• U pitanju se krije i dio odgovora. Fratri se ne miješaju izravno u politiku, no danas je politika širok pojam. Svetog Franju često svrstavaju među nježne ljude, pjesnike, ljubitelje prirode, možda i među naivne, što je sve on možda na svoj način i bio, a njegovi bolji poznavatelji tvrde daje bio i genij i vrlo realan čovjek. Jedna od potvrda za to je i višestoljetni opstanak njegova reda. Temelj tome redu jest njegova uraslost u puk, a jednostavno - što puk prihvati, to traje vjekovima. Tako je bilo i na našim prostorima. Fratri, eto, tako stoljećima žive s narodom, iz naroda i za taj narod. Budući da su prisutni u životu svog puka, time su i u politici. Ako koji fratarski savjet izraste iz naroda u ime vjere i brige za narod, pa nađe mjesto u mislima i djelu hrvatskih političara, mi se tome radujemo. U tom smislu vidim i svoje djelovanje, spreman sam pružiti svoj savjet oslanjajući se na fratarski instinkt i dugu franjevačku tradiciju rada s našim narodom u Bosni i Hercegovini.

• Bosna i Hercegovina prolazi kroz jedno od najtežih i najtragičnijih razdoblja. Kako biste kroz prizmu njena povijesnog iskustva ocijenili sadašnje vrijeme i politike?

• Na novinska pitanja rado odgovaram riječima drugih pametnih ljudi, posebice kada je riječ o nama fratrima. Hrvatski biskup Đuro Koksa jednom je rekao: “Bosanski je franjevac vjekovima oslonjen na sebe kao nitko drugi, u korijenu, u narodu kao malo tko, naviknut na krut postupak i teške udarce, spreman na svaku nametnutu borbu, voljan da prihvati svaku situaciju, da joj se prilagodi i da se njome okoristi te je tako nadživi”. Treba nadživjeti sve nevolje, to je poruka naše duge povijesti. Da bi se to ostvarilo, treba prihvatiti nametnutu borbu. Sloboda nikome, pa ni nama, neće biti darovana. Ni mi, današnji bosanski fratri, ne želimo biti ni mimjačine ni licemjeri bogomoljci. Sloboda i državnost BiH treba da se brane i obrane. Naravno, najprije pregovorima i dogovorima, dakle političkim sredstvima. U jednom tv-nastupu rekao sam: Tko izda Bosnu, izdao je dušu svoju. Dopuštena je primjena sile da se spriječi nasilje, i to iz ljubavi prema ugroženima, da ih se spasi, ali i iz ljubavi prema nasilniku, da mu se onemogući uspjeti u zlu.

• Krvavi rat, genocid, nečuvena stradanja. Otkud toliko neljudskosti i mržnje na kraju XX. stoljeća u Europi? Srbi pripadaju kršćanskoj zajednici, a iskazuju toliko agresivnosti i destrukcije. Kako biste to objasnili?

• Ne bih želio teologizirati i tumačiti faktičnost istočnog grijeha, grijeha prvih ljudi, koji je ostavio traga na svim ljudima podarivši im ranjivu prirodu sklonu zlu. Sklonu zlu, ako se ne obrate Bogu. U takvom slučaju sposobni su činiti najcrnja i najgora zla. Kažem, ne bih želio teologizirati, ali ja ne nalazim druga objašnjenja za zla koja se događaju. Komunističkom indoktrinacijom ljudi su se sustavno udaljivali od Boga, od vjere, od morala. Pripadnici srpskog naroda očito su se manje opirali toj indoktrinaciji i tu se možda može prigovoriti pravoslavnoj crkvi. Čuo sam, naime, da ima srpskih gradova i pokrajina gdje je sveti sakrament krštenja primilo dva do pet ili najviše deset posto srpskog pučanstva. Prak- ticiranje vjere, osim krsnih slava, gotovo nije ni postojalo. Tu vjersku “neishranjenost” srpskog naroda iskoristili su njegovi intelektualci i očito ih uputili u pogrešnome smjeru. Zao mi je srpskog naroda, u biti dobra naroda, kao što su svi narodi dobri.

• Muslimani kao tragične žrtve agresije prolaze kroz nacionalnu katarzu i osvješćivanje, što se često iskazuje radikalnim stavovima i ponašanjima koja vode u vjerski ekstremizam. To dodatno može usložiti bosansko-hercegovački nacionalni i politički mozaik.

