Onda ćemo konja jedinog upregnuti, da te 

provozamo kroz naš mali grad. Nad njim se

nebo nisko uvijek muti. Pod njim prigušeno

tutnji vodopad.

Ako me upitaš, dok naše staro kljuse bude

plašila kraj puta šaš:

- Koja je ovo zemlja? - Kazat ću: O Isuse pa

to je Bosna, ti to znaš. - (-) '

SUPUTNICI BOSANSKE POVIJESTI

(Iz razgovora s Ivicom Mlivončićem, Slobodna Dalmacija, Split, 14. 9. 1991.)

• Sedam stoljeća traje nepretrgnuta prisutnosti fratara u Bosni. Kojim se plodovima prepoznaju na očuvanju i šire­nju katoličke vjere?

• Prosudbu znakova naše 700-godišnje prisutnosti u Bo­sni, u hrvatskom narodu, radije prepuštamo drugima. Meni pak neka bude dopušteno navesti riječi jednog stranca, isti­na fratra, ali čovjeka za koga se kaže da je kritičkoga duha. To je Bernardin del Vago, koji 1882. godine piše bosanskim franjevcima: “Neću prestati razglašavati da ste vrijedni sva­ke hvale i svakog priznanja jer vas kroz četiri stoljeća i više godina nije moglo krivovjerje zaraziti, ni grčki (istočni) ra­skol privući, niti su vas turski mač, vatra, pljačkanje i lju­te prijetnje mogli saviti ili slomiti. Uvijek ste se trudili da katolički puk, povjeren jedino vašoj brizi (...) čvrsto ustraje u vjeri i pobožnosti (...), od kojeg ne znam ima li koji dru­gi vjerniji i pobožniji; on i dok šuti kazuje koji je plod va­ših nastojanja.” Naš hrvatski puk, dakle, i dok šuti kazuje o našem djelovanju. On je ustrajao u vjeri kroza sva mutna, teška i često krvava vremena kroz koja je prolazila zemlja zvana Bosna, a fratri su bili i ostali suputnici bosanske po­vijesti, kako je svoju najnoviju knjigu naslovio dr. fra Igna­cije Gavran.

• Takva priznanja stizala su i iz papinskih odaja...

• Pa da, i da navedem samo stav iz pisma Ex hac augu­sta pape Leona XII. 1881. godine: “U tom očuvanju vjere u Bosni] blistavo su zasjali upornost i junaštvo članova op- servantskog franjevačkog reda, koji su se trudili da u tim krajevima prošire vjeru. Za nju su ponekad prolili i krv i do­nijeli mnoge spasonosne plodove pa su izvanredno zaslužni za vjeru.” Najvažniji posao franjevaca kroza svih 700 godina upravo je propovijedanje i očuvanje vjere. Mnogi, naime, budući da ne mogu mimoići bosanske franjevce kada go­vore o povijesti BiH, u “čijoj prošlosti od četiri do pet sto­ljeća nije moguće ni stranice napisati, a da se ne susretneš s franjevcima kao glavnim čimbenicima i nosiocima prvih uloga” (A. G. Matoš), radije govore o njihovu nacionalnom i kulturnom radu. Posebno je to bio slučaj u posljednjih pedeset godina. 0 naviještanju vjere nije se smjelo govoriti.

• Koji su i kakvi plodovi fratarskoga djelovanja na na­cionalnom polju?

• Prema jednom dokumentu iz 1860, za fratre je vrijedilo sljedeće pravilo: “Bog, vira, zakon i oni svit na prvo misto; zatim odmah na drugo misto nek uvik bude jezik i narod­nost”. Tako je stvarno i bilo. Franjevci su u tursko vrijeme jadnom i degradiranem puku nadomještali sve nepostojeće institucije. Oni su mu duhovnici, učitelji, liječnici, pravni i politički predstavnici i zaštitnici, savjetnici u svakodnev­nim poslovima (zemljoradnja, zanatstvo itd), te “nije pre­tjerano reći da bez fratara katolički hrvatski svijet u Bili za dugih stoljeća svoje starije povijesti ne bi imao drugih, viših oblika života od svakodnevnoga biološkog vegetira- nja”, kako je na jednome mjestu zapisao Ivan Lovrenović, taj dobri poznavalac povijesti Bosne. Ovome treba dodati da tursko ustrojstvo nije poznavalo drugi oblik političkog or­ganiziranja osim konfesionalnoga, pa su franjevci u okviru takva sustava stoljećima obavljali i ulogu političkih pred­stavnika svoje konfesionalno-nacionalne zajednice. Moglo bi se reći da je za franjevce u Bosni u starijem razdoblju misao vodilja bila samostojnost i samosvojnost bosanske države. U vrijeme buđenja nacionalne svijesti u 19. stolje­ću franjevci se nisu nijednog trenutka kolebali priznati da su dio hrvatskog naroda, da su Hrvati i da uvijek i stalno žele dijeliti sudbinu s hrvatskim narodom iz kojeg su izrasli i s kojim su stoljećima dijelili nimalo laku sudbinu. U tom uvjerenju ustraju i danas.

