»Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! ³⁹ A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. ⁴⁰ Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. ⁴¹ Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. ⁴² Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.«⁴³ 

Ljubav prema neprijateljima

(Lk 6, 27–28. 32–36)
»Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. ⁴⁴ A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone ⁴⁵ da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. ⁴⁶ Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? ⁴⁷ I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?«
⁴⁸ »Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«

                               Slika 2 PLODOVI  MRŽNJE RATA I OSVETE

ZAKON ODMAZDE (GOVOR: I, 1, e)

Mt 5,38—42; (Lk 6,29—30)

Zakon odmazde bio je u stara vremena opća ustanova i postavljao je načelo da čovjek koji je drugom učinio neku ozljedu, mora biti kažnjen tom istom ozljedom (Izl 21,24; Lev 24,20; Pnz 19,21). Usprkos njegovom barbarskom izgledu za naš način mišljenja, nakana ovog zakona bila je pozitivna, jer je nastojao sačuvati pravednost nasuprot divljim pretjeranostima krvne osvete. Za toliku uvredu, tolika kazna; ne veća.

Već od davnine zakon se nije primjenjivao u svojoj gruboj surovosti; ljudi su se počeli drukčije nagađati. Nevjerojatno je da je u Isusovo vrijeme ovaj zakon još uvijek važio ovako doslovno, kako bi naš tekst mogao dati naslućivati. Ali zakon je važio u smislu pravedne odštete za pretrpljenu štetu.

Isus usavršava zakon nadrastajući pravednost i pravo ljubavlju i opraštanjem, odričući se onoga što bismo mogli zahtijevati zbog učinjene nam nepravde.

On to izražava kad kaže da se »ne opiremo zlom«, to jest zlom čovjeku, zlotvoru koji nam čini štetu ili uvredu. Glagol koji je ovdje upotrijebljen znači suočiti se na sudu s protivnikom. Isus nazire tu mogućnost, kao i osobno privatno suočenje kad se traži svoje pravo. Prema tome, »opirati se« treba biti ovdje shvaćeno, u skladu s kontekstom, u smislu zakona odmazde: udarac za udarac... Novi Isusov zakon to ne dopušta.

Isus osvjetljuje ovaj svoj novi stav s pet konkretnih primjera uzetih iz života. Bilo bi smiješno uzeti njegove riječi doslovno. Imamo posla sa snažno antitetičkim stilom. Sve ove izražaje treba shvatiti u smislu da i sama ljubav mora biti nadmašena nadljubavlju: ne samo ne odgovoriti na silu silom; ne samo ne zahtijevati naše, što je već ljubav (oproštenje), nego još povrh toga dati više, što je nadljubav.

1. Može se dogoditi da te netko udari po jednom obrazu; onda mu okreni i drugi... Radi se o fizičkom nasilju. Dakle, ne samo da nije dozvoljeno vratiti nasilje nasiljem, nego kršćanin povrh toga mora biti spreman da primi još i druge i gore uvrede.
2. Može se dogoditi da ti neki čovjek koji ti je uzajmio novac, oduzme na sudu košulju kao jamstvo za svoj zajam; onda ostavi mu i ogrtač (vanjsko odijelo)... (Lk izvrće red: najprije ogrtač a onda košulju)... Ovdje se radi o zakonskom nasilju. Naš stav mora biti isti kao i u prethodnom slučaju.
3. Neki vojnički ili upravni predstavnik može te natjerati na neki posao koji traje neko određeno vrijeme; onda mu se ponudi i za dvostruko vrijeme... Ovdje se radi o nasilju prinuđivanja. Prema njemu, isti stav kao i prije.
4. Ako te netko moli nešto, podaj mu... Ovdje se više ne radi o nasilju i o neopiranju sili, nego jednostavno o ljubavi.
5. Ako te netko moli da mu pozajmiš (razumije se: a da mu ne tražiš neki zalog, da bi osigurao svoj zajam, i da mu ne tražiš kamate na pozajmljeno; usp. Izl 22,24; Pnz 23,20), nemoj ga odbiti... Kod Mt se opet ne radi o nasilju, nego isključivo o ljubavi. Lk je naprotiv zadržao temu neopiranja nasilju, jer se zahtijeva da se ne traži natrag ono što je netko nepravedno uzeo...

