Znala sam ja njega, izviđenja, još iz Sarajeva, gdje sam kao studentica odlazila na vjeronauk na Bistrik. Tamo smo viđali mlade franjevačke bogoslove. Nisu nam prilazili, ali sam Zvonku upamtila.

Bio je fratar! Kažem bio, kao da je moguće biti pa ne biti fratar! Odgojem i naobrazbom koju je diskretno nosio, ostao je fratar cijeloga života. Sjećam se jednoga njegova nastupa na tv, u vezi s običajima lilanja (za Ilino!). Tako je dobro govorio i sadržajno i formalno, da sam čak i ja koja sam ga dobro znala, ostala osupnuta. Poslije su mu uzeli taj projekt koji je dugo vodio i, naravno, pretvorilo se to u najprizemniju priredbu koju su svi odreda loše predstavljali na tv.

A duhovnost općenito! Fino i nenametljivo djelovao je i privatno i javno u skladu s odgojem i dušom koja mu je darovana. Radio je za crkvu sve što se od njega tražilo, a kada su pristigli mladi, dostojanstveno se povukao, što nije uvijek lako! Vodio je mnoge projekte u našoj crkvenoj i hrvatskoj zajednici u ratu i poslije rata. U svima je sudjelovao: Brežečka kolonija, Hrvatski glasnik, Dani Petrova, Smotre folklora, Poklade u Tuzli... Slušala sam ugledne i obične tuzlanske ljude kojima je, za djecu, kao djelatnik Caritasa, davao mlijeko u prahu. I sve je davao šta je imao, taj dobri čovjek, Zvonko Bosankić.

Ostat će poznati i pamćeni stihovi koje je pjevao kao poruke sa tribine što ju je Hrvatski dom/samostan, za Petrovo i Poklade postavljao na Strom crkvištu i u Turalibegovoj (ispred današnjega spomenika Kralju Tvrtku). U njima se rugao i slao poslanice svim vlastima i strankama u Tuzli. Ili u svojoj, posavskoj nošnji, ili kostimiran/namačkaren u seosku babu, bio je vešt stihoklepac i oštar kritičar aktualnih zbivanja! Pjevao je u crkvenom zboru što ga je vodila prof. Evica Cerić. Bio je to jedan od jačih, ratnih i poratnih, projekata tuzlanske župne zajednice.

Volio je spomenuti da su u Banjoj Luci pjevali Svetom ocu papi, što nije mala čast i za koju priliku nisu odabrani ničijim lobiranjem. Kada je zbor kasnije, teško objašnjivim razlozima dokinut, nije komentirao izvan najužega kruga prijatelja. I dalje je pjevao, pridružujući se otužnoj skupini reliquie reliquiarum, nekadašnjeg slavnoga zbora koji je „otpjevao svoje“ (da se poslužim njegovom opaskom!).

Bio je svakodišnji sv. Nikola. Stamen i uvjerljive pojave, prilazio je djeci spontano, pjevuckajući poput živahnoga starca, prirodan, ne pokušavajući glumiti. Kada je kasnije dobio unuka Ivana, koji ga je neizmjerno obradovao, kao i svaki sretni djed, nasmijavao nas je je njegovim prvim riječima i šalio se na vlastiti račun.“Prije sam se rugao djedovima koji nam dosađuju sa slikama i pričama o svojim unucima, eto, stiglo me“! Razumjeli smo se! Najdulje je radio u Hrvatskom domu u čijemu prostoru danas nema ljudi poput njega! Za njegova vremena ugledni gosti iz R Hrvatske, prije posjeta strankama i samostanu, dolazili su u Dom (kao što je i red!). Dolazio, i od nas i od njih, tko je htio, tko je bio dobro obaviješten i zinteresiran za naše živote, svatko onaj tko je imao obraza.

Danas oni koji u Tuzlu dolaze na brzinu i usput i ne znaju da postoji, niti gdje je i šta je za Tuzlu značio Hrvatski dom. Pri tom, Zvonko nije bio ničiji supozitorij. Smijao se na svačiji račun, a najviše na svoj. Volio je impostirati konkretne situacije koje je dovodio u aluzivne veze. Jednostavno je uživao kao skeptik, autoironičar i, Bože prosti - harlekin. O tempora, o mores! S ljudima je znao, kako se to kolokvijalno kaže!.

Pa ipak, sukladno svome odgoju, bio je nespreman na niske životne udarce udarce i samozatajno se povlačio. Nije nam rekao je li od nekih više očekivao. S uzdržanošću je kucao na vrata kad je trebao zaposliti sinove i nikoga nije napominjao na protuuslugu. A ljudi su skloni zaboravu. Tako je to! Povukao se u svoje Vitanoviće! Živio je mirno između Tuzle i dragoga posavskog kraja. Nije ničim pokazao želju za odlaskom između nas.

Iznenadio nas je!

A mi? Pa ljudi smo!

Sa svime što uz to ide...

Sjetimo ga se u posebnim situacijama i – to je dovoljno.

Prijatelji imaju drugačiji odnos. To nije ono kurtoazno.

Tu se susreće ljubav bez koje nema prijateljstva.

Svi koji smo s njim prijateljevali, to dobro znamo.

Autor: Marica Petrović