Evanđelje: Mk 1, 21-28

Čitanje svetog Evanđelja po Marku: U gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Tâ učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se. «I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj.  Riječ Gospodnja.

Vidi komentar: fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova, str. 133 – 135;137-138

11) NAUČAVA S IZVANREDNOM VLAŠĆU

(Mt 7,28—29); Mk 1,21—22; Lk 4,31—32)

Marko i Luka stavljaju bilješku o Isusovoj vlasti (auktoritetu) u njezin povijesni kontekst (u Kafarnaum). Matej ju je naprotiv prenio na konac Govora na gori, kao svoju ličnu opasku; bez sumnje, i tu dobro stoji. Usporedba sa pismoznancima manjka kod Luke. Matej je uzima od Marka.

Evanñelisti bilježe da je Isus, čim se nastanio u Kafarnaumu, odmah počeo da redovno sudjeluje u subotnjim službama u sinagogi. To je i prije radio a sada samo nastavlja s tim običajem i u novoj sredini. Tako zadovoljava duševnu potrebu pobožnog Židova, melodično posvetiti nešto posebnog vremena molitvi i razmišljanju Sv. pisma. Ali to mu je bila prigoda i za naučavanje. Ovdje se ne spominje nikakav posebni predmet njegovog naučavanja. Ali, ranije je bilo rečeno da je Kraljevstvo Božje bila opća tema njegovog propovijedanja; što znači da je u svom naučavanju Isus uvijek obrađivao neki posebni vidik te opće teme.

 Ono što se želi posebno naglasiti, jest učinak: što ga je njegovo naučavanje ostavljalo na slušatelje, i razlog toga; i to već od samog početka djelovanja. Ustanovljuje se da su ljudi ostajali zadivljeni i zaneseni njegovim naukom i načinom kako ga je izlagao. Bilo je to nešto novo, nešto što se nikad prije nije vidjelo. Kod njega se u nastupu zapažala neka izvanredna vlast, silno različna od one u nastupu židovskih pismoznanaca.

Pismoznanci su bili stalež ili skupina, od prvenstvene važnosti u životu židovstva. Bili su to učenjaci, teolozi, stručnjaci za Bibliju, doktori zakona, počasno zvani »rabi« (učitelj), jer su stvarno bili učitelji u Izraelu. Pojavljuju se u periodu obnove poslije sužanjstva, ali njihov upliv izvanredno raste u stanovom sinagoge. Oni su redovito držali pouku kod službi u sinagogama, zato što su bili najspremniji za tu stvar. Tako su s vremenom dospjeli potpuno ovladati religioznom sviješću Izraela i stvoriti cijele naučne cjeline, koje su kasnije bile ujedinjene u zbirkama, koje poznajemo kao rabinsku književnost.

I tako, ljudi sada počinju spontano ispoređivati. Ovaj novi učitelj posjeduje nešto, što njihovi tradicionalni učitelji nemaju. »Jednak, ali različit«. Jednak (čovjek), ali različit

oOo

Gore rečeno dopušta nam da uočimo još neke vidove Isusove ličnosti: njega kao učitelja i kao čovjeka vlasti.

1) Isus je posjedovao sve oznake židovskog učitelja. Izgleda da su ga ljudi redovito nazivali naslovom »rabi« (usp. Mk 4,38; 5,35; 10,17, itd.). Ponaša se kao i drugi učitelji. Naučava kao i oni. Raspravlja kao i oni. Upotrebljava iste pedagoške i stručne metode kao i oni. Postoje nebrojene sličnosti između rabina i Isusa; dovoljno je sjetiti se famoznih komentara Strack-Billerbecka.141

Ali značajnije nego sličnosti jesu razlike. Neke su sporedne a druge su bitne. Svaki je židovski učitelj nastojao stvoriti krug učenika (kao što su u stara vremena radili veliki proroci), da oni sačuvaju i predaju kasnijim pokoljenjima misao svog učitelja. Tako su postepeno nastajale razne rabinske predaje; dosta se sjetiti, iz Isusovog vremena, škola Šamaja i Hillela. Glas nekog učitelja mjeri se i po broju učenika.