Problem nasilja i nenasilja uvijek je suvremen, ali beskrajno složen, da ne kažemo nerješiv u teoriji i praksi.^[i] Ne spuštajući se na kazuistiku, Isus je očito načelno protivan nasilju; ovaj ulomak Govora na gori jest najrječitija i najradikalnija osuda nasilja. Jedino moguće nasilje, najavljeno kao jedini lijek, ovdje je nasilje protiv samoga sebe, odričući se onoga što nas cijelo naše naravno biće tjera da tražimo.

Usko povezana s temom nasilja jest tema osvete, jer svaka osveta pretpostavlja nasilje. Isus zabranjuje osvetu; zabranjuje vratiti udarac za udarac. On zna da nasilje i osveta ne mogu definitivno riješiti nijednog ljudskog problema, nego da naprotiv još više zamrse stvari. U tome Isus nije posve originalan, jer je prije njega postojala o tome duga biblijska predaja, koja je zabranjivala osvetu i gajenje srdžbe i zahtijevala opraštanje i pouzdanje u Jahvinu pravednost mjesto osvete (usp. Lev 19,18; Sir 28,1—2; Izr 20,22). Te iste misli susrećemo u asketici kumranske zajednice: ne vratiti zlo za zlo, nego ga uzvratiti dobrim, jer je Bog onaj koji sudi svako živo biće i on će svakome platiti ono što zaslužuje.^[ii]

Poznato je da Biblija skučuje sve to na isključivi okvir vlastitog naroda (usp. Lev 19,18), dok je Isus univerzalist. Ali prava Isusova originalnost nije u propovijedanju ljubavi, nego u herojstvu ljubavi. Ne odgovoriti silom na silu, već je velika stvar. Još je veća, pokopati pozitivno srdžbu i bezuvjetno oprostiti. Ali odreći se onoga na što čovjek ima pravo kao osoba, ne boriti se za pravednost prema samom sebi, izgleda previše. A još se ponuditi s ljubavlju i za veće nepravde, izgledalo bi da je već izvan okvira ljudske naravi ...

Nijedna Isusova izreka nije bila toliko kritizirana kao stavovi ovog ulomka.

• Optuživali su Isusa, da je nečastan pasivist, da polaže oružje pred zlom ... U stvari, on je najljući aktivist, ali prema unutra, prema potpunoj vlasti unutrašnjeg čovjeka u nama.
• Optuživali su ga da je obmanut, nerealist, djetinjast romantičar ... U stvari, toliko je realist s obzirom na ljudsku narav, da se usuđuje zahtijevati od nje i nemoguće stvari.
• Proglasili su ga neprijateljem napretka, jer ne priznaje ulogu protivurječja u razvoju društva... U stvari, Isus smatra da nikakav napredak nije moguć, ako čovjek prije ne postane odgovorno svjestan protivurječja u svom vlastitom srcu.
• Rekli su da pogoduje nasilnom napadaju, tlačenju i stalnoj nepravdi ..., U stvari, Isus želi reći, da neće moći biti pravde u svijetu sve dok je ljudi ne nadvise ljubavlju.^[iii]
• Optužili su ga da ruši osobno i društveno pravo, da potpuno razara cijeli pravni poredak, jer zabranjuje samoobranu, a onda obezvlašćuje i državne vlasti kao hraniteljice građanskih prava ... U stvari, nijedan od tih prigovara nije valjan. Još jedanput treba napomenuti da se Isus ovdje ne kreće u sferi prava, zakona, etike. Kad se on nađe na tom terenu, ponaša se drukčije. Kad su ga udarili po jednom obrazu, nije pružio i drugi, nego je snažno prosvjedovao protiv nasilja (Iv 18,23). Međutim, nije povratio udarac, i njegova posljednja molitva za oproštenje sigurno je uključivala i ovog bezdušnika (Lk 23,34).