• Ne možemo zaobići ni kulturni rad bosanskih fratara. Nije li i on dokaz širine njihova duha i misije?

• O kulturnom djelovanju bosansko-hercegovačkih fra­njevaca u posljednje se vrijeme mnogo pisalo, pa i u hrvat­skom tisku. Povod je bila izložba kulturnoga blaga franje­vačkih samostana. Možda se načelno može reći daje odnos franjevaca spram kulture uvijek bio ispunjen visokim stup­njem svijesti o njezinoj važnosti za samoostvarenje pojedin­ca i zajednice. Zbog toga se on ostvarivao u tri bitna smjera: skupljanje i čuvanje kulturnoga blaga i tradicije, poticanje i osposobljavanje za stvaralački rad te, konačno, autorstvo u različitim oblicima. Samostanski arhivi, knjižnice i muzej­ski postavi, i ne samo oni, puni su svjedočanstava o odno­su franjevaca prema kulturi i kulturnim zbivanjima. Važno je kazati i ovo: sve do 1949. godine BiH nije imala svoje sveučilište, pa su franjevci u svojim samostanima, doduše nesustavno, obrazovali ljude različitih svjetovnih zanimanja ili su i sami postajali liječnici, filozofi, nastojeći uvijek biti u tijeku europskih zbivanja.

• Kada sve to imamo pred očima, kako shvatiti da se i u katoličkom tisku i ove godine netko usuđuje govoriti o ana­cionalno st i bosanskih franjevaca?

• Ta predbacivanja o anacionalnosti nama ne stvaraju glavobolju. Svjesni smo mjesta i uloge koje smo imali, a koje i danas imamo u hrvatskom narodu. I danas većina ljudi misli kao stoje mislio veliki A. G. Matoš kada je opisivao franjevce: “Narodni ti pastiri ne bijahu mimjačine i lice­mjerni bogomoljci odbijeni od svoga plemena, već junaci i narodnjaci... Junaci, pjesnici, učenjaci, rodoljubi.” Mi zna­mo, možda i umišljamo da znamo, što nam je činiti i tu ću misao još jednom ponoviti: “Bog, vira, zakon i oni svit na prvo misto, a zatim odmah (najčešće i skupa) na drugo mi- sto nek uvik bude jezik i narodnost.”

• U Dalmaciji je posljednje tri, četiri godine vrlo aktualna knjiga ‘‘Pravoslavna Dalmacija ” vladike Nikodima -Miloša, prvi put tiskana 1901. Po njemu je sve što je kršćansko u biti pravoslavno, a onda srpsko, pa je zato i bosanski kralj Tvrtko pravoslavac koji gradi pravoslavne bogomolje, dakle Srbin. Kako na to gledate iz sarajevske perspektive?

• Ovakvi slučajevi proglašavanja tuđega svojim, mislim na spomenutog vladiku Milaša, poznati su nama franjevcima iz daleke prošlosti. Tijekom 16. i 17. stoljeća pećki patrijarsi, pa i drugi vladike pokušavali su skućiti pod svoju vlast bo­sanske katolike i franjevce. Ti crkveni dostojanstvenici bili su najčešće grčkog porijekla, ali ih to ne opravdava što su mitom od Turaka kupovali crkvene položaje, a onda od ka­tolika i fratara kušali namiriti uloženi novac, u koju svrhu ih je trebalo prethodno podložiti pod svoju jurisdikciju. Da bi se obranili, franjevci su morali potrošiti silan novac, da gu­bljenje vremena i živaca i ne spominjemo. Novac je odlazio kao plaća turskim sucima. Već se tada upotrebljavala formu­la: stoje pravoslavno, to je i srpsko. Kada bi to bilo ispravno, pravoslavci u Rusiji ne bi bili Rusi nego Srbi. Vladarska loza Kotromanića bila je bogumilska ili katolička, tek ponekad, iz dnevnopolitičkih razloga, pravoslavna. Nemanja je kršten u katoličkoj crkvi, a fra Vito je gradio zadužbinu cara Dušana, Dečane, pa bi bilo zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo da mi fratri kažemo kako oni nama pripadaju i da zbog činjeni­ce što su u svakom naselju srednjovjekovne Srbije djelovali franjevci sada kažemo kako je Srbija naša. Mislim da je Mi- laševa argumentacija čudna, da ne kažem smiješna.

