• Kada je govor o našem istrajavanju na ovim prosto­rima, valja reći da u tome uspijevamo, jer svaka nova generacija bosanskih franjevaca svoj život temelji na dva­ma temeljima: na vjeri u Isusa Krista i na iskustvu pretho­dne generacije. To se iskustvo od početka akumuliralo po onom mudrom savjetu osnivača franjevačkog reda da Evan­đelje treba živjeti prema datostima “mjesta i vremena”, tako da je narasla svijest kako se nauk Isusa Krista može ostvarivati u civilnom odijelu, čak s fesom na glavi ili u odajama nekoga dvorca, ako je to potrebno.

Sveti je Franjo imao, iako je bio Isusov sanjar, osjećaja za realnost života, koji se u njegovo vrijeme događao me­đu siromašnima, napuštenima, onima direktno vezanima za zemlju, za vatru, za vodu. Njima je htio biti bliz, te je takvima i nas poslao, da budemo s njima, da ih volimo, da ih branimo, da ih učimo pravom životu, onom životu koji ima i svoj vječni nastavak. Znao je sv. Franjo, kao stoje to znao i Isus Krist, da život ima i svoju “društvenu nadgradnju”, političku sferu koja ga obavija, uvjetuje i najčešće čini kompliciranim i teškim. Nju su obojica uvažavali: Isusa je odvela na križ, a i sv. Franjo umalo je zaglavio u njezinoj tami. S tom “političkom sferom” računali su bosanski fra­njevci tijekom svoje duge povijesti. Nosili su se s njome pokušavajući je stalno okretati na dobrobit svog puka, usmjeravajući vladare tog puka prema dobru, uzimajući pušku u ruku kada ga je trebalo braniti, pred jačega pak izlazeći skrušeno s molbom za zaštitu, a kada je nisu dobili, bježali su na sigurno znajući da će se kad-tad vratiti. Ova “igra” s politikom traje do danas, naravno s novim pravi­lima, već “prema prilikama mjesta i vremena”, a mjesto je stalno Bosna i vrijeme je stalno bosansko.

Ova vezanost za Bosnu za nas je bitna. Poneki su u prošlosti, kao fra Antun Knežević (1834-1889), bili opsjed­nuti bosanskom poviješću, jer je ona za njega, i ne samo za njega, bila prije svega oblik duhovnog stanja, emotivna mobilizacija svijesti (prema V. Vujanoviću), pa nije čudo Što se čak upustio u dokazivanje postojanja bosanske nacije i što su njegovi suvremenici, kao Mehmedbeg Kapetanovih, u listu Vitan izjavljivali kako je “zaslužio da mu njegovi zemljaci jednoć spomenik dignu”.

Kneževićeve isticanje bosanske srednjovjekovne držav­ne samostalnosti i danas je važno, jer se u njemu susreću dva pojma: pojam nacionalnoga i pojam državnoga. U njegovoj se svijesti ta dva pojma preklapaju. Ono, naime, što on naziva nacionalnim ili barem u nama ima odzvuk nacionalnoga jest ona, i danas u mnogim prisutna, žudnja za državnopravnim odnosom koji je bio na istoj razini sa srpskom i hrvatskom državnošću. Knežević je primjer našeg tragičnog osjećanja bosanske usudnosti (ne povijesne tragičnosti) i naše etičke odgovornosti prema tom usudu. Mi smo svjesni da se tomu može odgovoriti tek krajnjim vlastitim angažmanom, ne utapajući se u državotvorne prostornosti drugih, pa makar to bili i braća Hrvati i Siibi, kako ih je on uistinu i osjećao. On je tražio pomoć od njih, ali kad god je tko od njih po­kušavao Bosnu integrirati u svoj prostor, dizao je svoj glas, glas nepristajanja. Bosanca je razlikovao od drugih, ali ne u smislu etničke ili nacionalne zasebnosti i u našem poimanju nego u unutarnjoj duhovnoj odgovornosti, unutarnjoj prc- okupiranosti koja je bila drukčije strukturirana, jer je i čin usudnosti bio drukčiji. Danas se može reći da bez tog osje­ćaja bosanske usudnosti ne bi nastala njegova “Krvava knjiga”, čiji je naslov i metafora naše povijesti.

Sigurno je ovdje mjesto kazati da je Kneževićeve, naravno i drugih fratara, bošnjaštvo nešto sasvim drugo od bošnjaštva Benjamina Kallava, koje je njemu služilo samo kao instrument u političkoj borbi za okupaciju Bosne, ili od bošnjaštva Mehmedbega Kapctanovića, koje je također bilo nešto drugo od bošnjaštva Kallaveva, ali i od Kneževićeva budući da je u sebi imalo prejak odzvuk preferiranja mu­slimanske osobenosti.

