• Naši korijeni sežu u daleku prošlost i, što je važno zabilježiti, naša je franjevačka provincija jedina institucija čije trajanje nije prekidano, pa se ono često drži jedinim temeljem opstojnosti bosanske državnosti. Naši su stari fratri provinciju običavali nazivati redodržavom, a provin­cijala redodržavnikom. I u nazivlju se ponekad krije opis djelatnosti, no ovo može biti shvaćeno na razne načine, pa to ostavljam postrani. Spomenut ćemo pak jednu drugu, povijesno zasvjedočenu istinu, a to je da su franjevci sto­ljećima bosanskohercegovačkom puku bili ne samo sve­ćenici nego i učitelji, liječnici, odvjetnici itd. i u tom je, vjerujem, utemeljena čvrsta povezanost našeg puka i nas franjevaca. Ona je na poseban način dolazila do izražaja u kriznim vremenima, kada bi taj puk napustili drugi vjer- sko-politički vode. Umnogome je današnja situacija slična prijašnjima, no mi se ne pitamo mnogo gdje su drugi nego sami nastojimo učiniti što naš narod od nas očekuje i što nam naša savjest i tradicija naređuju: biti mu ne samo sveće-nik nego i branitelj i hranitelj i sve za što nas treba. Bez ustezanja

smo primali prognanike u svoje kuće, i samostane i crkve smo bez razmišljanja pretvarali u bolnice. Tu svoju kariz­mu pokušavamo, barem egzemplarno, ostvariti i u Repu­blici Hrvatskoj: u Slavonskom Brodu smo s franjevačkim Caritasom iz Bologne sagradili rebabilitacijski centar za stradalu djecu, a u Đakovačkoj Brcznici jedan naš fratar bri­ne se za ratne invalide iz BiH, da ne spominjem raspore- denost naših svećenika od Čapljine i Tomislavgrada preko Orebića, Trogira, Istre i Zagreba sve do Vinkovaca, gdje se brinu za prognane i izbjegle iz Bili.

• Zašto franjevci nemaju aktivniju ulogu u raznim pregovorima o sudbini Bosne?

• Ovo bi pitanje trebalo postaviti nekome drugome. Naravno da često budemo tužni kada nas za savjet, kada je riječ o sudbini BiH, pitaju drugi, a ne odgovorni ljudi iz na­šeg naroda. Možda smo previše odbojni s našim stavovima da BiH treba ostati cjelovita, a da se tek o unutarnjem uređe­nju trebaju voditi razgovori.

• Zločin kao daje postao poželjan oblik ponašanja, a ostalo je, kako kaže. Ivan Lovrenović, samo “stvar tehnike i njegovanja mržnje”. Jesu li se franjevci pomirili s diobom Bosne i Hercegovine? Hoće li ona prestati biti njihov dom?

• Mi nećemo prihvatiti nikakvu podjelu ni raspodjelu BiH ako to znači odvajanje dijelova te države od njezine cjeline, od njezina bića, i pripajanje nekoj drugoj susjednoj državi, pa makar se radilo o Republici Hrvatskoj, a da o pripajanju Srbiji i ne govorimo. Držali smo i danas držimo da su takve podjele i raspodjele Bili nemoguće, jer bi zna­čile njezinu smrt. Tko želi podijeliti BiH, on je zbilja želi ubiti, a ona je živa i cjelovita najpotrebnija upravo nama Hrvatima. Ako netko i uspije ubiti Bosnu, ona će ostati naš dom i ona će u nama i u puku koji ostane s nama ponovo uskrsnuti, možda manja, ali jasnija i Ijudskija. Mi Bosnu nećemo izdati.

• Činjenice govore da su Hrvati ostali prije svega ondje gdje franjevci pastoraln

• Ordinarijati, banjalučki i vrhbosanski, prave nove sta­tistike na temelju podataka prikupljenih prilikom božičnoga blagoslova domova. Siguran sam da će te statistike pokazati da su Hrvati, kako kažete, uglavnom ostali u onim župama koje pasteriziraju bosanski franjevci. Ne pripisujem zaslugu samo nama franjevcima, možda je to sklop okolnosti, ali je vrijedno to spomenuti kao činjenicu. Što ona kazuje? Rado bih čuo i tuđe odgovore na ovo pitanje.

• Koje su to župe? Može li se na temelju ostataka Hrvata u Bosni imati nadu u budućnost ili su ove godine kraj povije­sti hrvatskog naroda u BiH?