U Govoru na gori Isus se kreće na terenu ideala savršenosti. Nova kršćanska »pravednost«. Ideal možda neostvarljiv u svoj svojoj čistoći, ali usprkos tome neophodan postulat za autentični ljudski život: odricati se samoga sebe. Odreći se samoga sebe znači predati se drugima. Velikodušnost. Bez tog preduvjeta nemoguće je zamisliti da se može riješiti bilo koji društveni problem.

LJUBAV PREMA BLIŽNJEM (NEPRIJATELJU) (GOVOR: I, 1, f)

Mt 5,43—48; (Lk 6,27—28.32—36)

                                      Slika 3 POSLJEDICE MRŽNJE I RATOVA

Središnja je tvrdnja ovog ulomka ljubav prema neprijateljima. Budući da se ovdje radi o antitezi, gdje se staro nadvisuje novim, korelativ ove ljubavi mora biti ljubav koja ne obuhvaća neprijatelje. S ovog stajališta moraju se tumačiti Isusove riječi koje stoje kao uvod u ovaj ulomak (Mt r. 43), i koje za egzegete predstavljaju poveliku poteškoću.

Isusovo navođenje S. Z. ima dva dijela. Prvi dio je navod iz Lev 19,13: »Ljubi svog bližnjega«. Ljubav prema bližnjem jedan je od temelja starozavjetnog morala. Samo što je pojam bližnjega osobit. U dvjema zapovijedima dekaloga, koje se odnose na »bližnjega« (Izl 20,16—17), pojam bližnjega ima univerzalni domet. To je izvorna Božja misao. Ali u stvarnom životu, Izrael nije prihvatio tu ideju, nego je skučio pojam »bližnjega«. On je u

uskom odnosu s pojmom »brata«, koji se odnosi jedino na Izraelce. Izrael je bratska obitelj. Budući da je Jahve zajednički otac cijelog Izraela (Mal 2,10), prirodno je da su svi Izraelci, podjednako sinovi Božji, također »braća« medu sobom (Lev 19,17; Zah 7,9, itd.). »Bližnji« nije nužno »brat«; to je po sebi širi pojam, premda u praksi redovito znače isto. Tako je »bližnji« skučen jedino na Izraela (vidi, na primjer, paralelizam između »bližnjeg« i »sunarodnjaka« i »brata« u Lev 19,16—17), i tako je to ostalo sve do Isusovih vremena: »Bližnji nije ni Samarijanac, ni stranac, ni prozelit«, govorili su rabini. Usprkos tome, ipak su neki od njih morali osjetiti grižnju savjesti, kao onaj što moli Isusa da ga pouči u tom pogledu (Lk 10,29). Jedino popuštanje u zakonskim tekstovima S. Z. odnosi se na strance koji borave u Izraelu: u nekim slučajevima oni su poistovjetovani s Izraelcima (usp. Lev 17,8.10.13), uključujući i to da ih treba ljubiti »kao samoga sebe« (Lev 19,34).

Ovo skučavanje pojma »bližnjega« pomaže nam razumjeti drugi dio Isusove tvrdnje s odnosom na S. Z.: »Mrzi svoga neprijatelja«. Ovaj se izraz ne nalazi nigdje u S. Z. Ali u govoru bez nijansa, glagol »mrziti«, može značiti »manje ljubiti« ili »ne ljubiti«; na primjer Mal 1,2—3 naveden u Rim 9,13, i Lk 14,26 u svjetlu Mt 10,37. Ima dobrih autora koji misle, da glagol »mrziti« ima ovdje upravo to značenje: »ne ljubiti«.^{[iv] [v]} Ovim riječima Isus ne navodi nikakvog posebnog teksta, nego opće shvaćanje koje je S. Z. imao o ljubavi prema bližnjemu: ljubi svog bližnjega, to jest Izraelca ili stranca koji s tobom boravi, ali nisi dužan ljubiti druge, koji ne pripadaju u taj okvir...

Je li Isus imao pravo suditi ovako S. Z.?

