MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Doći će s istoka i zapada i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem.

Nedjelja, 24. 8. 2025.

DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

Prvo čitanje: Iz 66,18-21
 
Dovest će svu vašu braću između svih naroda.
 
Čitanje Knjige proroka Izaije
Ovo govori Gospodin:
»Ja dobro poznajem njihova djela i namjere njihove. Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju slavu! Postavit ću im znak i poslat ću preživjele od njih k narodima u Taršiš, Put, Lud, Mošek, Roš, Tubal i Javan – k dalekim otocima koji nisu čuli glasa o meni ni vidjeli moje slave – i oni će navješćivati slavu moju narodima. I dovest će svu vašu braću između svih naroda kao prinos Gospodinu – na konjima, na bojnim kolima i nosilima, na mazgama i jednogrbim devama – na svetu goru svoju u Jeruzalemu« – govori Gospodin – »kao što sinovi Izraelovi prinose prinos u čistim posudama u domu Gospodnjem. I uzet ću sebi između njih svećenike, levite« – govori Gospodin.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 117,1-2

Pripjev:
Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje!
 
Hvalite Gospodina, svi puci,
slavite ga, svi narodi!

Silna je prema nama ljubav njegova
i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!

Drugo čitanje: Heb 12,5-7.11-13
 
Koga ljubi Gospodin, onoga i stegom odgaja.
 
Čitanje Poslanice Hebrejima
Braćo: Zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena:
Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.
Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti. Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava, poravnite staze za noge svoje da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Lk 13,22-30
 
Doći će s istoka i zapada i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem.
 
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.
Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’
Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«
Riječ Gospodnja.

U JERUZALEMU, ZA BLAGDAN POSVEĆENJA
(POLOVICOM PROSINCA G. 29)
Iv 10,22; Lk 13,22

Prema kronologiji koju slijedimo, Isus je poslije blagdana Sjenica proveo oko dva mjeseca na apostolskom pohodu izvan Jeruzalema, u unutrašnjosti Judeje. Sad se, prema Iv 10,22, nalazi ponovno u Jeruzalemu za blagdan posvećenja hrama, ali ovaj evanđelist nije zabilježio nikakve promjene mjesta poslije blagdana Sjenica. Kao što smo u svoje vrijeme vidjeli, ovo vrijeme između dvije svetkovine treba ispuniti (i mi smo tako učinili) s Lk 9,57—13,21, što predstavlja cijeli period misionarske djelatnosti u Judeji, negdje izvan Jeruzalema, koji ide od polovice listopada do polovice prosinca godine 29.

Kad se svršio ovaj period, Isus ulazi u Jeruzalem za blagdan Posvećenja. Toj vijesti Iv 10,22 stavljamo paralelno Lk 13,22, gdje se po drugi put spominje »put« u Jeruzalem, što je, kako smo u svoje vrijeme zabilježili, sjećanje sačuvano u predaji na ovaj posebni put za blagdan Posvećenja.                                                                                                                                                                                           

Ne znamo gdje se nalazio Isus neposredno prije svetkovine, ni, prema tome, odakle je pošao da ide u Jeruzalem. Neki, među njima P. Lagrange, misle da je to bila zapadna Judeja, pozivajući se i na predaju sačuvanu kod povjesničara Sozomena (obuhvaća povijest od g. 324. do g. 425), o nekom izvoru blizu Emausa-Nikopolisa, gdje bi Isus, umoran od puta, bio oprao noge; ako je ispravna ta predaja, Isus bi na zapadu Judeje bio stigao barem do Emausa-Nikopolisa; odatle bi bio uzašao u Jeruzalem za blagdan Posvećenja.
Ovaj blagdan (hebrejski »hanukkah«, grčki »ta enkainia« — obnova ili inauguracija) ustanovio je Juda Makabejac (1 Mak 4,52—59; 2 Mak 2,20; 10,1—8) na spomen novog posvećenja hrama, koji je bio obeščastio Antioh Bpifan, i novog oltara podignutog 25. kislewa godine 164. pr. Kr. Blagdan se slavio osam dana počevši od 25. kislewa, to jest oko polovice prosinca ili u drugoj polovici tog mjeseca.

Velike svečanosti blagdana privukle su i Isusa, premda ovom zgodom nije bilo propisano hodočašće u Jeruzalem.
Evanđelist Iv bilježi vrlo točno, da je bila zima, i da se Isus šetao u hramskom trijemu zvanom. Salomonovom (10,22—23). Taj je trijem bio pokrivan s istočne strane, da se prisutne osobe u njemu tako zaštite od hladnih vjetrova, koji su u tim mjesecima žestoko puhali s istoka.