• Spomenuo bih najbrojnije župe - Tolisa u sjevernoj Bosni (12.000 Hrvata), Tuzla (6.000 Hrvata), Vareš, u koji sc naši ljudi ponovo vraćaju i ima ih 3.000, Kiseljak (5.012 Hrvata), Kreševo (3.286 Hrvata), Vitez (16.400 Hrvata), Gornji Vakuf, Rama, livanjske župe itd. Ne smijemo zaboraviti ni Banjalučku biskupiju, i ondje je najveći broj vjernika ostao u nama povjerenim župama. Najglasnije što mogu niječem sumnju izrečenu u vašem pitanju i dobro je što ste mi još jednom omogućili reći kako će hrvatska povijest u našoj domovini trajati još stoljećima, a Bosna će i ubuduće biti izvorište autohtonog hrvatstva i kršćanstva. Neće se Hrvati dati protjerati sa svojih najstarijih ognjišta, bez obzira na to tko ih goni ili na taj čin poziva.

• Situacija u Banjalučkoj biskupiji ne govori u prilog vašim riječima, nažalost. Opišite rad franjevaca u Bihaću, Banjaluci i ostalim krajevima u kojima se proganja Hrvate.

• Nestanak Hrvata iz jugoistočnih dijelova Hrvatske, Like i drugih graničnih dijelova prema BiH bio je i prije rata očit i od mnogih primijećen, pa je Bihać, koji pasteriziraju bosanski franjevci, držan granicom takvom trendu. Slično se može reći i za druge župe Banjalučke biskupije. Znakovito je da ni jedan fratar nije napustio ni svoju župu, ni svoj narod, a bili su i pozivani i nagovarani na to, udarani i napadani projektilima. Njihovu ostanku mnogo je pridonio banjalu­čki biskup Franjo Komarica: drugovao je s njima, radio s njima, držao ih svojima. Vrlo sam zahvalan tom biskupu mučeniku. On je hrabra potpora i drugim dijecezanskim svećenicima, kojima uopće nije lako. Franjevci obavljaju sve svoje svećeničke dužnosti, posvećujući najviše vremena karitativnoj skrbi njima povjerenog puka.

• Što je sve izgubila vaša provincija? Koliko je redovnika ubijeno, koliko ranjeno?

• Neki govore da se umire za ono što se voli, a nama se to i u stvarnosti događa. Poginuli su nam trojica fratara, dvojica od muslimanskih razbojnika, a jedan od jednoga hrvatskoga razbojnika. A svi smo ranjeni. Velike su naše rane, to je i naslov pod kojim je Ivo Radman zabilježio rat­na događanja u našim župama. Svaka srušena župna crkva (a srušeno ih je 20) velika je rana kao i svaka srušena filijal- na crkva (tridesetak), da i ne spominjemo rušenje samostana na Plehanu, u Jajcu, u Neđarićima u Sarajevu i dvadesetak župnih kuća. No, ne kukamo nad tim; sve ćemo to ponovo sagraditi. Kukamo nad toliko poginulih i prognanih ljudi. Tko će poginule namiriti, a prognane vratiti?

• A jesu li hrvatske vlasti svjesne vašeg stanja?

-Nisam siguran da Hrvatska i njezino vrhovništvo imaju uvijek najizrađeniji odnos prema događajima u Bosni i Hercegovini. Nedostaje im sensus fidelium, osjećaj za nas Hrvate i za situaciju u našoj državi BiH.

• Izravno ste sudjelovali u stvaranju koncepta Federacije, što se olako ili namjerno zaboravlja. Imate li konkretan prijedlog? Sto mislite o držanju hrvatskog vrhovništva kada je riječ o provedbi Washingtons kog sporazuma?

• Čini mi se da bismo mi, kada bi nas se pitalo, prona­lazili bolje odgovore. Sudjelovali smo u stvaranju koncepta Federacije, a siguran sam da bismo mogli pomoći i u njezinu ostvarenju kada bi nam bilo dopušteno. O politici Repu­blike Hrvatske nije moje govoriti. To je druga država i ona razmišlja o svome probitku, no to se ne bi smjelo događati na štetu drugih. Za sada iznosim tek jedan prijedlog. Znam da predsjednik Tuđman ima svog savjetnika za pitanja Federacije i konfederacije, no to je jednostavno premalo, pa predlažem da se u Hrvatskoj osnuje odbor za Federaciju na razini vlade, a i sličan odbor u Bili. Zadatak bi tog odbora bio stvarati i predlagati rješenja obrane, sigurnosti i gospodarstva Federacije. Drugačije neće ići. Jedan čovjek, ni uz pretpostavku njegove ne znam kolike vrijednosti, ništa ne može učiniti.

