DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU
Nedjelja, 7. 9. 2025.
Misao iz evanđelja dana
Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik
Čitanja:
Prvo čitanje: Mudr 9,13-18b
Tko će se domisliti što hoće Gospodin?
Čitanje Knjige Mudrosti
Tko od ljudi može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospodin? Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. Jer propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima. Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti? Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga? Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 90,3-6.12-14.17
Pripjev: Gospodine, ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena.
Smrtnike u prah vraćaš
i veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«
Jer je tisuću godina u očima tvojim
ko jučerašnji dan koji je minuo
i kao straža noćna.
Razgoniš ih ko jutarnji san,
kao trava su što se zeleni:
jutrom cvate i sva se zeleni,
a uvečer već se suši i vene.
Nauči nas dane naše brojiti
da steknemo mudro srce.
Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?
Milostiv budi slugama svojim!
Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim
da kličemo i da se veselimo u sve dane!
Dobrota Gospodina, Boga našega, nek bude nad nama!
Daj da nam uspije djelo naših ruku,
djelo ruku naših nek uspije!
Drugo čitanje: Flm 9b-10.12-17
Primi ga, ne kao roba, nego kao ljubljenoga brata.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filemonu
Predragi: Ja, Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa, molim te za svoje dijete koje rodih u okovima, za Onezima, negda tebi nekorisna, a sada i tebi i meni veoma korisna. Šaljem ti ga – njega, srce svoje. Htjedoh ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe posluži u okovima evanđelja. Ali ne htjedoh preko tvoje volje da ne bi tvoja dobrota bila od nevolje, nego od dobre volje. Možda baš zato bî za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga, osobito meni, a koliko više tebi, i po tijelu i po Gospodinu. Smatraš li me dakle drugom, primi ga kao mene.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 14,25-33
Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!
Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.
Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«
Riječ Gospodnja.
11) UVJETI DA NETKO BUDE UĈENIK
(SIJEĈANJ-VELJAĈA G. 30)
(Mt 10,37—38); Lk 14,25—27.33
O uvjetima da netko bude učenik, Isus je govorio i drugom prilikom, samo iz nešto drukčijeg vidika.[1] Onaj put, bili su paralelni sva trojica sinoptika. Sad su paralelni samo Mt i Lk, i to samo u prvim dvjema izrekama; treća (r. 33) je samo Lukina.
Mt ima ovaj ulomak u misionarskom govoru 10. poglavlja, koji je, kako je poznato, zbirka raznih Isusovih izreka. Puno je bolji Lukin kontekst, poslije parabole o velikoj gozbi. Tamo se govorilo o raznim zaprekama koje sprečavaju prihvaćanje Kraljevstva Božjeg. Ovdje se stvarno radi o zaprekama da netko bude Isusov učenik. Kako se vidi, ove su dvije teme posve paralelne; jedino što se Isus stavlja mjesto Kraljevstva; jedini koji to može to činiti.
Postoje neke čisto formalne razlike među dvojicom evanđelista, ali sadržaj je isti.
Lukin uvod o mnogo naroda koji je išao s Isusom i kojemu se Isus obraća, može biti umjetan, jer Isus stvarno govori učenicima. Ali, također, ništa ne smeta da ga smatramo povijesnim. Isus je znao da ovdje, kao i u Galileji, u mnoštvu naroda koje se nekad okupljalo oko njega, ima raznih stupnjeva privrženosti; možda je smatrao prikladnim opomenuti ovaj svijet koji je s njim išao, da svi ne mogu biti njegovi učenici.
Biti uistinu Isusov učenik iziskuje strašno puno. Isus kaže da onaj koji manje ljubi[2] njega nego svoju najbližu krvnu rodbinu i dapače nego svoj vlastiti život,[3] ne može biti njegov učenik.[4] On s tim ne niječe, nego stupnjuje vrijednosti i ljubavi. Ljubiti samog sebe i ljubiti svoju obitelj jest prirodni zakon, kojega nitko ne može nijekati, ali je Isus viši od toga. Isusov zahtjev pretpostavlja da ljubav može nadvisiti prirodu. Povijest kršćanskog herojstva dokazuje da to nisu bile umišljenosti nekog luđaka.
Ovu prvu izreku potvrđuje druga o križu koji treba nositi, da netko može biti Isusov učenik, a koju mi već poznajemo.209 U ovom kontekstu, križ znači odreći se obiteljskih veza, pa čak i samog života, kada to bude nužno da bismo slijedili Isusa.
Mi ovdje stavljamo skupa r. 33 Lk, koji je u sadašnjoj redakciji odvojen dvjema parabolama o kršćanskoj razboritosti, za koje mislimo da ne stoje na svom izvornom povijesnom mjestu; teško bi bilo znati što je navelo evanđelista da ih stavi ovdje i tako razdijeli nadvoje očito jedinstven sadržaj.
