviti nerazmjer između svog grešnog stanja i beskrajne Božje svetosti, što će ga stalno poticati da moli za oproštenje.
— »Dugove«. Lk ima »grijehe«, tumači simbol; ali se zatim i on povraća na istu simboliku, jer kaže da opraštamo svakom koji nam »duguje«. Isus je običavao upotrebljavati sliku novčanog duga da označi grijeh (usp. Lk 7,41; Mit 18,23—35). To je dobro upotrijebljen simbol. Dug je neplaćen račun. I grijeh je račun koji nikada nije plaćen; čovjek nije u stanju da ga plati Bogu zbog nerazmjera između konačnoga i beskonačnoga; jedino što mu preostaje, jest moliti Boga da mu oprosti račun.
— »Kao što smo i mi oprostili«. Lk kaže: kao što i mi »opraštamo«. S glagolom u sadašnjosti želi izraziti nešto stalno, raspoloženje cijelog života: oprosti nam, jer mi smo uvijek spremni oprostiti... Mt s glagolom u prošlosti sigurno želi reći istu stvar, samo jače naglašeno: oprosti nam, jer smo mi tako spremni oprostiti, da smo još prije nego što te molimo da nam oprostiš, već oprostili ...
S ovim riječima ne želi se reći da naše oproštenje zaslužuje Božje oproštenje, ili da ga kupuje, ili da mi dobivamo pravo da nam se oprosti. Božje oproštenje ne može se ničim zaslužiti; apsolutno je nezasluženo.
Isto tako, ne želi se reći da je naše oproštenje razlog Božjeg opraštanja, da navodi Boga da oprosti. Bog oprašta apsolutno slobodno i dobrovoljno. Želimo samo reći Bogu da smo spremni oprostiti i da se stoga osjećamo ovlaštenim moliti za njegovo oproštenje.
Očito je da ovdje, gdje je govor o opraštanju među ljudima, »dužnik« nije simbol grešnika kao takvog (kao u prvom članu), nego simbol onoga koji »vrijeđa«.
Isus je uporno učio da moramo opraštati uvrede jedan drugome, da to opraštanje mora biti apsolutno i bezuvjetno: učio je to najprije riječima (usp. Lk 6,37; Mt 18,21—35),[16] a zatim svojim živim primjerom, u najtežem času što se može zamisliti (Lk 23,34).
Kod Mt, ovo što se ovdje kaže u obliku molitve, Isus izlaže kao teoretski nauk: ako vi oprostite, Otac će vam oprostiti, a ako vi ne oprostite, ni Otac vama neće oprostiti (rr. 14—15). Ova dva oproštenja su uzajamno povezana, ne jer bi Bog zavisio od čovjeka u svojim odlukama, nego zbog onoga što rekosmo drugom zgodom: čovjek koji ne oprašta bližnjemu, dokazuje da ne želi pomirenja s Bogom, koji je prisutan u bližnjemu; i budući da se nalazi udaljen od Boga, postaje nepristupačan za njegovo oproštenje; nije tu pitanje Boga, nego čovjeka.[17] Ovo što je ovdje izloženo Isus objašnjava parabolom o nemilosrdnom dužniku.[18]
ŠESTA MOLBA: »NE UVEDI NAS U NAPAST« (r. 13; Lk, r. 4).
— Lk je doslovno isti.
Tumači eshatološkog smjera govore ovdje o posljednjem iskušenju na koncu vremena, uz pogibelj da se izgubi vjera (usp. 2 Sol 2,9—12): molimo Boga da nas sačuva od te borbe sa sotonom i od odmetnuća...
Mi zadržavamo uobičajeno značenje »napasti«: zavođenje na grijeh.
Semitsko duhovno ustrojstvo, s temelja teocentrično, pripisuje Bogu izravno sve stvari, uključivši zlo, kao ovdje (uvesti u napast). Znamo da Bog nikoga me napastuje (Jak 1,13). Bog nikoga ne stavlja u napast; čovjek u nju ulazi. U stvari (u skladu s našim duhovnim ustrojstvom) mi molimo Boga da nas sačuva od napasti; to jest da nas pomogne pred napašću. Ali, u kom smislu?
Po sebi, molba bi se mogla razumjeti u smislu da nas Bog sačuva da nemamo napasti. Kao kad bismo mu rekli: poštedi nas od napasti, ne dopusti da budemo napastovani... Ali, u stvari, ova molba ne može to značiti. Na prvom mjestu, jer je napast neizbježna u našoj sadašnjoj ljudskoj naravi. Zatim, jer napast nije zla u sebi. Ona može biti prigoda za pad, ali može dovesti i do duhovnog napretka, kao u Isusovom slučaju, koji je također bio napastovan.[19] To je upravo drugi razlog: ne možemo pomišljati da u tome budemo povlašteniji od Isusa.
