1 Kad Gospodin dozna da su farizeji dočuli kako on, Isus, okuplja i krsti više učenika nego Ivan –
2 iako zapravo nije krstio sam Isus, nego njegovi učenici – 3 ode iz Judeje i ponovno se vrati u Galileju.
4 Morao je proći kroza Samariju.
5 Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu.
6 Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura.
7 Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: »Daj mi piti!«
8 Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane.
9 Kaže mu na to Samarijanka: »Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?« Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima.
10 Isus joj odgovori:
»Kad bi znala dar Božji
i tko je onaj koji ti veli:
‘Daj mi piti’,
ti bi u njega zaiskala
i on bi ti dao vode žive.«
11 Odvrati mu žena: »Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa?
12 Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?«
13 Odgovori joj Isus: »Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti.
14 A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada:
voda koju ću mu ja dati
postat će u njemu izvorom vode
koja struji u život vječni.«
15 Kaže mu žena: »Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.«
16 Nato joj on reče: »Idi i zovni svoga muža pa se vrati ovamo.«
17 Odgovori mu žena: »Nemam muža.«
Kaže joj Isus: »Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’
18 Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.«
19 Kaže mu žena: »Gospodine, vidim da si prorok.
20 Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.«
21 A Isus joj reče:
»Vjeruj mi, ženo, dolazi čas
kad se nećete klanjati Ocu
ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu.
22 Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova.
23 Ali dolazi čas – sada je! –
kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini
jer takve upravo klanjatelje traži Otac.
24 Bog je duh
i koji se njemu klanjaju,
u duhu i istini treba da se klanjaju.«
25 Kaže mu žena: »Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.«
26 Kaže joj Isus: »Ja sam, ja koji s tobom govorim!«
27 Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: »Što tražiš?« ili: »Što razgovaraš s njom?«
28 Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: 29 »Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?« 30 Oni iziđu iz grada te se upute k njemu.
31 Učenici ga dotle nudili: »Učitelju, jedi!« 32 A on im reče: »Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.« 33 Učenici se nato zapitkivahu: »Da mu nije tko donio jesti?«
34 Kaže im Isus:
»Jelo je moje
vršiti volju onoga koji me posla
i dovršiti djelo njegovo.
35 Ne govorite li vi:
‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’
Gle, kažem vam,
podignite oči svoje i pogledajte polja:
već se bjelasaju za žetvu.
36 Žetelac već prima plaću,
sabire plod za vječni život
da se sijač i žetelac zajedno raduju.
37 Tu se obistinjuje izreka:
‘Jedan sije, drugi žanje.’
38 Ja vas poslah žeti
ono oko čega se niste trudili;
drugi su se trudili,
a vi ste ušli u trud njihov.«
39 Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: »Kazao mi je sve što sam počinila.«
40 Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana.
41 Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi 42 pa govorahu ženi: »Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.«
EVANGELIZACIJA SAMARIJANKE
(SVIBANJ G. 28)
Iv 4,5—30
Kako rekosmo, Isus putuje u Galileju propovijedajući. Zaustavi se gdje mu izgleda prikladno. Iskorištava svaku zgodu da ostavi svoju poruku. Toj se metodi duguje ovih par dana što se zaustavio u zemljopisnom i religioznom srcu Samarije (jedini slučaj koji su nam. evanđelisti zabilježili, ali to ne isključuje da je bilo i drugih sličnih na istom putovanju).
Najprije, razgovor s nekom Samarijankom sumnjivog života. Tematika je mnogostruka, ali se odvija logično po osobitom redoslijedu asocijacije ideja. Poslije Nikodema, ovo je drugi primjer Isusove evangelizacije pojedinaca, sigurno prema uzorku posebnog tipa kršćanske kateheze, koja se odražava u četvrtom evanđelju.
Kao daljni nastavak ovog individualnog razgovora, Isus ostaje još dva dana misionareći među Samarijancima; ne spominju se teme tog propovijedanja, ali se spominju njegovi pozitivni rezultati.
Pozornica razgovora sa Samarijankom jest Jakovljev zdenac blizu Sihara. (Iako se kaže da je Isus došao u samarijski grad zvan Sihar, očito je da je došao na spomenuti zdenac, koji se nalazi u blizini tog grada.