Naznačuje se novi uvjet da netko može biti učenik: odreći se svega što posjedujemo. Upotpunjuje se slika: prije se govorilo o moralnim odricanjima a sad je govor o odricanju materijalnih dobara. Kao i u prethodnim slučajevima, i ovdje je Isusov zahtjev posve radikalan, bez stupnjevanja. S tim u vezi treba promotriti slijedeće:
— Isus nije kazuist, nego božanski navjestitelj ideala; u tom svojstvu, on mora zahtijevati ono najviše, a od svakog pojedinca zavisit će u kojoj će mjeri ostvariti taj ideal. Zakej je dao samo polovicu svojih dobara siromasima, a ipak je postigao spasenje (Lk 19,8—9).
— Uzorak učenika su dvanaestorica apostola, a oni se opet oslanjaju na Isusov primjer. Oni se odriču svojih obitelji, svojih prijašnjih zanimanja i svojih imanja, da budu posve slobodni za zajednički život s Isusom, ali to ne znači biti bez ikakvog ekonomskog oslonca, nego samo novi način života, koji više računa s dobrohotnošću drugih ljudi i, prema tome, s Božjom providnošću.[5] Isusu je na prvom mjestu stalo do slobode pred bilo kojom
vrijednošću ovoga svijeta; sporedan je način kojim će svaki pojedinac to ostvariti u svom životu. — Kao što smo prije upozorili, ovi Isusovi zahtjevi ne znače da on niječe, nego da stupnjuje vrijednosti; u datom slučaju, sve mora biti podređeno interesima Kraljevstva i njegove osobe. Ali je jasno da sav svijet neće biti u istom položaju, i da duhovne sposobnosti isto tako nisu kod svih jednake. U okviru jednog ideala ima bezbroj stupnjeva. Isus predlaže ideal: naši su stupnjevi.
12) DVIJE PARABOLE O RAZBORITOSTI
(SIJEĈANJ-VELJAĈA G. 30)
Lk 14,28—32
Ovo su dvije parabole blizanke, koje na dva različna načina naučavaju istu misao; znamo da se Isus počesto služio ovom vrstom paralelizma.
Slika prve parabole polazi od troškova potrebnih za gradnju neke kule. Ova bi mogla biti obrambena kula-utvrda, kao ona u Siloi (Lk 13,4), ali je vjerojatnije da se radi o kuli kakvu su običavali imati u vinogradima (usp. Mk 12,1), jer bilo koji od Isusovih učenika mogao je biti zabrinut za takav pothvat (»tko od vas kad hoće da sagradi kulu...?); jedino što treba zamisliti neku bolju i skuplju građevinu nego što su one obične kolibe po palestinskim vinogradima, sagrađene od neobrađenog kamena i kako bilo, što nije predstavljalo većeg napora ni većeg troška. Naprotiv, kad se radi o skupoj građevini, čovjek treba da mirno sjedne i proračuna, da li su mu sredstva s kojima raspolaže dovoljna da dovrši djelo; ako ne, bolje je ne započinjati, jer bi mu se moglo dogoditi da postavi temelje i da onda ostavi posao; to bi pobudilo smijeh cijelog svijeta a njemu donijelo glas nerazboritog, nepromišljenog, lakomislenog i površnog čovjeka, koji sam sebi nanosi štetu, jer troši novac ni u što...
Druga se slika zasniva na razboritoj vojnoj strategiji. Kralj koji raspolaže s deset tisuća ljudi, uoči rata s kraljem koji ima dvadeset tisuća, treba vrlo dobro da razvidi cijeli položaj, da vidi da li mu prilike dopuštaju (nekada je to moguće) to suočenje s nejednakim snagama; ako ne dopuštaju, bolje je da ne započinje bitke, nego neka radije traži uvjete za mir, koji će biti uvjeti predaje; ali i to je bolje nego krvav poraz na bojnom polju ...
Značenje je ovih dviju parabola jasno, to je poziv na razboritost: prije nego što se čovjek dadne na neki pothvat, potrebno je vidjeti da li posjeduje dovoljno sredstava za taj naum, i, u protivnom slučaju, bolje je da ga uopće ne započne, da tako izbjegne veću štetu i sramotu. Ono što nije jasno, jest duhovna primjena ovog pravila, koja bi trebala odrediti njegov pravi doseg; jer ne možemo zamisliti da bi Isus htio naučavati jedino postupke naravne razboritosti, koje uostalom cijeli svijet poslovično poznaje.
Sudeći po tome što evanđelist stavlja ove parabole na ovo mjesto, rekao bih da bi njima htio osvijetliti Isusove uvjete da netko može biti njegov učenik. Tako ih stvarno uzimaju svi tumači, više-manje na ovaj način: »Budući da je slijediti Isusa izvanredno ozbiljan pothvat, bilo bi krivo dati se na njega nepromišljeno i preuzetno; samo na temelju zrelog i vedrog razmatranja stvari mora se roditi potrebna snaga da ga poduzmemo ...