Ono za što stvarno molimo Boga jest da nas ne pusti pasti u napasti; da nam pomogne da ne podlegnemo napasti, da ne prihvatimo njezinih poticaja i tako ne sagriješimo. Molimo Boga da nas sačuva od grijeha, do kojeg se dolazi preko napasti. Nije zla sama napast, nego je zlo upasti u nju, prihvatiti njezine zahtjeve.
Upravo zbog slabosti našeg ustrojstva uvijek smo u pogibelji da »uđemo« u napast; potrebna nam je pomoć Božje snage da se to ne dogodi; odatle dolazi da je ova molitva uvijek potrebna (Mt 26,41).
SEDMA MOLBA: »OSLOBODI NAS OD ZLA« (r. 13)
— Ove molbe nema kod Lk. Možda ju je Mt dodao da bolje istumači prethodnu molbu. U stvari, obično se misli da ove dvije molbe čine jednu.
Mt je tako postupio i s trećom molbom, pretvorivši je u paralelizam tumačenja, s obzirom na drugu molbu. U ovom slučaju, radilo bi se o paralelizmu suprotnosti (dvije su molbe rastavljene suprotnim veznikom »nego«).
Molimo Boga, dakle, da nas oslobodi od onog zla što znači pasti u napast; od moralnog zla, koje se zove grijeh.
Ipak, nama se više sviđa vidjeti ovdje posebnu molbu, jer se »zlo« od kojega molimo da nas se oslobodi, osim već spomenutog (istog kao i u prethodnoj molbi), može shvatiti i o svakom drugom zlu koje je predmet čovjekove tjeskobe. Izloženi smo svim vrstama zla, i zato molimo Boga da nas oslobodi od svih njih...
Izvorni tekst može se shvatiti o »zlu« (srednji rod) ili o »Zlom« (muški rad). Izgleda da se ovaj posljednji prijevod više sviđa tumačima. Mi više volimo onaj prvi, upravo radi paralelizma sa šestom molbom. Taj isti prijevod pruža nam i liturgijska upotreba.
(Tumačenje Evanđelja pruzeto iz knjige fra Augustina . Augustinovića, Povijest isusova II, str. 86-95)
Priredio: fra Petar Matanović
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
[1] Osim komentara bit će koristan kratki ali iscrpni osvrt J. Jeremiasa, The central message of the NT (navodim prema španjolskom prijevodu, Salamanca 1981, str. 215—235).
[2] Tekstovi predaje kod Baldi, Enchiridion, br. 609,1—3; i zatim 626—652; usp. također njegovu Guida, 129—130.
[3] Usp. A. Augustinovich, Puebla y religiosidad popular, 47—48, 95—96.
[4] Opširnije o ovom predmetu usp. A. Augustinovich, Las tentaciones, 149—155.
[5] Usp. sv. I, str. 120—123.
[6] U Didahe (2. st., jednom od najstarijih kršćanskih književnih djela) čita se na istom mjestu: »Jer tvoja je moć i slava kroz vjekove«.
[7] O ovom posljednjem pojmu usp. sv. I, str. 356—359, 360—361.
[8] Mt 18,3 i sv. I, str. 361—362.
[9] O ovoj riječi (kao zazivu Bogu usp. veliku radnju J. Jeremiasa, Abba (navodim prema španjolskom prijevodu, Salamainca 1981, str. 19—89); Theologie, I 80—87.
[10] »Potpuna novost i jedinstveni značaj božanskog zaziva Abba u Isusovim molit vama dokazuje, da taj zaziv izražava samu srž Isusovog odnosa prema Bogu. Isus je govorio s Bogom kao što dijete govori s ocem, pun pouzdanja i siguran, i u isto vrijeme pun poštovanja i spreman na poslušnost«: J. Jeremias, Theologie, I 87.
[11] Usp. sv. I, str. 120—123
[12] Sv. I, str. 121.
[13] Kako nije moguće navesti nikakvu analogiju, smisao treba odrediti pomoću etimologije riječi. Ali ni ta metoda ne može dovesti do nečega sigurnog, jar su moguća dva puta da se dođe do riječi: »epiusiois«. Jedan od njih bio hi spoj prijedloga »epi« i jednog izvoda od glagola »einad« (= »biti«). Oni koji se oslanjaju na ovu etimologiju prevest će sa: kruh svakidašnji, dnevni, svakog dana, današnjeg dana... ; i s nešto različitim značenjem: potrebni kruh, osiguran kruh, kruh potreban za uzdržavanje ... , itd. Druga moguća etimologija je spoj prijedloga »epi« i glagola »hienai« (= ići, doći), što bi dalo misliti na kruh koji dolazi, kruh budućnosti, sutrašnji, slijedećeg dana, dana koji dolazi, budućeg dana..., itd. Eshatologisti, naravno, drže se ove posljednje etimologije.
[14] Usp. sv. I, str. 237—245. 92
[15] Usp. Mt 10,9—10; M,k 6.8—9 i sv. I, str. 283—284.
[16]Usp. SV. I, str. 373.
[17] Sv. I, str. 375.
[18] Sv. I, str. 373—375.
[19] Usp. sv. I, str. 61—68.