Isus isto tako stvara oko sebe prilično brojnu skupinu učenika, onih najosjetljivijih za njegovu poruku. Međutim, on se ne brine za broj učenika. Izgleda naprotiv, da ne želi velikog broja. Od one velike skupine on izabire malu skupinicu, kojoj pridaje golemu važnost. Prije nego što ih definitivno odijeli od ostalih, cijelu noć provodi u molitvi (Dk 6,12). Oni su uvijek s njim; skupa čine putujuću zajednicu. Dok ostalom svijetu često govori u parabolama i usporedbama, njima privatno sve jasno tumači (Mt 13,10.18). Osim toga, ima posebne poduke za njih same. To što on s njima namjerava, nadilazi okvir nekog učitelja. Sam broj Dvanaest jest simbol. Isus nije učitelj na stalnom mjestu. Nema svoje vlastite škole kao drugi rabini. On je putujući učitelj. Podučava na bilo kojem mjestu, gdje mu se pruži prilika da ostavi neku poruku: u sinagogi, kao ovom prilikom koju tumačimo; u trjemovima i dvorištima hrama (Mt 21,23); u carinarnici (Mt 9,9); u nekoj kući (Mk 7,17); uz jedan zdenac (Iv 4,6); na obali jezera (Mk 3,9); na kakvom uzvišenom mjestu (Mt 5,1); u polju (Mt 12,1); na pustom mjestu (Mk 8,4), itd.

 Nekad se zadržava više vremena na jednom mjestu, koje mu služi kao misionarsko središte; tako u Kafarnaumu, u početku javnog djelovanja, i, čini se, u Betaniji pri koncu. Isus je izabrao ovaj život putujućeg učitelja ne radi toga što se on sviđa njemu osobno, nego radi zahtjeva i svrhe njegova poslanja: budući da mora biti u službi svih, ne može stalno ostati na jednom mjestu (Mt 8,20). Isto to traži od učenika u njihovom misionarskom poslu: moraju ići tamo gdje su potrebni (Mt 10,11—15).

Stil Isusovog naučavanja razlikuje se od naučavanja židovskih učitelja i uvijek je vrlo osoban. Mjesto apstraktne, do najsitnijih detalja dovedene, izvještačene, nekad do smiješnosti zamorne kazuistike, što je značajka rabinskog stila, u Isusovom naučavanju nalazimo jednostavne izričaje, osnovane na općem iskustvu, uzete iz običnog života, potpuno jasne, očigledne, neposredne, za svakoga razumljive (usp. Mt 5,15; 6, 34; 12,25; Iv 12,24, itd.).

 Kod Isusa se ne radi, kao u rabinskoj literaturi, o nekoj blistavoj umnoj vježbi, nego o izvanrednoj sposobnosti da se najuzvišenije, božanske stvari, izraze na najobičniji način. To je nešto od onog istog misterija njegove osobe, gdje se nebeski Bog objavljuje u našim skromnim ljudskim dimenzijama i doživljajima.

I upravo u ovoj činjenici, da je njegov nauk lako razumljiv, prilagođen najobičnijim umovima, osniva Isus svoju tvrdnju da ne mogu imati nikakve isprike oni koji neće da prime njegovu poruku (usp. svrhu parabola).

Židovski učitelji ne žive po onom što naučavaju (oni su učitelji, ali ne svjedoci), i bilo je razborito upozoriti na to (Mt 23,3), dok Isus vrši ono što propovijeda (ljubav, oproštenje, odricanje ...), tako da s potpunom sigurnošću može pozvati druge da ga »slijede« (Mt 4,19; 8,22; 9,9; Iv 1,43). 2)

Ovdje se postavlja tema »vlasti« kakva se dotada nije poznavala. Riječ koja je ovdje upotrijebljena je »exusia«, koja može značiti i »moć«; stvarno, nema određene granice između vlasti i moći. Ova mu vlast dolazi od Boga (Iv 5,27), ali je postala bitno svojstvo njegove osobe. Dok židovski učitelji moraju naučiti svoje znanje, Isus ga posjeduje od samog sebe: on jest istina (Iv 14,6). Rabin se morao uvijek oslanjati na auktoritet Pisma i drugih učitelja. I Isus citira Pismo, ali prisvaja sebi pravo da ga upotpuni i s vlašću protumači (Mt 5,17); i nikad ne citira nijednog učitelja u svoju korist. Što drugi mogu postati, Isus to već jest. On se nikad ne vara, nikad ne koleba u ocjeni dobra i zla: on jest nepogrešivi put (Iv 14,6). Njemu nitko ne može predbaciti u lice neki grijeh (Iv 8,46): on jest svetac Božji (Mk 1,24).

 Odatle mu ona apsolutna sigurnost u samog sebe i ona apsolutna sloboda u djelovanju: ona mu dolazi od svijesti da je posljednja riječ Božja, koja nikad neće proći (Mk 13,31); da se u njemu ispunja naum Božji, budući da se definitivno započinje Kraljevstvo Božje. Ova je sigurnost kao prikivala ljude, dajući njegovim riječima onaj ton nečeg definitivnog i neoporecivog.

 Osim toga, njegove riječi ne samo da imaju konvencionalno značenje, nego su također stvaralačka snaga. Za Isusa je reći »hoću da vidiš« značilo dati vid. Vlast je postala moć. Moć različita od ljudske (vojničke, ekonomske, društvene, političke), jer ne zavisi od slučajnih čimbenika, nego od vlasti nad bitkom stvari. Njemu je bila data sva moć (Mt 28,18) nad svim stvarima (Iv 17,2). Po njemu su bile stvorene sve stvari (Iv 1,3.10). Sada, dakle, upotrebljava tu istu moć čineći čudesa, koja su nova stvaranja.