Ne može se reći da S. Z. ne poznaje ljubav prema neprijateljima. U Izl 23,4—5 zapovijeda se pružiti pomoć životinjama svog neprijatelja koje se nalaze u nevolji. U Izr 25,21—22 preporučuje se, kao dobro djelo koje Bog nagrađuje, gladnog neprijatelja nahraniti kruhom i žednog neprijatelja napojiti vodom. Kumranski Eseni naučavali su isto to: već smo vidjeli tekst, prema kojemu su se članovi ove zajednice obvezivali povratiti dobro za zlo. I moral Ahikarove Mudrosti išao je tim istim pravcem.

Sve je to istina, ali se radi uistinu o jednoj kapljici vode u neizmjernosti oceana. Mržnja je ugušila ove slabašne pojave dobrote. I trebalo je očekivati nešto takvo. Prvi korak u tom pravcu bio je skučiti opseg ljubavi. Drugi je korak bio neizbježiv: kad se skuči ljubav, otvore se vrata mržnji.

Zanimljivo je zapaziti da je navedena zapovijed iz Izl 23,4—5 bila promijenjena već u Ponovljenom zakonu: mjesto »neprijatelja«, govor je o »tvom bratu« (Pnz 22,1—4). Zatim bi se trebalo sjetiti ustanove »herema« (svetog rata istrebljenja)..., psalama koji mole za osvetu (dovoljan bi bio psalam 109!)..., strahovitih izljeva Jeremijinih (18,21—23) ... I mudrac naučava, da grešniku ne treba ni u čemu pomoći (jer bi bio gori nego prije), i da za svako dobro koje mu se učini, čeka dobročinitelja dvostruko zlo (Sir 12,4—7). Isto tako i kumranski monasi, uz poznatu nam obavezu neosvećivanja, ipak tvrdo traže strogu rastavu od grešnika i srdačnu mržnju prema njima; smatrajući vjerojatno grešnicima sve one koji ne pripadaju u njihovu skupinu. U svom Pravilu Zajednice ustanovljuju da se član zajednice mora »odijeliti od skupa zlih ljudi... Mora se obvezati osobno, savezom, da će se rastaviti od svih zlih ljudi, koji idu putem bezboštva... Da ljube sve što je on (Bog) izabrao i mrze sve što je on osudio ... Da ljube sve sinove svjetla ... i da mrze sve sinove tame«.^[vi] Formulacija ovih zadnjih dviju fraza (kontrasti u dva člana) podsjeća izbliza na Isusov izraz na ovom mjestu, i stoga mnogi misle da Isus navodi ove tekstove ili njima slične. Ali Isus ne uspostavlja antitezu za židovskom književnošću, nego sa S. Z. Što se tiče židovstva njegova vremena, dovoljno se sjetiti strahovite mržnje Židova prema Samarijancima.

Kod ovakvog stanja, Isus zahtijeva ljubav i prema neprijateljima. Pojam »bližnjega« postao je apsolutno univerzalan (usp. Lk 10,29—37). Isus sanja o takvom društvu gdje ne bi bilo neprijatelja, gdje čovjek ne bi ponižavao drugog čovjeka.

Ali neprijatelj nije samo čovjek koji ne pripada istom narodu ili istom krugu bliskih osoba, nego i osobni neprijatelj. Jedan od posebnih vidova ljubavi prema bližnjemu, prema Mt, jest moliti za one koji nas progone. Kod Lk su tri načina: činiti dobro onima koji nas mrze, blagoslivljati one koji nas proklinju, moliti se za one koji nas ogovaraju. Jednom riječju: uzvraćati zlo dobrim; ne zbog kapituliranja pred zlom, nego s nakanom da pobijedimo zlo dobrotom (usp. Rim 12,21). Druga nakana: biti »sinovi« nebeskog Oca, to jest sličiti Ocu kao što sin sliči ocu, oponašajući njegov stav bezuvjetne dobrote, koja ne pravi razlike između prijatelja i neprijatelja, između dobrih i zlih, između svetaca i grešnika (Lk: između nezahvalnih i grešnika), nego svoje sunce i svoju kišu (elemente potrebne za ljudski život) podjednako dijeli svima.

