• Za krivovjerje u Bosni zna se još u XII. stoljeću. Naime, u to vrijeme u Bosni su živjeli bogumili koji su sebe nazi­vali krstjanima iako nisu primali krštenje u našem smislu, krštenje vodom, nego su se zajednici priključivali pola­ganjem ruku ili stavljanjem Evanđelja na prsa. Ti krivovjerci su u ranom srednjem vijeku smatrani neprijateljima Crkve i države, pa se stoga u njihovo “obraćanje” uključivala i država. Pape su pozivali na takozvane križarske vojne protiv nevjernika, pa su države slale svoje vojske koje nisu imale samo vjersku nego i političku misiju. Tako znamo da su u XIII. stoljeću u Bosnu dolazile mađarske trupe, a s njima i pripadnici reda svetoga Dominika. Budući da su domini­kanci dolazili u istoj skupini sa svjetovnim silama, nisu bili dobro primljeni od bosanskoga puka, pa prema tome nisu imali ni dovoljno uspjeha u svojoj misiji ispitivanja krivo- vjernika i njihova ponovnog privođenja u Katoličku crkvu.

Stoga su bosanski vladari, pokušavajući u Bosnu dovesti misionare koji će zaista uspjeti obraćati krivovjernikc, od pape tražili da pošalje franjevce, što je on i učinio. Prije dolaska u Bosnu franjevci su naučili jezik bosanskoga puka, a svojim načinom života, čija je glavna odlika siromaštvo, lako su se uključili u način života ljudi koje su trebali vratiti u Katoličku crkvu. Nikad te ljude nisu dojavljivali vlastima niti su ih na bilo koji način pokušavali kažnjavati, a za svoj rad nisu primali nikakve novčane naknade. Jednostavno, fratri nisu ni u jednom trenutku pokušali biti inkvizitori u onom smislu kako mi to danas razumijemo nego su tim ljudima htjeli biti prijatelji, što im je i pošlo za nikom, osobito kas­nije kada su u svom redu već imali ljude iz domaćega puka.

• Biste li neko razdoblje u sedamstogođišnjem nepreki­nutom djelovanju franjevaca na ovim prostorima posebno izdvojili?

• Pri izdvajanju nekog posebno značajna razdoblja iz sveukupnoga djelovanja franjevaca u Bili možemo se voditi različitim kriterijima. Ako bismo gledali kada je franjevački red u BiH bio najbrojniji, a samim tim i njegov utjecaj najveći, onda je to kraj XIV. stoljeća. Tada bosanski franjevci imaju sedam kustodija i 35 samostana, a njihova provincija proširila se i na susjedne krajeve Slavonije, dio Hrvatske i Dalmacije, pa čak i na Ugarsku i Vlašku. Ako bismo pak kao kriterij uzimali sveukupni značaj franjevaca u pojedinim razdobljima povijesti BiH, onda moramo uzeti čitavih četiri stotine godina njihova djelovanja pod turskom vlašću. Za čitavo to dugo razdoblje fratri nisu dopustili da turski zulumi zatru vjeru i sjećanje na ona vremena kada se Tomislav na Duvanjskom polju okrunio za hrvatskoga kralja i kada je pretežni dio današnje i ondašnje Bosne sačinjavao hrvatske županije.

• Znači, u vrijeme turske vlasti franjevci su dali svoj najveći doprinos očuvanju katoličke vjere i hrvatske nacije u Bosni i Hercegovini?

• Što se tiče hrvatske nacije, svakako valja spomenuti još jedno razdoblje, naime kraj turske vladavine i dolazak austrijske uprave u BiH. Već u početku XIX. stoljeća javlja se u BiH osjećaj pripadnosti naciji, gdje su fratri, osjetivši opasnost koja je dolazila s istoka u obliku nakana Srbije i Crne Gore da prošire svoj teritorij pripajanjem BiH, dali ve­lik doprinos, prije svega javnim djelovanjem. Tako fra Grgo Martić pjeva 1860. godine:

Teško svagdje bez svojega svomu, teško domu bez

ljubavi bratske, k ’o i Bosni bez zemlje Hrvatske.

• Bosanski su franjevci tek djelić franjevačkoga reda koji u čitavu svijetu djeluje po jedinstvenim regulama, ali se ipak često kaže da su oni nešto posebno. U čemu je ta posebnost?

• Ni u čemu izvanjskomc, nošenju brkova ili kubura za pojasom u staro doba, kako to neki hoće kazati, nego u svojevrsnu nasljedovanju svetoga Franje. Sveti Franjo nije želio napisati redovničko pravilo za svoje sljedbenike, htio im je dati samo Evanđelje, pa da ga žive prema prilikama mje­sta i vremena. Bosanski fratri pokazivali su da se Evanđelje može živjeti i izvan samostana. Bosanski franjevac može biti župnik, biskup, liječnik, vršiti svako ono zvanje kojim može služiti ljudima, pa kada treba, i pred neprijatelja stati. Za bosanske su fratre propisi (i organizacija) koji su svojstveni redovnicima u službi nečega višega, u službi čovjeka. Ne obraćaju svijet ni organizacija ni propisi nego milost koju nam propovijeda Evanđelje. To su bosanski franjevci, po mom dubokom uvjerenju, dobro shvatili, to ih je oslobodilo i davalo im mogućnost da se specifično ponašaju i ostvare neposredniji doticaj s pukom koji su vodili. Stoga su dolazili u sukob s vlastima, i crkvenima i državnima, ali ne iz zlobe nego iz slobode.