S ovom »exusiom«, ovdje u Kafarnaumu, zapovijeda zlim duhovima i oni mu se pokoravaju (Lk 4,36). Uopće, ovom moću on raspolaže svom stvorenjima kako njemu izgleda dobro u službi Kraljevstva Božjeg. Tako on vlada ljudima. Ta vlast ili moć dopušta mu da postupi krajnje energično, bez ikakvog razmjera između sredstava i rezultata, u velikom skupu ljudi, koji su još pod uplivom jake psihoze vjerske svečanosti i protiv ustaljenog i ozakonjenog običaja (Iv 2,15). Ima u njemu nešto što, kad on hoće, ukoči ljude, bez ikakvog nasilja i vanjskog napora, možda jednim 136 svojim pogledom ili samom svojom prisutnošću (Lk 4,30; Iv 18,5—7).

 Njemu nitko ne može učiniti neko zlo ako on to ne dopusti; ovi slučajevi dokazuju kako je njegova smrt bila apsolutno slobodna. Ali ta vlast nadilazi područje čisto ljudskog i ulazi u predjele u potpunosti božanske: on može oprostiti grijehe (Mk 2,10), raspolagati sa subotom (Mk 2,28), suditi (Iv 5,27), dati život i ponovo ga uzeti (Iv 10,18), ustanoviti novi savez (Lk 22,20)...

 Eto to je ono što je učinilo toliki utisak na ljude već prvi put kad se predstavio u Kafarnaumu. Nešto neviñeno. Velike se novosti naziru...

12) OSLOBOĐENJE OPSJEDNUTOG U KAFARNAUMU (SVIBANJ G. 28)

Mk 1,23—28; Lk 4,33—37.

Jedne od tih subota (sigurno prve) u Kafarnaumu, pridođe i neki opsjednuti i počne vikati. Onaj koji viče je nečisti duh, koji se služi glasom, opsjednutog. Govori u množini, kao da predstavlja cijeli svoj stalež. Pozna Isusa po imenu i po porijeklu. Pozna također njegovo unutarnje svojstvo božanske svetosti, kao nekog koji učestvuje u svetosti Božjoj — da je »Svetac Božji«. Radi toga on protestira zbog Isusove prisutnosti. Postoji nepomirljiva oporba između njih dvojice. On zna da Isusova prisutnost znači za njega propast. »Nečisto« i »Svetac« ne mogu skupa mirno živjeti. Isus mu najprije zapovjedi da umukne; to je postupak koji ćemo kasnije često susresti, takozvana »mesijanska tajna«.

Izraz »Svetac Božji« nije izravno mesijanski, ali Isus, ovdje u Galileji, zabranjuje razvikivati bilo koju stvar koja bi mogla dovesti do pogrešnog shvaćanja njegove osobe u smislu izobličenog mesijanizma, koji je bio duboko ukorijenjen u iščekivanju puka. Zatim zapovjedi zlom duhu da izađe iz čovjeka. Učinak je brz: demon odmah izađe, uz veliku viku i oborivši na tlo jadnog čovjeka. Luka, koji je liječnik, rado bilježi detalj da čovjek zbog toga nije pretrpio nikakve fizičke ozljede.

Novi razlog za udivljenje i čak za strah; nova prilika da se zapazi ona »vlast« kakva se prije nikad nije vidjela. I glas se Isusov brzo rasprostire po cijeloj Galileji; ovakve se stvari munjevito šire ... Ovdje bi trebalo pročitati ono što smo rekli o Isusovim čudesima uopće. Sto se tiče egzorcizama opsjednutih, oni su relativno vrlo česti kod sinoptika, dok se u četvrtom evanđelju ne spominju. Ako se ograničimo jedino na Marka, osim ovoga, spominju se još slijedeći pojedinačni slučajevi: 5,1—20; 7,24—30 i 9,14—29 i slijedeći skupni navodi: 1,32—34; 1,39; 3,11; 3,22—27.

Ovu moć nad zlim duhom Isus predaje također svojim učenicima (Mk 3,15; 6,7), i oni se njom služe (Mk 6,13). Opsjednuća u N. Z. uvijek su popraćena patološkim pojavama, tako da je nekad teško reći da li se radi o opsjednuću ili o bolesti.

