Kako je danas? Ja bih rekao: i jedno i drugo. U vrijeme komunističkog režima bili su oni, može se kazati, više suputnici - jedna tiha opozicija, jedna grupa koja je u ime ljudi kojima je bila oduzeta sloboda javnoga djelovanja tražila načina da izrekne mišljenje neslobodnih. U posljednjih godinu i pol dana opet su prisutniji u toj povijesti na svoj specifičan način: ne istrčavaju, pokušavaju, kako se to kaže, loptu spustiti na zemlju, smiriti duhove, ne dopustiti da dođe do nacionalnih sukoba, jer poziv franjevaca uvijek je da prema onome svome ili Franjinome pozdravu šire MIR I DOBRO. U tom smislu franjevci se danas pokušavaju politički angažirati da bi nacionalnoj skupini Hrvata, hrvatskome narodu, svojim savjetima pomogli doći do njegovih prava, ali ne na štetu drugih naroda nego tako da, kao što su to i kroz povijest naučili, žive s drugim narodima, da vode svoj narod, da, ako smijem tako kazati, u miru i ravnopravnosti žive s drugima.
- Po svemu sudeći, danas svjedočimo jednoj novoj-staroj poziciji Crkve u društvu. Očito je da procesi nacionalne integracije u nas još nisu završeni (a vjerojatno je pitanje mogu li oni uopće i biti završeni), pa se stoga Crkva javlja u jednoj ulozi koja je na Zapadu uglavnom nadiđena. Kako se snalazite u tim okolnostima?
- Dobro bi bilo, kada bi mi sada bilo pri ruci, pogledati što o tome kaže naš profesor Šagi-Bunić. On ističe da je pripadnost jednoj vjerskoj skupini, bivanje, primjerice, katolikom, metafizička, dočim je nacionalnost ovozemaljska kategorija, koja onda igra određenu ulogu u politici. U ovoj našoj konfesiji mogu biti pripadnik ove ili one nacije a da budem katolik. Dakle, katolicizam i hrvatstvo ne mogu se tako usko vezati. Pa ipak ste u pravu: uloga Crkve u konstituiranju hrvatskoga identiteta još nije prošla. Neki misle daje čak nužna iako s osvajanjem novih prostora slobode ta uloga biva sve manja. Isto bi trebalo govoriti i o drugim crkvama iako je ta povezanost i identifikacija crkve i države u pravoslavlju veoma naglašena; bila je i prije, i danas je, a vjerujem da će ostati i u budućnosti. Ovdje su katolici skloniji internacionalizmu, nisu vezani prema nacionalnim crkvama kakva je Srpska pravoslavna crkva. Naša je crkva opća crkva: mi pokušavamo kazati Crkva u Hrvata, a nipošto “Hrvatska crkva”.
- U tom procesu koji je trajao u okviru osmanskog razdoblja možda je najvažnije 19. stoljeće kao vrijeme oblikovanja nacionalnih identifikacija. Kako vidite ulogu vašeg reda u oblikovanju hrvatskoga nacionalnoga identiteta u Bosni i Hercegovini?
- Tu treba neke stvari dobro razlikovati. Bosanski franjevci bili su prisiljeni zbog te turske prisutnosti sve do nove okupacije, austro-ugarske, školovati se u Austriji ili Mađarskoj, jer ovdje nisu imali svojih teoloških učilišta. Poslije je biskup đakovački Josip Juraj Strossmayer, imajući jurisdikciju nad Bosnom, tražio da se bosanski franjevci školuju kod njega. A poznata je Strossmayerova jugoslavenska ideja: zajedništvo svih južnoslavenskih naroda kao obrana protiv Austro-Ugarske i drugih sila. Time su franjevci bili relativno dobro zadojeni te se nisu toliko isticali u stvaranju nacionalne ili, ako hoćete, nacionalističke ideje hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini iako Oton Knezović na jednome mjestu kaže da su “fratri jedina vrata kroz koja se dolazi u srce hrvatskoga naroda”.
S druge strane, od uvođenja svjetovne hijerarhije u Bosni i Hercegovini potkraj 19. stoljeća franjevci više nisu glavni na sceni. Dolazi svjetovni kler i biskupi koji tu preuzimaju odlučujuću ulogu. Naravno, nisu se franjevci dobrovoljno povukli na rub događanja nego su bili prisiljeni od Austro-Ugarske zato što je ta država ipak u njima vidjela jednu skupinu koja se borila za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini. Naime, Austrija je za Kallayeve uprave htjela nacionalno integrirati cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine gurajući ideju bošnjaštva, koja je računala na podršku prije svega Muslimana protiv nacionalističkih pretenzija Srba i Hrvata. Svjetovni kler tomu se manje opirao od franjevaca, koji su, još od turskoga doba, uvijek bili bliže narodu nego vlasti, pa je i otud uslijedila naša politička marginalizacija.
