• Prije velikosrpske agresije nije stvarano nikakvo savezništvo. Ono je zapravo nastalo samo od sebe, jer su i hrvatski i muslimanski narod bili napadnuti, pa su se skupa branili. Dugo se mislilo da ta zajednička borba, koju ja ne nazivam savezom, treba potrajati do konačne obrane i povratka teritorija koje su Srbi silom oteli od Hrvata i Muslimana. Dakle, službenog savezništva nije bilo iako je ponegdje ono djelovalo i, prema mojim spoznajama, iza njega su stajali i neki političari iz Hrvatske. Tražiti krivca za dramu koja se događa u BiH, posebice za tragične poslje­dice sukoba Hrvata i Muslimana, možda je prerano. Netko je za to sigurno kriv. Mi koji smo mislili da se imamo pravo braniti skupa s Muslimanima nismo očekivali taj sukob, po­glavito ne tako žestok, a oni koji su ga očekivali i znali da će ga biti morali su biti pripravni za nj. Molio bih one koji žele nekoga okriviti da nas, ljude iz Crkve, ostave na miru, jer da su političari bili malo spremniji slušati naše savjete, toga sukoba ne bi bilo i vjerujem da bi stanje bilo kudikamo bolje.

• Ipak, činjenica je da su baš bosanski fratri, višestoljetni zagovaratelji mira i suživota, doživjeli najstrašnije progone i od Srba i od Muslimana. Od ovih drugih čak su i ubijani. Jeste li od bosanskih vlasti, osim u pismu Izetbegoviću, tra­žili konkretnu odgovornost za takvo ponašanje?

• Što se tiče odnosa Muslimana prema hrvatskome na­rodu, posebice prema nama fratrima, držim da je teško ok­riviti samo Muslimane. Imam dojam da su oni mnogo toga učinili iz nekih drugih razloga. Njima je naneseno veliko zlo u istočnoj Bosni, banjalučkom kraju i Posavini, odakle su kao prognanici pristigli u središnju Bosnu i htjeli ondje naći mjesto za život...

• Na štetu Hrvata?!

-Tako je ispalo. Ovaj se sukob, držim, nije dogodio zbog velikomuslimanske ideje nego jednostavno zbog praktič­nih razloga: ljudi su tražili prostor za život. Zlo naneseno našim ljudima, domovima, samostanima i crkvama, pogla­vito ubojstvo dvojice članova naše zajednice, u nama je izazvalo golem revolt, a i prije toga, kada je tzv. Armija BiH počela progoniti našu braću, žestoko sam prosvjedovao Predsjedništvu BiH, u nazočnosti gospodina Izetbegovića. Kazao sam mu da mi je teško vjerovati u vojsku koja nosi ime kakvo nosi a puca u hrvatski narod i progoni fratre iz samostana. Žestoko sam prosvjedovao i nakon onih zločinačkih ubojstava te javno kazao da je ta armija od­govorna za dva mučka ubojstva, jer se baš ona prihvatila uloge da “čuva” samostan u Fojnici i one koji u njemu žive - fratre. Očito je da su ubojstva bila planirana, jer su ubijeni dvojica najodgovornijih fratara - gvardijan i njegov zamjenik. Pokušavam stvar izvesti načistac, dobio sam sva obećanja i jamstva, ali ne znam kada će to biti. Dotad tražim način da zaštitim ostale članove svoje zajednice te Hrvate, poglavito one koji su ostali u mjestima gdje su vlast preuzeli Muslimani.

• Ne čini li vam se ciničnim od muslimanskih vlasti u Sarajevu što muslimansku vojsku međunarodnim čimbe­nicima i svjetskoj javnosti predstavljaju kao Armiju BiH?

• Ljudi svojim institucijama daju razna imena. Vjerujem daje i ovo ime dano u dobroj namjeri, a ako je BiH još država i ako je sačinjavaju i druga dva naroda, pa ako Hrvata i Srba nema u toj vojsci, naravno da ona ne može nositi državni atribut BiH nego mora mijenjati ime.

• Nakon vašega posljednjeg obilaska srednje Bosne hr­vatski su mediji prenijeli vaš revolt zbog dojmova koje ste odande donijeli. Prozvali ste i u hrvatskoj oporbi često rabljeni izraz “politika iz Hercegovine ”, što je pridonijelo još većem nerazumijevanju problema bosanskih Hrvata. Zar nije Alija Izetbegović mnogo odgovorniji za progone Hrvata negoli, primjerice, Mate Boban?