Racionalistička kritika niječe mogućnost opsjednuća, jer niječe mogućnost vrhunaravnoga u povijesti. Opsjednuće bi bilo samo izraz neke kulture. Budući da se u Bibliji sve bolesti pripisuju đavlu (usp. Post 3,16—19), bolest se shvaća kao opsjednuće, pogotovo kad se radi o psihičkim bolestima. Takozvani egzorcizmi ne bi bili drugo nego ozdravljenja koja je Isus činio pomoću sugestije …

Sigurno je da se u nekim slučajevima može raditi o bolestima (nije nimalo čudno što Isus i evanđelisti upotrebljavaju terminologiju svoga vremena), ali je također sigurno da se u to ne mogu utrpati svi slučajevi. Kako bi se istumačio pomoću sugestije egzorcizam iz udaljenosti? (Mk 7,24— 30).

Danas, moderna psihologija i psihijatrija misle da mogu istumačiti sve pojave opsjednuća pomoću prirodnih psihičkih uzroka. To isto treba reći o egzorcizmu. Nitko ne niječe ovim znanostima njihovo pravo. Bez sumnje, bezbroj slučajeva može se istumačiti na ovaj način.

Ali, čak i kad bi se pretpostavilo da se tako mogu istumačiti svi slučajevi, još uvijek bi ove znanosti o čovjeku nadilazile svoje granice, kad bi metodički i metodološki isključile svaki đavolski upliv. Stvar je u tome da one ne mogu donijeti nikakvog suda o đavlu; to je posve različito polje; to je područje religiozne spoznaje.

Znanost može ustanoviti neku naravnu pojavu i biti zadovoljna svojim rješenjem, ali ne može odlučiti da li preko te naravne pojave djeluje možda neka nadnaravna moć ili ne.

Nas danas zanima ovo razgraničenje između znanosti i vrhunaravnog reda, ali Isusa i evanđeliste to pitanje nimalo ne zanima. Ono što njih isključivo zanima jest, dati do znanja da Isus ima moć nad sotonom, da ga pobjeđuje na njegovom području, da uspostavlja Kraljevstvo Božje na ruševinama kraljevstva sotoninog ...

U ovom našem slučaju treba posebno zapaziti ove dvije stvari: — Isus izbacuje zlog duha jednom riječju. Postupak se puno razlikuje od složenih egzorcističkih rituala, starih i modernih. Ni sjene nekih smicalica. Ono što djeluje jest suverena moć njegove riječi. 

Zli duh daje do znanja da posjeduje neke više spoznaje o Isusovoj osobi. Tako se događa i u drugim prilikama (usp. Mk 3,11; 5,7). Barem u našem slučaju, na samom početku Isusovog djelovanja, ovo se poznavanje mora pripisati zlom duhu, a ne opsjednutom čovjeku, koji ga nikako nije mogao imati ili dobiti od svojih suvremenika ...

OBAVIJESTI

SVETE MISE: DANAS - VIDI PROŠLE OBAVIJESTI!

Kroz slijedeći tjedan, u Župnoj crkvi: Ponedjeljak, u 8 sati, Za + Anu Matanović,

Utorak – Prikazanje Gospodinovo-Svijećnica, Ulice u 11 sati Za + Marjana Lukić i dr. pok. iz ove obitelji, Ulović , u 8,30 sati, za Anu Matanović, Laništa u 9. sati, Za + Marina Bijelonjić, Vitanovići, Za + Marijana + Ljubu +Mijo + Janja, + Janja Babić

Ulice- Srijeda, sv. Blaž biskup i mučenik– grličanje, u 8 sati, sv. Misa Za + Anu Matanović, Četvrtak: u 8 sati, Za žive i pokojne iz obitelji  Tunjić i Sadrić , Petak: u 8 sati, Na nakanu u čast sv. Obitelji, Subota: u 8 sati, Za zdravlje jedne osobe

Nedjelja, 7.02.2021.  Ulović, u 8,30 s. za +Marka Radošević, Laništa u 9 sati, za+ Jozefinu Lućić, Vitanovići u 9,45 sati, Za + + iz Obitelji Franje i Ane Bosankić, Ulice u 11 sati,  Za sve župljane.

DAROATELJI ZA CRKVU:

• U prošlom tjednu:

1. Matanović Mato i Marijana, 100 Eura, 2. Mrkonjić Marinko + Ilije (za Božić) 200 Eura.

• Darovatelji za Franjevačku. kuću: 1.Sadrić Ivo – Onkel –
• karton misnog vina, 2. Antunović Ruža – Filipa, razne namirnice!
• Darovatelji za klupe Ulović:
• Darovatelji za čišćenje crkve:
• KRUH SV. ANTE: Vidan Vidić + Ante, 50 KM
• Umro je Tadija Sadrić – Stjepana, u 84. god. života, sahranjen 30. 1.2021. u Ulicama.

Fra Martin Antunović, župnik, mob. 061 721 660; Emal:Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Fra Petar Matanović, župni vikar, mob. 061 103 603; Email: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.