• Pred novim prijetnjama ne treba zatvarati oči, no čini mi se da se taj bauk islamizacije često grubo dnevnopolitički iskorištava. Muslimanski narod mora odnekud crpsti snagu za obranu svoga nacionalnoga bića, opasno napadnutoga. A to nacionalno biće, narodnost Muslimana, svi priznajemo. Ne mogu vjerovati da se u tome može kriti neka opasnost za budućnost, barem ne za sljedećih 50 godina. U Bosni su tri, ali nije rečeno da bi se samo dva naroda lakše sporazumjela.

• Nosi li Bosna i Hercegovina u samom svom unutrašnjem biću neku nerješivu enigmu? Nije li to razlog što se međunarodna zajednica oklijeva djelotvorno angažirati u rješenju bosansko-hercegovačkih prilika?

• O oklijevanju međunarodne zajednice pripovijedaju već i mala djeca. Svi smo razočarani i ljuti, a u biti smo sami krivi. BiH ima premalo sposobnih ljudi da na pravi način prime strane goste, političare, novinare i druge, i uvjere ih u ono što je njima potrebno činiti. Taj posao, sasvim sigurno, nije dobro učinjen. Drugi je razlog još jednostavniji: Tko je spreman poslati svoje sinove da ginu ako se mi sami krijemo po podrumima? Politička situacija jest enigmatična. U ovom burnom vremenu dok padaju granate, dok se umire, treba i dalje težiti za uspostavom mira, a onda tražiti rješenje te enigme. Ono se krije u pravednu suživotu svih ljudi u Bosni. To je i naša fratarska opcija. Fratri su 1942. godine zapisali: Kao što su kroz prošla stoljeća sudbinski bili povezani s drugim narodima i vjeroispovijestima i s njima njegovali ne samo najbolje odnošajc susjedstva nego i iskrenog prijateljstva, uzajamnog razumijevanja i pomaganja, tako i u budućnosti u toj stvari ne mogu i neće ići drugim putem osim onoga koji su im pokazali i u amanet ostavili bosanski “ujaci”, dakle fratri.

• Političke podjele medu hrvatskom predstavnicima u stranačkom životu i vlasti BiH prenijele su se i u ratna vremena. Koliko iskustvo i mudrost franjevaca mogu pomoći u uspostavi jedinstva i probitka hrvatskog naroda i njegovih interesa na ovim prostorima?

• Neko sam se vrijeme divio gledajući kako, tako reći, ni iz čega izrasta hrvatski pokret. Nije to bilo djelo nikakvih vođa, još manje proroka. Njih gotovo i nije bilo. Nije stranka stvarala pokret nego on nju. Nicala je iz njega, izrasloga na dugogodišnjoj težnji za slobodom i ravnopravnošću, ne znajući sebi uzeti ni vlastito ime. Taj hrvatski pokret izrastao je i iz nastojanja hrvatskoga klera, pa time u velikoj mjeri i franjevaca. Nažalost, Hrvati u Bosni i Hercegovini nemaju školovanih političara, a politika koju vode priučeni političari kratka je daha i obično krahira na ključnim stvarima. Bojim se da se to ne dogodi u dogovaranjima oko unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine. Mi se fratri u to uključujemo zastupajući iskustvo da jc suživot u Bosni moguć i nužan. Svaki dogovor koji počiva na suverenosti i ravnopravnosti svakog naroda može biti temelj poslijeratnog uređenja BiH.

- I sami ste osjetili surovost agresora. Franjevački samostan i Teološki fakultet u Sarajevu bili su izloženi pritisku i pljački. Imate li vijesti o razmjerima stradanja samostanskih dobara, a posebno umjetničkoga blaga u ratom zahvaćenim područjima?

• Svaka nesreća, svaki rat koji se dogodio u BiH pogađao je i nas bosanske franjevce, pa tako i ovaj. No, dok god ljudi u našoj domovini budu umirali, mi nećemo smoći snage za brojanje razlupanih prozora, pa čak ni porušenih crkava i samostana. Bit će vremena za takve statistike. Naše je da učimo kako je bogatstvo u nečemu drugome - u uzajamnom pomaganju, u ljubavi, u nadi u vječni život, a ne u materijalnim dobrima. Zapravo, kada imamo manje samostana, više smo prisiljeni živjeti među ljudima. A njima nas je Bog i poslao. Patnje jednog naroda nisu znak odbačenosti tog naroda od Boga.

• Kako u ovom vremenu sačuvati razum od prejakih emocija koje vode u mržnju?

• Možda bi na to pitanje odgovor mogao biti sljedeći: Čovjek koga susrećem nije kriv za zla koja mi se događaju. On je siromah kao i ja. Krivit ću, pa ako treba i mrziti, one što su ovo pripremili, one što su daleko, tako da će moja mržnja hlapiti i biti manje obojena u crveno.