Neki (počevši od sv. Jeronima) identificiraju ovaj evanđeoski Sihar sa starim Sihemom, današnjim Teli el-Balatah, dok drugi vaše vole da ga poistovjećuju s današnjim selom El Askar.[1] Oba su mjesta blizu Jakovljeva zdenca; otprilike 1 km udaljenosti. Zanimljivo je da u oba mjesta postoje obilni izvori vode, tako da se ne vidi jasno zašto je žena (predpostavlja se da je iz Sihara) došla na zdenac da uzme vode: možda jer joj je kuća bila bliže zdencu nego seoskom vrelu..., ili iz bilo kojeg drugog sporednog razloga.
Zdenac se nalazi u »polju što ga je Jakov dao svom sinu Josipu« (usp. Post 48,22). Prema jednoj predaji, Jakov je to zemljište u Sihemu kupio (Post 33,19), dok ga je, prema drugoj tradiciji, osvojio oružjem (Post 48,22). Voda je u Palestini od životne važnosti; radi toga je Jakov, premda je u blizini bilo vode u izobilju, iskopao svoj vlastiti zdenac na svom zemljištu, da bude nezavisan i on i njegovo blago. Kasnije će, na ovom posjedu, biti sahranjeni smrtni ostaci njegovog sina Josipa, doneseni iz Egipta (Jš 24,32), Ovaj zdenac je zdenac-vrelo (grčki »pege«, izvor, vrelo), jer se hrani podzemnim izvorom. U Bibliji takav zdenac se zove zdenac »žive vode« (usp. rr. 10—11 i Post 26,19), tj. tekuće vode, za razliku od zdenca-cisterne, koji sadrži ustajalu vodu. Jakovljev je zdenac vrlo dobro izgrađen, jer se još uvijek poslije četiri tisuće godina upotrebljava i razina vode se mijenja, između deset i više od trideset metara dubine.[2]
Ništa ne znamo o mjestu odakle je Isus započeo svoje putovanje. Jedino što znamo jest to da je skoro cijelog travnja krštavao na teritoriju Judeje (Iv 3,22; 4,1—2). Ako je krštavao u jordanskoj dolini, to mjesto nije moglo biti previše na sjeveru, jer bi u tom slučaju puno lakše bilo putovati u Galileju preko Beisana (Skitopolisa). Ako se nalazio pri nižem Jordanu, mogao je doći u blizinu Sihema idući jednim od ova dva brdska puta: ili uzlazeći od Fazaela preko Agrabe, ili (malo više na sjever) slijedeći tok Wadi Fara. A ako se je nalazio u unutrašnjosti Judeje, išao je tradicionalnim putem Jeruzalem-Nablus.
Isus je, dakle, sjeo na rub zdenca. Sam je, jer su učenici otišli u grad, da kupe nešto hrane; neprijateljstvo sa Samarijancima nije priječilo svaku izmjenu dobara. Podne je. Isus je umoran od puta; sigurno su putovali sve od zore. Osim toga, ovo je čas najveće vrućine. Žedan je, ali nema čim zagrabiti vode iz zdenca (usp. r. 11); ako ne dođe tko iz sela, trebat će potražiti neku posudu ... Ali upravo tog časa stigne jedna Samarijanka da zagrabi vode; ona ima sve potrebno za taj posao. Kad je napunila svoje posude, Isus je zamoli da mu dadne malo vode. Žena u strancu lako prepozna Židova (fizionomija, način govora — i njezino veliko iskustvo s ljudima!), i počne ironično: Kako je moguće da ti, Židov, tražiš vode od Samarijanke? Vi Židovi izbjegavate nas Samarijance kao kugu, ali se ne ustručuvate s nama općiti kad vam zatreba, kao što ti sada tražiš vode i kao (tvoji drugovi koji su otišli da traže hrane... Žena ima svoje razloge da tako govori, jer stvarno — zapaža evanđelist — Židovi se ne druže sa Sarnarijancima.[3]
Isus daje ženi do znanja da to što ona kaže ima svoj temelj gledajući na opću situaciju, ali da sadašnji čas ima izvanredno značenje i da ona i ne pomišlja o ovome što se ovog časa događa, jer kad bi ona znala tko je taj što s njom sada govori, i što je taj »dar Božji« — božanski, jedini, neisporedivi, najdragocjeniji poklon — njegove prisutnosti među ljudima, uloge bi se izmijenile: ona bi tražila od njega, i on bi joj dao »živu vodu« — vodu svog spasenja što ju je donio na svijet, jedinu koja je u stanju osigurati neumrli život čovjeku.