Drukčije rečeno, kršćanska ljubav mora biti bitno veća od naravne ljudske ljubavi. Naravna se ljubav temelji na interesu ili egoizmu: ljubimo, jer nas drugi na neki način »ljube«. Isus kaže da drugu osobu treba ljubiti radi nje same, a ne radi nas. U protivnom slučaju, kakva bi bila razlika između Isusovih učenika i carinika (Lk; i grešnika)?

Mt donosi konkretan primjer: pozdrav. Ako pozdravljamo jedino one koji su nam vrlo bliski, u čemu bismo se razlikovali od pogana, koji rade isto tako?

Lk stavlja dva primjera: činiti dobro onima koji nam čine dobro, i pozajmljivati ali s izgledom na dobit. U oba slučaja, radi se o računici i interesu, ne o ljubavi; i grešnici tako rade.

A ako naša »pravednost« nije veća od svega toga, sigurno nećemo biti u stanju pripadati Kraljevstvu Božjem.

Ulomak se završava zahtjevom da budemo savršeni kao što je savršen naš Otac nebeski. Kod Mt, ovaj zahtjev može biti shvaćen u posve općenitom smislu, ali također, prema kontekstu, i o praksi ljubavi. Na ovaj posljednji način shvaća je Lk, koji mjesto »savršeni« kaže »milosrdni«: naša ljubav (milosrđe) mora biti kao i Božja ljubav, bez truna egoizma, potpuno besplatna i bezuvjetna.

Ovaj Isusov zahtjev ne može biti shvaćen količinski: čovjek je metafizički nesposoban da dođe do stupnja božanske savršenosti. Isus zahtijeva da čovjek prihvati božanski stav pred stvarima. Bog (Kraljevstvo) se ne zadovoljava pustim riječima: hoće cijelog čovjeka, iako u okviru njegovih ljudskih ograničenosti. Cijeli Govor na gori kreće se u toj totalnosti: čovjek je pozvan da nadvisi svoju vlastitu narav.^[vii]

 Fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova sv. I, Sarajevo 1984., str. 189-193.

Priredio: fra Petar Matanović

___________________________________________________________________________

^[i]   Nekoliko refleksija o tom predmetu usp. također A. Augustmovich. Los tentaciones del cristiano de hoy, 65—85; Jesusy lapolitica, 221—255.

[ii]²Tekst u Boismard, Synopse, II, 145.

³ »Čovjek ne može biti pravedan, ako ne traži nešto što je iznad same pravednosti. Iznad nje, ne samo kvantitativno, nego i kvalitativno. Mora tražiti neku snagu koja bi uništila prokletstvo nepravde i nasilja, koja bi stvorila prostor, u kojem bi bilo uhvaćeno i razoružano agresivno nasilje: i ta snaga jest ljubavi: R. Guardini, Der Herr, 143.

⁴  »U parovima kontrasta — u semitskim jezicima — negativni dio vrlo često nije ništa drugo nego nijekanje pozitivnog dijela«: J. Jeremias, o. c. 250 bilj. 44; usp. također La Bible de Jerusalem, kam. na ovo mj.

⁵ Vidi dva teksta u Boismard, Synopse, II, 150.

⁶ Tekstovi u A. Gonzalez Lamadrid, Los descubrimientos delMar Muerto, Madrid 1973, 138—140.

⁷ »Očito je da ovaj postulat nadilazi ljudske snage. Očistiti srce do te točke da poštivanje dostojanstva bližnjega nadvlada prirodne želje već od njihovih prvih očitovanja, učiniti neškodljivom sve do najmanjeg dijela mržnju u našim najtajnijim duševnim dispozicijama, zaustaviti nasilje, da se ono uhvati u mrežu slobode koju je isplela ljubav, tako da se ono svlada; vratiti dobro za zlo, prijateljstvo za neprijateljstvo, sve to nadilazi same naše ljudske snage, i bilo bi dobro da ne govorimo previše lako o tim stvarima. Bolje je da se ljudsko srce opire tim zahtjevima ili da se zaustavi s bojazni i nadam pred milošću, da govori o njima samo kao o načelima višeg morala, koje je na snazi od Isusovih vremena. U stvari, to su pozivi koji hoće da rode nov život«: R.

Guardini, Der Herr, 148—149.