• Ima li smisla uspoređivati djelovanje franjevaca u Bosni pod turskom okupacijom i u poslijeratnom razdoblju?

• Paralela je itekako moguća, jer su oba sustava prema franjevcima bila opresivna. Ne bih mogao prosuđivati koji je bio stroži, ali su oba franjevcima uskraćivala slo­bodu djelovanja. Turska vlast bila je brža na pušci, ali su komunističke metode ponekad bile strašnije. Naklonost Tu­raka, pa čak i sloboda, mogla se kupiti zlatom, a naklonost komunista i slobodu u komunističkom režimu fratar, a i sva­ki drugi čovjek, mogao je kupiti samo prodajom duše, a na to oni nikad nisu bili spremni. S komunistima je bilo moguće razgovarati, družiti se, “mudrovati”, ali do određene granice, i onda - svatko sebi.

• U vrijeme komunističke vlasti vjernici nisu imali mo­gućnosti sudjelovati u vlasti, vjerski službenici pogotovo. Sudjeluju li danas franjevci u vlasti na bilo kojoj razini?

• Sudjelovanje u vlasti čudna je stvar. Čovjeka zabole uši slušajući kako narod vlada preko svojih izabranih zastupnika. Ali meni se čini da kod nas to još nije zaživjelo. Onoga trenutka kada narod bude zaista participirao u vlasti posred­stvom zastupnika i fratri će na isti način biti u nju uključeni. Dakle, fratri u vlasti mogu participirati isključivo kao birači, a kandidiranje fratara za pojedine funkcije ili neposredno sudjelovanje u vlasti u obliku obnašanja bilo kakvih držav­nih funkcija nije poželjno, a nije im ni dopušteno. Naše sudjelovanje u političkom životu tijekom prvih višestrana­čkih izbora svodilo se isključivo na pomaganje ljudima da shvate što se tu ustvari događa, da shvate kako je posrijedi skidanje jarma i prijelaz u novo razdoblje koje ne mora odmah biti bolje od protekloga, ali jest jedno bježanje od zla u nadi da će doći bolje.

• Gube li demokratizacijom društva u BiH vjerske za­jednice na značenju s obzirom na to da dio aktivnosti koje su za komunizma bile isključivo u njihovoj nadležnosti sa­da djelomično preuzimaju sredstva javnog priopćavanja i obrazovne ustanove?

• Vjerske su zajednice, ako taj pojam ispravno shvatimo, dobile na značenju. Često smo prije, što i danas neki čine, vjerske zajednice gledali isključivo kroz njihove predstav­nike, a nismo dovoljno pažnje poklanjali članovima tih zajednica. Za komunističke vlasti samo su se svećenici i drugi predstavnici vjerskih zajednica mogli baviti kulturom i izdavaštvom, samo su oni mogli kontaktirati s vlastima, dok su vjernici iz svih tih aktivnosti bili isključeni. Demo­kratizacijom društva takve se mogućnosti otvaraju i njima, čime se u znatnoj mjeri povećava utjecaj vjerskih zajednica na sveukupna društvena gibanja, a samim time one sve više dobivaju na značenju.

• Na našim se prostorima vodi rat za koji se ponekad kaže daje sukob katolicizma i pravoslavlja. Odražava li se to na odnose dviju kršćanskih crkava i mogu li one utjecati na tijek događaja?

• U tjedniku “Danas” od 17. rujna mr. Ante Barišić kaže, ne citiram ga posve doslovno, da nastaje novi savez država od Urala do Jadrana, koji može povezivati samo oružje i pravoslavlje. Takav savez u neku je ruku prirodan, jer vjera, ipak, djeluje na mentalitet ljudi i njihov način razmišljanja. Moguće je da se ljudi iste vjeroispovijesti međusobno bolje razumiju i lakše udružuju, no to ne znači da poslije treba doći do sukoba između tako stvorenih skupina. Posebice izvor sukoba ne može i ne smije biti vjera. Kada dođe do sukoba između tih skupina na bilo kojoj osnovi, onda obično dolazi do zahlađenja među crkvama, što može odvesti u tragediju. Mislim da predstavnici crkava ne smiju prestati raditi na smirivanju situacije, prije svega propovijedanjem, međusobnim susretima te susretima pred vjernicima i s vjernicima. Patrijarh Pavle i kardinal Kuharić imaju i ug­leda, i duha, i vjere, a susreti, razgovori i zajedničke molitve, mi kao vjernici moramo kazati, mogu donijeti ploda.