ODBACIVANJE ŽDOVA I POZIV POGANA
(SIJEĈANJ-VELJAĈA G. 30)
(Mt 7,13—14.22—23; 8,11—12); Lk 13,23—30

U sadanjem stanju, ovaj je ulomak kod Lk logična cjelina. Međutim, činjenica da se neke od tih izreka nalaze u raznim kontekstima kod Mt, navodi na misao da se radi o vještačkom ili redakcionom jedinstvu. Nismo sigurni koje je bilo njihovo izvorno povijesno mjesto. U svakom slučaju, ove izreke bile su tako dobro ujedinjene da cijeli ovaj ulomak možemo smatrati jednom cjelinom.                                                 

Jedini Lk ima uvod, gdje jedan od slušatelja pita Isusa, je li malo onih koji se spasavaju. Takav upit mogli su staviti Isusu u bilo kojem času njegova života, ali mi ga zadržavamo na ovom mjestu zato što ga je evanđelist ovdje stavio. Prema tome, ovamo također vremenski pripada barem neposredni Isusov odgovor u r. 24.

»Spasiti se«, u ovom kontekstu, znači učestvovati u (eshatološkom) Kraljevstvu Božjem, koje se ovdje predstavlja kao gozbena dvorana.
Ovaj upit Isusu je shvatljiv, jer u Židovstvu nije postojalo jednodušno mišljenje o broju onih koji se spašavaju. Jedna je struja zastupala da će se spasiti svi Izraelci, čak i prokleti »zemaljski narod«, izuzev možda neki od poznatih izvanrednih grešnika. Ovako glasi jedna izreka rabi Meira: »Može se smatrati sinom budućeg svijeta onoga koji boravi u Izraelovoj zemlji, koji govori njegovim svetim jezikom i koji moli izjutra i navečer molitvu Šema«. Ali, druga je struja zastupala da se mnogi gube i malo njih spašava (npr. 4 Knj. Ezdre). Sigurno je to zabrinjavajuće mišljenje razlog ovog upita. Iz konteksta je jasno da se upit odnosi na broj Izraelićana koji se spašavaju: kod Židova onog vremena nije se postavljalo pitanje spasenja drugih ljudi. Ovaj problem, prema tome, ima određen povijesni doseg i teološki je ograničen; važno je imati to u vidu, da se ispravno razumije Isusov odgovor, osobito, u Mt 7,13—14.                                                                                                                     

 Isus ne odgovara na pitanje ali ga iskorištava da pobudi slušatelje. Nije važan broj onih koji se spasavaju; važno je da se njegovi sugovornici spase. Isus ih nuka da uzmu taj put, i trud i žrtvu što ih on zahtijeva. Neka učine sav potrebni napor, da imadnu udjela u Kraljevstvu. Slika »uskih vrata« izražava taj napor; uzak prostor dobar je simbol da se izrazi neugodnost i trud kojim se savlađuje neugodnost. Prema kontekstu, ta »uska vrata« vode u dvoranu gdje se drži gozba, simbol Kraljevstva. Isusov poziv da »uđu« jest hitan. Vrijeme za ulazak nije neodređeno; prema kontekstu, zatvorit će se vrata i poslije neće biti moguće ući pa ma kako vruće to željeli. Božja je strpljivost beskrajna, ali i ona uzmakne ako se ne prihvati pokora.

Perspektiva iz koje Isus gleda jest izravno povijesna: poziv je upravljen Židovima njegova vremena, da se pomoću njega uključe u Kraljevstvo. Kad njega jednom nestane, »mnogi će tražiti da uđu, ali neće moći« (r. 24); što ne znači da će stvarno tražiti, nego da ne bi mogli ući i kad bi tražili: njihova prilika je prošla, konačno odbacivanje Isusa zapečaćuje konačnu sudbinu onih koji ne vjeruju. Stvar se promatra iz perspektive konačnog nevjerovanja u Isusa, ne iz perspektive onoga što je apsolutno moguće (uvijek je moguće obratiti se i »ući«).. .