• Sto biste poručili onima kojima je država iznad čovjeka i naroda?

• I država, pa i narod spadaju u ovozemaljske kategorije. Nikad ne mogu biti iznad čovjeka, koji svojom veličinom povezuje Nebo i Zemlju. Bog je išao tako daleko da je postao čovjekom i zato ga mi vjernici stavljamo na vrh svoje ljestvice vrednota i nastojimo da ondje i ostane. Tko državu ili naciju stavlja iznad čovjeka, toga smatram neprijateljem čovjeka.

• Kakav je odnos fratara i Muslimana. Može li vaš angažman pomoći u stvaranju bolje klime u hrvatsko- bošnjačkomuslimanskim odnosima?

• Stoljećima živimo zajedno s muslimanima i pravoslav­cima. Razumijemo ih i zato međusobne odnose želimo rje­šavati na priznanju čovječnih prava jednih prema drugima, na čovjekoljublju i bratskoj uviđavnosti. Muslimansko- fratarski odnosi podložni su promjenama. U načelu se može reći da mi po primjeru sv. Franje, našeg osnivača, ne bježimo od kontakta s Muslimanima, čak ga tražimo. No, i nas Muslimani svrstavaju među Hrvate, pa kada su odnosi između Hrvata i Muslimana loši, time su pogođeni i naši odnosi s Muslimanima iako mnogi od njih znaju vidjeti gdje je krivnja. Tu negdje treba tražiti razlog ubojstva dvojice fratara u Fojnici. Nije mi inače poznato da je netko od naše zajednice nanio zlo muslimanskom narodu. Naprotiv! Mnogima smo obilato pomogli, mnoge smo uzeli u zaštitu. Tako nastojimo činiti svima koji se nađu u nevolji. Mi se držimo realnim ljudima, ljudima dijaloga. Dakako da možemo pridonijeti poboljšanju odnosa. Sukob Hrvata i BoŠnjaka-Muslimana u mnogim sam izjavama nazvao lu­dim, nepotrebnim, izmanipuliranim, štetnim za oba naroda, i proklinjao sam one koji su doveli do njega. Strepim samo da to ponovo ne učine. Bila bi to katastrofa s pogubnim, uništavajućim posljedicama za jedan i za drugi narod. Jednostavno, do njega ne smije doći i činimo sve da do nje­ga i ne dođe, a nismo daleko od toga. 1 luškači su aktivni.

• Je li u dijelovima koji su obuhvaćeni Federacijom ugrožena vjerska sloboda?

Problema ima more, kako u dijelovima koje kontro­lira Armija BiH, tako i u onima koje kontrolira HVO. No, mislim da ih se može prebroditi. Još smo svi zaokupljeni bri­gom oko preživljavanja svog naroda, ali ne zaboravljamo pripremiti se za sutra, kako u strukovnom, tako i u orga­nizacijskom pogledu. Sve više pažnje poklanjamo stvaranju i obrani mira. Pripremamo sc s dragim fratrima iz dragih zajednica osnovati institut za istraživanje putova kako oži­vljavati međureligijski dijalog itd. Tražimo u sebi i u dru­gima snagu obraćenja, tj. kajanja i opraštanja. Opraštanje je uvjet svakog života, ma života uopće!

Jedan od vidljivih dokaza da je Bog na našoj strani jest i broj kandidata koji se svake godine, pa i ovih ratnih, javlja­ju sa željom da postanu franjevci. Evo, i ove ćemo godine imati 24 novaka, što je fenomen ne samo u nas nego i u svijetu. Spomenuo bih slučaj jednog mladića koji se nakon pogibije fra Leona Migića u Bojnici javio našoj zajednici rekavši da želi u franjevačkoj obitelji zamijeniti svoga poginulog rođaka. Mnoge smo slali na tečajeve jezika u europske države preko ljeta i na teološkim fakultetima Ita­lije, Njemačke i Engleske imamo više studenata koji spe­cijaliziraju i neku od teoloških struka. Jednog imamo u SAD na proučavanju medija u pastoralnom radu.