Tko je uz narod, taj je uvijek protiv okupatora, pa makar taj okupator bio i njegove vjere, kao Austrija. Evo, Oton Knezović o tomu kaže: “Franjevci stoljećima žive zajedno s muslimanima i pravoslavnima, razumiju jedni druge. Zato međusobne odnose žele da učvršćuju na priznanju prava jednih prema drugima, čovjekoljublju, bratskoj uviđavnosti. Oni poštuju ljudske svetinje, bilo vjerske, bilo nacionalne, a pravdu i to poštovanje traže i za se.”
- Za vrijeme Austro-Ugarske vjerojatno su se pojavile neke frakcije u odnosima službene hijerarhije i samoga Reda, pa vas i danas ovdje-ondje optužuju za “'antihrvatstvo”. Odakle dolaze te tvrdnje i kako su uopće moguće?
- Naravno, uvođenje redovne crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini franjevci nisu baš lako primili, jer su morali ustupiti neke svoje položaje i pozicije, u rasponu od, kažimo tako, ugleda koji su imali u narodu do župa. Uvijek govorim kako nas nisu sami svjetovni svećenici, Hrvati, optuživali za “nehrvatstvo”. Prije je to bio strah Austrije.
Poslije smo mi, opet u želji da opstanemo u Bosni, pokušavali naći načina da preživimo i komunistički režim, pa smo, ne praveći nikakve ustupke što se tiče našeg vjerskog osjećaja i pripadnosti Rimokatoličkoj crkvi, pokušavali razgovarati sa svima koji su imali vlast, dakle i s komunistima. Željeli smo sačuvati svoju Gimnaziju i Teologiju, te je osnovano Društvo “Dobri pastir” koje je poslužilo kao most za taj razgovor. To se ponekad tumačilo kao pravljenje nekakvih ustupaka toj vlasti, no posrijedi je jednostavno bio način preživljavanja, u čemu smo i uspjeli. Kršćani, katolici u BiH pretrpjeli su mnoge nevolje, ali je Crkva opstala, čak u dobru stanju. Dosta se učinilo, dostaje građeno na tim našim crkvama, pa se osvojio i relativan prostor slobode.
Danas, pak, opet želimo da Bosna i Hercegovina bude suverena, da ne bude nikome pripojena ni podijeljena nego da bude samostalna država u kojoj bi živjeli svi narodi, ta tri državotvorna naroda-srpski, muslimanski i hrvatski.
- Spomenuli ste biskupa Strossmayera i njegovu važnost za vaš red. Dok razgovaramo, na njegovo Đakovo padaju bombe iz oruđa s jugoslavenskim znamenjem. Tužna sudbina jedne ideje ili pak groteskna metaj'ora o zakonomjernom svršetku jedne utopije? Sto se dogodilo?
- Možda bi se na to moglo odgovoriti da zajedništvo i mir mogu počivati samo na pravednosti. Mi u franjevačkom redu imamo misao koja kaže pax et iustitia, mir i pravednost. Jedno bez drugoga ne ide. Jugoslavenska ideja bila je jedna dobra ideja, ali se uvijek nametala silom. Nije se vodilo računa o pravednosti; kada je trebalo obraniti se od Austrije, rekli su: “Hajde da se ujedinimo”, što je za one okolnosti bilo u redu, ali nikad nije dovoljno promišljeno što je zajedničko, a što pojedinačno u pojedinih nacija. Tako je stvorena i druga Jugoslavija, ali opet na principima jednoga neutemeljenoga bratstva i jedinstva. Neki su, naime, bili “bratskiji” od drugih.
Hoću kazati: jača nacija preuzimala je određene funkcije, danas je to očito na primjeru vojske. Dobila je veću moć, što nije odgovaralo drugim nacijama. To se konkretno pokazuje u Hrvatskoj, gdje se Hrvati žele osloboditi toga “bratskog zagrljaja”. Nažalost, danas smo svjedoci rušenja Strossmayerove biskupije pod zastavom jugoslavenstva. Što bi on rekao? Vjerojatno to da je njegova ideja bila dobra, no daje veliko pitanje je li ostvariva. Možda jednom u budućnosti, kada sve republike postanu samostalne i kada njihovi predstavnici sjednu za stol, pa se dogovore da im je bolje neke stvari imati zajednički.
- Kako u tim prilikama ocjenjujete današnje međuvjerske odnose u BiH?
- Mi vjernici svih konfesija shvaćamo da se ljudi u velikim nevoljama ne mogu sami osloboditi tih nevolja nego da moraju tražiti Božju pomoć. Ima slučajeva gdje se pripadnici svih triju konfesija mole za mir, primjerice u Bugojnu. Bilo je i ima razgovora i susreta koje televizija i novine obilato koriste, kao između kardinala Kuharića i patrijarha Pavla. Vjerujem da su obojica veoma pobožni, da su dobri vjernici i da žele stvarno ono najbolje, ali ponegdje oko njih pokušava se to i pogrešno tumačiti. Ne znam koliko su ti susreti i razgovori plodni, ali sam pobornik što šire komunikacije i zagovaram kako treba pojedinačno, a gdje je moguće i zajedno, Bogu se moliti.