• Mislim daje sadržaj mog intervjua Nedjeljnoj Dalma­ciji pogrešno interpretiran. Ja sam rekao Bobanu, kada me pitao kakve mu vijesti donosim iz srednje i sjeverne Bosne, da sam vidio suze, glad, krv i mrtve ljude. Mislim da mc ispravno shvatio. Htio sam mu kazati da tc borbe nanose mnogo zla i jednome i drugome narodu, posebice hrvat­skome. O izravnoj krivici ni tada nismo razgovarali, ja sam čak tih dana u svojim javnim istupima kazao da se mi Hrva­ti iz Bosne ne damo odijeliti od čitavoga korpusa hrvat­skoga naroda, a nipošto od Hrvata iz Hercegovine. Mi smo jedan narod i borit ćemo se da tako ostane. Duboko sam zahvalan našoj braći Hrvatima u Hercegovini, a posebice cijenim sve njihove žrtve koje čine za sve one prognane Hrvate iz središnje Bosne otvarajući im vrata svojih domo­va i dijeleći s njima svaki komadić hrane. Ja znam dobrotu i pobožnost hrvatskoga puka u Hercegovini, a neću zanije­kati da u svakoj pšenici ima i kukolja! Doći će vrijeme, jer sada možda nije trenutak za to, kada ćemo moći imenom kazati tko je što skrivio.

• Bili ste na nedavnom proglašenju hrvatske provincije u Bosanskoj Posavini. Mišljenja su o tome oprečna. Držite li da je to korak, k uspostavi općehrvatskog teritorijalnog i političkog jedinstva?

• U nekom smislu jest. Ne želimo oponašati Miloševića, zastupati njegovu tezu o “svima u jednoj državi”, ali želimo očuvati svakovrsno jedinstvo među Hrvatima gdje god bili. Bosanska Posavina, kako je upisano i u zaključke iz Sla­vonskoga Broda, vezana je za teritorij HR IIcrceg-Bosne u okviru Bosne i Hercegovine.

• Iz nekih vaših javnih istupa mogao se izvući zaključak kako niste bili oduševljeni proglašenjem HR Herceg-Bosne. Je li to točno ?

• Od početka hrvatsko-muslimanskih sukoba izjašnjavao sam se, a činim to i danas, za cjelovitu BiH. Naravno, s onakvim unutarnjim uređenjem o kakvom se dogovore sva tri naroda. U tom smislu može se shvatiti-da sam bio, barem prije potpisivanja dogovora o unutarnjem uređenju BiH, protiv toga proglašenja. Najprije je proglašena srpska, a on­da hrvatska republika u BiH. Sumnjao sam da će ti iskoraci biti dobri; da će donijeti neke koristi Hrvatima, posebice što sam imao dojam da prevelik broj Hrvata ostaje izvan HR Herceg-Bosne. Meni, kao Hrvatu iz Bosanske Posavine, to je proglašenje bilo posebno teško palo, jer je samo djelić naše hrvatske zemlje trebao pripasti HR Herceg-Bosni. Držim da se do ovakve Hrvatske Republike Herceg-Bosne moglo do­ći i drukčije, bez velikih sukoba.

-Pa, Hrvati ih nisu ni počeli. U'slučaju podjele BiH između tri naroda, o čemu se sve glasnije govori, valjda su Hrvati morali imati toliko realnu procjenu o onome što im na kraju treba pripasti.

• Meni nije dobitak ako samo jedna trećina hrvatskog naroda bude sretna uspostavom HR Herceg-Bosne. Ako mi vodimo rat s Muslimanima, ne pitajući se tko ga je počeo, ostali Hrvati morali su doživjeti sve ove nevolje. Naprosto nismo bili spremni za ovaj rat ni za bilo kakvo preseljavanje, i sve nam je ovo teško palo, jer smo imali stbljetno iskustvo daje moguće živjeti s‘drugim narodima. Naravno, veliko­srpska agresija poljuljala je temeljna načela takva života. Kada smo mi Hrvati posrijedi, ovakve progone nismo do­živjeli još od vremena^- Ipak nisam izgubio nadu, jer sam vidio da se i u sjevernoj i u središnjoj Bosni mnogi Hr­vati bezuvjetno žele vratiti svojim domovima. Ja vjerujem da ćemo se vratiti; tu snažnu vjeru crpim iz dugovjekc povi­jesti opstajanja bosanskih franjevaca. Oružana se bitka mo­že i izgubiti, politička nipošto. Zato molim.neka nitko ništa i nigdje ne potpisuje u naše ime, poglavito ako je nauštrb naših povijesnih prostora. Neka sve još ostane otvoreno, a mi ćemo se boriti za povratak.

• Kakvim procjenjujete legalitet Predsjedništva u Sara­jevu i napose ulogu gospode Komšića i Kljuića u njemu?

• Kontaktirali smo s mnogim političarima u Hrvatskoj, ne bih sada otkrivao čiji smo sve blagoslov za to dobili u Zagrebu, te se tako i dogodio ulazak gospodina Komšića u to Predsjedništvo.. On se trudi zastupati interese Hrvata ondje gdje su Muslimani većina. A što se pak gospodina Kljuića tiče, bilo je dosta nejasnoća i neki Hrvati nisu bili za to, ali on je vraćen u Predsjedništvo s obrazloženjem da je njegova ostavka bila neregularna i nezakonita. Meni to imenovanje nije posve jasno.