• Bosna Srebrena i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini inkorporirani su u Crkvu u Hrvata. Kako to tumačite?

• Ovdje mora uslijediti mala korekcija: Crkva u BiH, a s tim i franjevci i katolici u njoj, čine u crkvenom smislu samostalnu crkvenu pokrajinu. Taje samostalnost bosanske crkve od početka i njezine crkvene granice često su i držav­ne granice. Možda u tom i leži najjači argument za samo­stalnost BiH kao države. No, ta samostalnost nije katolike u BiH priječila da se stoljećima, a posebno danas, osjećaju integralnim dijelom hrvatskog naroda. Zagreb je za sve nas, tu izričito uključujem bosanske franjevce, kultumo- nacionalni centar Hrvata. Nama Hrvatima u Bosni nimalo ne smeta prigovor da u Hrvatskoj imamo rezervnu domo­vinu iako mi želimo ostati u Bosni i Hercegovini, jer ona je i naša, u njoj se osjećamo svoji na svome. Teško nam je razumjeti kada se drugi ljute zbog naših simpatija za Hrvat­sku ili zbog toga jer tražimo načina da pripadnicima svoga naroda pomognemo u ovim teškim prilikama.

• Koji su temeljni problemi Crkve u Hrvata u BiH, a i Hr­vata u tim njihovim zemljama?

• Malo prije spominjali smo teškoće u Hrvatskoj, no ni mi u Bosni i Hercegovini nismo bez njih. Naprotiv, i nama je živjeti s pripadnicima drugih naroda, i to kao manjinskom narodu. Sva huškanja neprijatelja hrvatskog naroda dolaze preko medija i u Bosnu i Hercegovinu, pa smo i mi ustaše, genocidni i ostalo. Teško se od toga obraniti, ali nevolje znaju ljude združiti, učiniti ih svjesnijima čiji su i kome pripadaju. To su doživjeli Hrvati u BiH prilikom lanjskih izbora i taj je osjećaj pripadnosti ojačao. Može on biti i površan, i toga se najviše bojim. Dugo su Hrvati u BiH bili kripto-hrvati, a isto tako i kriptokatolici. U obiteljima je zamirala nacionalna i vjerska tradicija, a ljudi su i kao vjernici i kao pripadnici hrvatskog naroda bili nesamostalni, nisu izgradili svijest ni zajedno ni za drugo, rijetko se usuđuju prihvatiti odgovor­nost, nema ih u javnosti. Primijetili smo kako je nakon po­bjede na izborima bilo teško pronaći prave ljude za prava mjesta, jer su se oni “učeni” i “iskusni” bojali. Dakle, jedan od osnovnih problema Crkve i Hrvata u BiH jest trajno sna­laženje između dva brojnija naroda i dvije brojnije konfesije. Da bi se opstalo, treba biti uporan, mudar, spreman na di­jalog, ali i na borbu, znati što je suživot, što je priznavanje prava drugima da bi i nama naša bila priznata, otprilike ono kako su se franjevci ponašali stoljećima i kako su učili svoj narod da se ponaša.

• U Hrvatskoj se danas ratuje, otimaju se korijeni hrvatske državnosti (Knin). Kako to doživljavaju Hrvati u BiH?

• Ogorčeni smo, boli nas, prosvjedujemo. Posebno smo ogorčeni ponašanjem nekih institucija dojučerašnjeg siste­ma koje su se stavile na stranu srpske politike, a govore da su svenarodne. O nekoj zajedničkoj pomoći Hrvata iz BiH Hrvatima u Hrvatskoj teško je govoriti, no pojedinačnih je nastojanja, pa i grupnih, mnogo, od slanja novčane pomoći preko prihvata izbjeglica u našim domovima do političkih protesta. Ne znam što bismo još mogli učiniti, pogotovo jer smo zabrinuti i za svoju sudbinu, a tako nas je malo. Dok vam ovo govorim, sam primjećujem da ne govorim kao čo­vjek vjernik. Iz mojih riječi ne izbijaju nada i povjerenje u Boga iako sam u biti optimist, iako znam iz iskustva, iz po­znavanja povijesti izabranog naroda, da je Bog uza svoje, da im je najbliži kada su u nevolji. Molitve Sv. Oca i poseb­no molitve svih pripadnika Katoličke crkve na Malu Gospu neće ostati neuslišane. Možda je sada trenutak da shvatimo što znači ono “Bog i Hrvati”. On je s nama i sada, kada smo u nevoljama.