Unatoč ženine zagrižljive opaske, a s namjerom da podgrije razgovor, Isus daje Samarijanki do znanja, da svi Židovi nisu jednaki, da svi nemaju neprijateljskih osjećaja prema Samarijancima, da on osobno nema tog kompleksa. Ova je epizoda rani primjer onog što ćemo kasnije stalno vidjeti kao jednu od karakteristika njegove ličnosti: sloboda od bilo kakvih predrasuda, rasnih, društvenih, moralnih... On je Židov, ponosan na autentične vrijednosti svoga naroda, ali to ga ne smeta, kad mu se pruži prilika, da pohvali istinske vrline Nežidova ... Prijatelj je siromaha, ali to ga ne priječi da ima prijatelja bogataša... Poznat je po svojoj svetosti: i moralnoj čestitosti, ali to ga ne smeta da opći s moralno sumnjivim osobama (bludnicama, carinicima)... Taj će stav i njega učiniti sumnjivim zbog praktičnog krivovjerja pred javnim mišljenjem, nad kojim je vladao okamenjeni legalistički tradicionalizam. S velikim osjećajem nezavisnosti, Isus se izdiže iznad kazuistike svoje sredine, zna razlikovati čovjeka od njegova pogrešnog postupka, nikad ne gubi vjeru u dobrotu i sposobnost popravka...
Što se tiče napose Samarijanaca, dovoljno je poznat Isusov ljubazni ton prema njima: dosta se sjetiti parabole o dobrom Samarijancu ili slučaja zahvalnog gubavca ... Istina je, kad šalje učenike u misije, da isključuje pogane i Samarijance (stavlja ih na isti stepen) (Mt 10,5), ali to nije znak mržnje ili diskriminacije, nego rezultat realističnog planiranja misionarskog rada za vrijeme svog povijesnog života; to je prva etapa, nužno ograničena, iza koje će doći druga univerzalnih nacrta (usp. Mt 28,19).
Ženi su vjerojatno Isusove riječi izgledale kao hvalisavost: kad bi ti znala tko sam ja! Šio misli ovaj čovjek da je on? Govori joj o nekoj živoj vodi koju bi joj dao, a ne može biti govora o drugoj vodi nego o ovoj, iz ovog zdenca, ali i to je ludo ovog časa. Kako bi mi ti mogao dati da se napijem, kad nemaš ni čime da zagrabiš vodu a voda u zdencu je ovih dana niska? Zar možda misliš da možeš dobiti vodu bilo gdje, čarobnim štapićem, kao Mojsije u pustinji? Ali u tom slučaju, ti bi smatrao sebe većim od samog našeg oca Jakova budući da on nije računao s kakvom čudesnom vodom, nego je morao teško raditi da iskopa ovaj zdenac ...
Govoreći o »živoj vodi«, Isus namjerno upotrebljava dvoznačni izraz, da izazove nerazumijevanje svoje sugovornice i da tako proširi svoju ideju (postepeni ulazak); ali ni taj korak naprijed neće biti posve jasan, što će izazvati promjenu teme i dovesti do središnje točke koja zanima Isusa.
Žena misli na fizičku vodu, a to što Isus obećava posve je različita voda, koja gasi žeđ ne samo časovito, nego zauvijek, jer se u onome koji je pije pretvara u nepresušivo vrelo, koje struji za vječni život — »voda« spasenja koju on donosi jest sposobnost biti novo stvorenje po vjeri u njega, život koji se odlikuje božanskim oznakama, koji se ne mjeri ljudskim kategorijama vremena i prostora...