Mi smo, u povodu proslave 700. obljetnice našega dolaska u Bosnu, bez ikakva ustručavanja pozvali i predstavnike Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice. Bio sam sretan što su te večeri u Narodnom kazalištu bili nazočni i preosvećeni vladika tuzlansko-zvornički Vasilije i preuzvišeni gospodin reis-ul-ulema Selimoski. Drago mi je što oni poštuju naš fratarski ekumenizam. Takvi su susreti uvijek ponovno otvaranje vrata, mogućnosti razgovora.
- Kako vidite sadašnji položaj hrvatskoga naroda u BiH?
- Hrvatski narod želi dokazati daje u Bosni i Hercegovini svoj na svome. Sigurno je da nikad neće dopustiti da bude isključen, istjeran ili nasilno pripojen nego da želi opstati u Bosni i Hercegovini. Teško je što je taj narod u manjini, ali se nadati da su i drugi svjesni da su Hrvati, kao i druga dva naroda, državotvorni, da trebaju suodlučivati u svim važnijim stvarima. Taj suodnos ili položaj hrvatskoga naroda opterećen je ovim borbama u Hrvatskoj, i hrvatski narod ne može ostati hladnokrvan gledajući sve to. Jer, hrvatski narod osjeća svoju pripadnost iako želi ostati ovdje i živjeti skupa s Muslimanima, Srbima i ostalima.
Sada su, kako govore političari, Hrvati prema svojoj brojnosti zastupljeni u političkim strukturama, čak i u višim pozicijama vlasti, ali ne i u nižima. Djeluju u vladi, Predsjedništvu, ali drukčije je u nekim infrastrukturnim djelatnostima, nadasve u medijima, gdje se osjeća njihova premalena prisutnost, pa je i to sigurno jedan od razloga što se Hrvati često nepravedno napadaju. Nismo zadovoljni izvještavanjem o događajima u Hrvatskoj, tom pričom da su Hrvati “genocidni” i ne znam ni ja što sve, i tu su potrebne promjene.
- Imate li neko tumačenje o razlozima takvih optužbi?
- I sami se bavite tim zanatom i znate kako je teško biti objektivan i kako se teško stiže do pouzdanih informacija. No, ima u tome i neke čudne zlobe, nekih krivica koje na Hrvatima vise otprije, pa se onda u medijima to rastrublju- je, što hrvatski narod teško podnosi. U mnogim krajevima Bosne i Hercegovine ljudi i ne čitaju bosansko-hercegovački tisak, a otkazuju i RTV-pretplatu, jer imaju dojam da mediji nisu dovoljno objektivni.
- Odnedavna ste na dužnosti provincijala. Što vidite kao svoje glavne aktivnosti, i prema vanjskom svijetu i unutar reda?
Nas danas ima, brojimo li sve koji nose franjevački habit, nešto više od 350. Opslužujemo 70 župa, ne samo u BiH nego i u Srbiji, na Kosovu te u Dalmaciji i drugdje u Hrvatskoj, a samostana imamo 18 (kao 19. brojimo samostan u Olovu). Provincija Bosna Srebrena nema u tom smislu državne granice - imamo samostane u Beogradu i Đako- vici, opslužujemo tri župe u Dalmaciji i dvije u Slavoniji, upravo na sadašnjem kriznom području u Bogićevcima i Okučanima.
Negdje u prošlom stoljeću fratri su napravili jednu uputu o ponašanju. U njoj stoji da svakome fratru na prvom mjestu mora biti vjera i Bog, a odmah na drugome jezik i narodnost. To je uloga koja ostaje i koju ću i ja svim silama braniti. Naše je propovijedati i naviještati Evanđelje Isusa Krista, koje je ispunjalo svetoga Franju, a mi fratri trudimo se da i nas ispunja i da tu radosnu vijest o izbavljenju čovjeka posredujemo i našim suvremenicima. Osnovni zadatak nas franjevaca u Bosni i Hercegovini jest naviještanjc, i to na jednostavan način, shvatljiv ljudima, kako su činili naši fratri iz prošlih stoljeća, zbog čega su bili blizi i dragi našemu bosanskom puku. Na drugom je mjestu briga za jezik naše hrvatske nacije. Želimo da on bude ravnopravan, punopravan, da bude zastupljen i u medijima i u udžbenicima i svuda gdje je jezik bitan.
Nacionalni identitet nešto je čega se ni velike ni male nacije ne odriču. Ni mi Hrvati ga se ne želimo odreći i ja i u tom području vidim ulogu fratara, onaj naš fratarski ekumenizam da hoćemo uspostaviti dobre odnose sa svim drugim religijama, no istodobno želimo i sami znati tko smo. U nacionalnom pogledu to isto želimo kazati i vjernicima s kojima kontaktiramo, da i oni znaju tko su, kojem narodu pripadaju, te da iz te pripadnosti ne izrasta mržnja nego jedno osvjedočenje koje im omogućuje da kontaktiraju, razgovaraju i surađuju s drugim narodima, opet na načelu pravednosti, dakle pravedne zastupljenosti u svim strukturama vlasti, politike, kulture.