Slijediti Isusa tako je velik pothvat, da svi nemaju potrebne snage koju on iziskuje. Stoga svaki pojedinac treba ispitati sam sebe, pa ako se ne osjeća sposobnim za taj pothvat, ne treba da ga poduzima« (J. Schmid).
Smatramo potpuno neprihvatljivim takvo tumačenje iz slijedećih razloga:
— Posve je očito da ove dvije parabole nisu na svom izvornom mjestu, jer nasilno kidaju naravno jedinstvo između rr. 26—27 i r. 33. Ne zna se kako su dospjele ovamo. Možda ih je evanđelist našao ovako smještene u svom izvoru, pa ih i on tako ostavio, jer im nije znao za povijesni kontekst. Iz istog razloga i mi ih ostavljamo na ovom mjestu, premda smo uvjereni da ne spadaju ovamo.
— Naglašavanje razboritosti nema nikakve veze s uvjetima da netko bude učenik, usprkos svim izvještačenim razlozima koje je moguće navesti. Izašlo bi da onaj koji se ne osjeća sposobnim da bude učenik, ne bi morao ni pokušavati da to bude! Zar se je možda neki od nas ikad osjetio sposobnim za taj pothvat? S ovom logikom, ne bi trebalo da budemo tu gdje smo. Tko se ne sjeća osjećaja nesposobnosti i nerazmjernosti velikih proroka (Mojsija, Izaije, Jeremije, Ezekijela, Pavla ...) pred svojim zvanjem.
Da se izbjegne taj besmisao, obično se govori o dvije vrste učenika: herojski učenik, od kojeg se traži da se odrekne obitelji, imanja i možda čak i vlastitog života, i obični učenik, od kojeg se ne traži ništa od svega toga ... Na ovom mjestu, Isus bi mislio samo na prvu vrstu, na radikalnog učenika: to je vrlo ozbiljna stvar, treba vidjeti da li se može, a ako se ne može, bolje je ne započinjati... Takve mjere ne bi bile potrebne za običnog učenika.
Poštujemo velike učenjake koji zastupaju to mišljenje, ali mislimo da se ono ne može povijesno obraniti. Ovo razlikovanje temelja se na kasnijem razvoju crkvenog života. Nema nikakvog znaka po kojem bi se moglo reći, da je ta razlika postojala i u Isusovom povijesnom iskustvu. Morali bismo pretpostaviti da na ovom mjestu Isus u stvari poziva, da se stvaraju nove zajednice u stilu apostolske zajednice ili kasnijih redovničkih zajednica, koje će nastati po primjeru apostolske zajednice, a ta je pretpostavka bez ikakvog temelja.
Isus poznaje samo jednu vrstu učenika, onu kojoj postavlja radikalne uvjete, ideal kako je konkretno bio ostvaren u zajednici Dvanaestorice. Kako prije rekosmo, Isus postavlja ideal; naša je zadaća da ga ostvarujemo, svaki prema svojim mogućnostima. Na ovom mjestu, on govori apsolutno, kao kod blaženstava, ali je on znao da svi ne mogu na isti način živjeti po Govoru na gori. On nije odobravao čisto utilitarnu i površnu privrženost svojoj osobi, ali je dopuštao stupnjeve u vjeri: bilo je to njegovo svakodnevno iskustvo. I stvarno, tako su razumjeli njegove riječi: i u prvoj jeruzalemskoj zajednici, koja je nastala na neposrednoj toplini njegovog primjera i nauke, jedni su prodavali svoja imanja a drugi nisu; bilo je mjesta za najrazličnije izražaje vjere.
Kao zaključak, maramo se odreći misli da ove dvije parabole o razboritosti primijenimo na neki konkretni slučaj i da tako odredimo njihovo posebno duhovno značenje. Budući da ne poznajemo njihovog povijesnog konteksta, treba ih ostaviti pri onom što smo rekli. Sigurno je da ne stoje ondje gdje bi trebalo da budu.
[1] Usp. sv. I, str. 342—345. 138
[2] Lk. upotrebljava glagol »mrziti« a Isus je zabranio mrţnju i naglašavao ljubav ĉak i prema neprijateljima; radi se o semitizmu, kroji znaĉi »manje ljubiti«; aramejski jezik nema drugog naĉina da to kaţe; i tako ga je parafrazirao Mt; sve to dokazuje, da je Lukin oblik izvoran.
[3] Mt ima samo oca, majku, sina, kćer, dok Lk dodaje još ţenu, braću, sestre i vlastiti ţivot..., oblik koji se svojom krajnjom strogošću preporuĉuje kao izvoran.
[4] Mjesto »ne moţe biti maj uĉesnik« (Lk), Mt kaţe »nije dostojan mene«, što ima izgled izraĊenog tumaĉenja uĉeništva; još jedan dokaz da je manje izvoran. 209 Usp. sv. I, str. 343.
[5] Uisp. sv. I, str. 232—237.
(Fra Augustin Azgzatinović, Povijest Isusova II, str. 138-141)
Priredio: P.M.