Ove Isusove riječi o »uskim vratima« kao simbolu nužnog napora da se učestvuje u Kraljevstvu Božjem, duboko su izmijenjene kod Mit. U prvom redu, suprotstavljaju se uska i široka vrata. Slika se zatim proširuje na tijesni i prostrani put. Tako Isusova izreka zadobiva posve općenit značaj i postaje nauk o »dva puta«, o putu dobra i putu zla, putu koji vodi u život i putu koji vodi u propast. Ono što najviše zabrinjava jest činjenica da se mnogi odlučuju za put propasti a malo njih izabire put spasenja. Izreka tako postaje načelna izjava: malo je onih koji se spašavaju a mnogo onih koji se gube. To je bez sumnje krajnje pesimističko stanovište i protivno općoj biblijskoj viziji, naglašenoj još od starih izraelskih proroka, o pobjedi Božje milosti nad ljudskim grijehom.                                                                                                         

Stoga, s obzirom na Matejev oblik, treba pribilježiti slijedeće:                                                                                                                      — I ako se ove Isusove riječi uzmu u obliku kako se nalaze kod Mt, trebalo bi ih shvatiti u čisto fenomenološkom smislu, to jest onako kako stvar izvana izgleda. U tom pogledu, sasvim je sigurno da se većini ljudi ne sviđa ići težim putem kreposti; kretanje pravcem manjeg otpora kod čovjeka je nagonsko. Ali, nitko ne može znati što se skriva iza pojave; na primjer, iz kakvih unutarnjih razloga netko zauzima takav životni stav a ne neki drugi, a prema tame se na koncu određuje kriterij spasenja. To samo Bog može znati. Takav sud ne ulazi u Isusovu perspektivu.

  — Mt donosi ovaj logion u Govoru na gori, na mjestu gdje nema nikakve veze s kontekstom. Kod Lk, naprotiv, stavljen je vrlo dobro kao odgovor na jedan upit. Prema tome, treba se držati smisla što ga ima kod Lk: ne opća izjava o broju onih koji se spašavaju, nego poziv Isusovim suvremenicima, da vjeruju u njega i tako se uključe u Kraljevstvo prije nego što bude previše kasino.

Slijedeći odsječak (rr. 25—27) navodi razlog zašto bi moglo biti prekasno. Naime, mogu se zatvoriti vrata dvorane. Postoji određeno vrijeme za primanje uzvanika. Kad se jednom svrši to vrijeme, vlasnik kuće ustane i konačno zatvori vrata. Oni koji su zakasnili kucat će na vrata želeći ući, ali neće ući jer će im kućedomaćin reći da ih ne poznaje. Oni će uporno tvrditi da se poznaju, da su iz istog mjesta i da su skupa živjeli. Ali domaćin će tvrdoglavo ostati pri svome: da ih on ne pozna i neka idu daleko, zlotvori...

Lako je zamisliti što znače ove slike. Kućedomaćin je Isus. Zatvaranje vrata, konačno odbacivanje Isusa sa strane Židova, gubljenje prilike koja im je bila data da se spase. To što kasnije nastoje da uđu, navodeći da se poznaju i da pripadaju istom narodu, izražava vrlo staro uvjerenje u Izraelu, da oni imaju pravo na spasenje već stoga što su izabrani narod, potomci Abrahamovi. Kao prije proroci, tako sada Isus želi im izbaciti iz glave tu zastarjelu rasnu obmanu (usp. još Lk 3,8; Iv 8,33). Rr. 26—27 slični su Mt 7,22—23. Ipak ih ne smatramo strogo paralelnim. Kod Mt, logion se nalazi u Govoru na gori, u vrlo dobrom kontekstu o autentičnosti učenika; i uvjerenje se osniva ne na pripadanju Božjem narodu, nego na izvanrednim karizmama.

Tu, pred zatvorenim vratima, bit će plači škrgut zubi (r. 28), žalost, bijes i očaj zbog prizora što će ga morati promatrati i što nitko nije mogao ni zamisliti: u dvorani, već uživaju na gozbi patrijarsi i proroci (svojom vjerom, oni su već postigli spasenje); najprirodnije bi bilo, da i zakašnjeli Isusovi suvremenici budu s njima, jer su njihovi potomci i jer imaju pravo na to; a ipak, bit će isključeni i na njihovo mjesto doći će drugi sa sve četiri strane svijeta, da uzmu učešća u gozbi Kraljevstva (rr.
28—29)... Isključenje Židova (zbog nevjere) i uključivanje pogana (zbog vjere).

Odlomak se svršava izrekom, koja se ponavlja i u drugim kontekstima (Mt 19,30; 20,16) o izvrnutom redu spasenja, zadnji će biti prvi i obratno. »Prvi« su Židovi, po svojoj povijesti i povlasticama Božjeg naroda. Sada gube svoje mjesto, zato što ne odgovaraju novom kriteriju spasenja: vjeri u Mesiju-Isusa. Naravno, vizija je kolektivna: poganski narodi prije Židovskog; na individualnoj razina, odlučuje individualna vjera (pojedinačni Židov može biti prije pojedinačnog poganina).           

(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 122; 127-129)
Priredio: P.M.