• Na tragu povijesnih iskustava, nažalost, onih najtragič­nijih, nedavno ste bili medijski eksponirani u dopisivanju s predsjednikom Izetbegovićern i generalom Delićem. Naš je dojam da se niste najbolje razumjeli, a mediji su maliciozno podmetali i iskrivljivali vaše riječi. Sto nakon svega imate reći u povodu tih pisama?

• G. Matoš spominje u jednom svome tekstu kako se “1779. junačkim tim fratrima zabranjuje nositi oružje i si- laje zlatom izvezene”. Dobri Matoš sigurno pretjeruje. Ni do tada se fratri nisu pouzdavali u oružje, tek je koji posjedo­vao kuburu da bi njome otjerao pljačkaše svoga samostana. Pred moćnike su izlazili goloruki, a ako do njih nisu mogli doći, upućivali su im svoje izaslanike ili im pisali pisma. Služim se ponekad sličnim metodama: preko pisama ili preko nastupa u medijima pozivam javnost u pomoć. Oni koji krše zakone, koji čine nepravdu, žele ostati neotkriveni. Tama i mrak njihov su ambijent. Kada su velikosrpski eks­tremisti harali Posavinom, rušeći i ubijajući, uporno sam nastojao upoznati javnost s njihovim zlodjelima. Činim to i sada kada je riječ o zlodjelima hrvatskih ili muslimanskih ekstremista, pa se pitam kome to smeta moja oštra reakcija nakon zločinačkog ubojstva dvojice franjevaca u pol bijela dana usred njihova samostana?! Prozvao sam i pozvao sam dvojicu odgovornih ljudi - gospodu Aliju Izetbcgovića i Ra- sima Delića - s molbom i zahtjevom da poduzmu sve kako bi se pronašli ubojice dvojice franjevaca “koji su vjerova­li da će im Armija Bili pružiti zaštitu i pomoć da očuva­ju ono što se nijedna vojska tijekom sedamstogodišnjeg rada franjevaca u ovim krajevima nije usudila povrijediti” (iz pisma Izetbegoviću). Naoružani su kukavice pucale Miru i Dobroti u leđa, pa kako onda šutjeti?! Neka se pronađu ubojice, to sam tražio. Upozorio sam generala Delića, zapravo ratobornu javnost koju stvaraju mediji, da se sada uz tolike žrtve muslimanskog naroda za koje nisu krivi Hrvati pišu i debele crne kronike o patnjama i umorstvima vjernika-katolika. Rekao sam da dižem svoj glas u obranu svoje franjevačke zajednice i naroda kojemu pripadam i da pitam tu ratobornu medijsku javnost zar je grijeh boriti se da gladnome narodu srednje Bosne stigne kruh ili ranjenicima lijek?!

Izlazio sam u našu javnost da bi naši dobri jednostavni ljudi -Muslimani, Srbi i Hrvati - čuli kakva se i koja zlodjela događaju i da im kažem kako ni najpošteniji politički ciljevi nc mogu opravdati tolika i takva zlodjela. Govorio sam, i nc samo ja, i u inozemstvu. Oni koji žele znati znaju uglavnom sve što se ovdje događa i siguran sam, da nije bilo ovih informacija, posebice u inozemstvu, da se ne bi skupila ovo­lika humanitarna pomoć. Što ona posljednjih mjeseci ne sti­že onima kojima je namijenjena, nije krivnja darovatelja ni nas koji nastojimo da istina o patnjama naših ljudi dođe do svakog uha i svakog srca.

• Nerijetko napadaju i vas i nadbiskupa. Napadaju vas čak sve tri strane! Nije li to najbolji dokaz da ste u ovom ratu na pravoj strani, na strani naroda i istine? Zar je istina toliki problem?

• Naravno da je problem istina. Nju ne žele čuti ni političari. To je razlog napada na provincijala bosanskih fra­njevaca i inače na predstavnike Crkve. Istinu ne žele čuti krivci za tragediju koja nam se događa ni na jednoj, ni na drugoj, ni na trećoj strani. Političari žele ostati čistih ruku, peru ih kao Pilat, ali oni imaju svoje izvršitelje kako na bojnom polju (bolje je reći iza zakona), tako i u medijima. Ti jadnici najčešće i ne znaju koji posao i za koga obavljaju. Bude mi ih žao, ali neću prestati pozivati ih u službu istine. Laž nije još nikome pomogla dobiti rat, možda tek neku bitkicu kojoj su onda slijedili teški porazi.

Kada ja ili neki drugi crkveni čovjek pokušavamo svje­dočiti za istinu, miljama smo iza Isusa, no imamo i mi svojih svijetlih trenutaka kada smo spremni sve žrtvovati, pa i ži­vot, da bismo stali na stranu onih koji nepravedno pate, ne pitajući ih ni za ime, ni za naciju, ni za boju kože. Molim se Bogu za ovu i ovakvu hrabrost, pa makar bio osuđen i od političara svoga naroda. Govorim o političarima općenito iako dobro znam da među njima ima divnih ljudi. Zao mi je upravo njih. Moraju snositi odgovornost, a u konačnici ne­tko drugi odlučuje. Oni statiraju, dižu ruke kada treba po­tvrditi već negdje drugdje donesene odluke, najčešće ne­svjesni da će svojim glasom prouzročiti toliko zla. Bože, tako je teško razlučiti pšenicu od kukolja! I njih upozora­vam da se stave na stranu istine i dobra. Neka ne dopuste da tvrdoglavost pojedinaca pobijedi njihov razum. Svima im je stati pred sud Božji, koji će biti konačan i pravedan. Sud povijesti je priča; povijest pišu pobjednici.

• Upravo ste se vratili iz Kiseljaka, Kreševa, Fojnice, Kraljeve Sutjeske, gdje ste bili zajedno s nadbiskupom.

• Silno sam se obradovao odlasku u srce svoje provincije - u Kreševo, Fojnicu i Kraljevu Sutjcsku. Tko imalo poznaje povijest Franjevačke provincije Bosne Srebrene, povijest Bosne, povijest hrvatskog naroda na bosanskim prostorima, zna važnost tih triju samostana, tih triju gradova. Bez njih teško da bi bile očuvane tri spomenute stvarnosti: Provincija, Bosna i Hrvati u njoj.

U Fojnici su i u Kraljevoj Sutjesci fratri ostali, iako je većina vjernika uslijed ratnih sukoba morala napustiti svoja ognjišta. U Sutjesci ih je ostalo nešto oko dvije tisuće, a u Fojnici tek stotinjak. I jedni i drugi pate. Izloženi su velikoj oskudici, kao i većina bosansko-hercegovačkog stanovništva, no u njima je velik strah zbog neizvjesne budućnosti. Boje se, a žele ostati. Znaju da je tu sve njihovo - i prošlost i sa­dašnjost i budućnost.

Kreševo i župe koje njemu pripadaju priča su za se. Ne znaju čemu se imaju nadati. Bore se, a ne znaju hoće li im te borbe donijeti obećano rješenje. Sa svećenicima smo nadbiskup i ja razgovarali o raznim političkim opcijama, no uvijek smo dolazili do istog zaključka: naše je biti na strani naroda, brinuti se da narod preživi, da, uz to, počne razazna­vati tko mu je prijatelj a tko neprijatelj, da ne napušta olako svoje domove, da čvrsto vjeruje u svoj opstanak i ostanak. Tako smo govorili, uvjeravajući i sebe i njih da nema lakih i brzih rješenja. Najbolja su najpravednija rješenja.

U Sarajevo smo se vratili gotovo sa istim brigama, ali i s dojmom da su ljudi iza nas ostali spokojniji. Zahvalni su što ćemo i dalje za njih brinuti, što ćemo svijetu pripovijedati o njihovim nevoljama.

• Teško je govoriti o budućnosti. Ipak, ima li čovjeka, a kamoli vjernika bez nade Hoće li prestati pisanje krvave knjige?

• Običavam često govoriti o nadi, no ne činim to tek tako nego je kušam utemeljiti i oživotvoriti. Želim u tome slije­diti zov Sv. Oca, koji jc u božično vrijeme 1982-83. poho­dio franjevačko svetište Prvih jaslica u mjestancu Greccio. Ovdje je potaknuo franjevce i franjevke: “Nosite suvreme­nom svijetu Blagu vijest koja je navještaj nade, pomirenja i mira. Budite Krista u srcu svih tjeskobnih i obnevoljenih ljudi. Postanite za sve ljude čuvari i svjedoci nade koja ne vara.” Temelj te nade je Bog. Iz naslonjenosti na Boga pokušavamo crpsti sigurnost, smirenje i radost za sebe i druge. Naravno, i ne pomišljamo da će Bog sve sam učiniti. Činimo i sami stoje naše, pa i na području politike. Naše je savjetovati, pomagati da pobijede dobre ideje, da na odgovorna mjesta dođu najbolji ljudi. Možda se u ta naša nastojanja može svrstati naš angažman oko održavanja Sabora Hrvata BiH. Sve bi to trebalo pomoći iznalaženju boljih rješenja za život Hrvata na ovim prostorima, naravno u mogućem zajedništvu s drugim dvama narodima i u okvi­ru zajedničke nam Republike Bosne i Hercegovine.