Objektivno, Isusove riječi znače korak naprijed s obzirom na ono što je rekao prije, ali žena jednako ništa ne razumije. Njih se dvoje nalaze na različitim valnim dužinama. Žena ne može zamisliti da postoji i neka druga voda, različita od ove koju obično pijemo. Ovaj Židov mora biti luckast kada obećava neku čudesnu vodu koja bi zauvijek ugasila našu žeđ. Njezina ironija sad je još ljuća. Divno! Neka joj ovaj židovski čarobnjak dadne malko te svoje čarobne vode, da već jedanput prištedi sebi ovo dosadno dolaženje na zdenac.
Ženine su reakcije razumljive; Isus ih ne uzima za zlo. Naprotiv, i on će sebi dozvoliti malo ironije, da joj dokaže, na vrlo izravan način, da je sposoban ispuniti ono što obećaje. U tu svrhu potrebno je promijeniti temu, ali iznenadno, bez prelaza, da je uhvati nepripravnu, bez ikakve mogućnosti da pobjegne. [4]
Budući da nije pristojno da muškarac govori nasamo sa ženom, a još manje ako je žena udata (usp. r. 27), zašto ne potraži svoga muža, pa da tako nastave započeti razgovor, bez pogibelji da bi tko mogao štogod posumnjati?
Nemam muža — odgovori mu žena. Priznaje istinu i možda hoće da ovom tako stasitom Židovu dadne do znanja, neka bude bez brige, ona je slobodna žena!
Jasno je da nemaš muža — odvrati joj Isus kao iz puške. Dobro si rekla, jer unatoč tome što imaš čovjeka, nemaš muža. Čovjek s kojim sada živiš nije po zakonu tvoj, a prije njega imala si drugih petoricu, koji isto tako nisu bili tvoji kao ni sadašnji.
Ovo je odlučan udarac. U tren oka žena razumije da se ovdje radi o puno ozbiljnijoj situaciji nego što je mislila. Ovdje staji čovjek koji čita tajne srca i života. Na svakog ostavlja težak utisak kad vidi da je razotkriven u svojoj najdubljoj unutrašnjosti, pogotovo ako nas ona bruka. Ovo je znanje očito nadljudsko Tako je pao Natanael (Iv 1,49).
Sad vidim da si prorok — priznaje žena. Ovaj puta, nestalo je svake ironije i mjesto nje je ušlo poštovanje i zanimanje. Samo proroci mogu znati i razotkriti tajne stvari (usp. Lk 7,39).
A kad je tako, isplati se iskoristiti ovu priliku i razjasniti jedan vrlo važan predmet. On kao prorok sigurno može dati zadovoljavajući odgovor na problem koji vjekovima razdvaja Samarijance i Židove: mjesto štovanja Boga. Za nas Samarijance, središte bogoštovlja jest ovo brdo Garizim, koje nas tu promatra sa svim svojim veličanstvom, dok je za vas Židove jedino zakonito mjesto bogoštovlja jeruzalemski hram. Tko ima pravo?
Isus joj naviješta da će ubrzo doći vrijeme, kad će pitanje materijalnog mjesta štovanja Boga biti potpuno drugorazredno. Istina je da Samarijanci nemaju pune spoznaje Boga, ukoliko su (priznajući samo prvih pet knjiga Biblije) okrnjili objavu, dok Židovi čuvaju potpunu objavu i još su osim toga oruđe spasenja određeno od Boga. Ali u svakom slučaju, doći će vrijeme, i stvarno je već došlo, kad pravi klanjaoci Oca neće biti privezani za neko materijalno mjesto, nego će se klanjati u »duhu i istini«. Stvar je razumljiva: budući da je Bog »duh« — izvor svih duhovnih stvarnosti koje saopćava čovjeku — prirodno je da i štovanje što ga on očekuje od čovjeka bude klanjanje u »duhu i istini« — »duhovno« štovanje, koje je jedino »istinito« — ukoliko odgovara načinu Božjeg djelovanja, što se ne može reći za staro bogoštovlje, ni samarijansko ni židovsko.[5]
Žena priznaje da je Isus prorok, koji poznaje tajne stvari, ali da nije prorok sličan Mojsiju (Pnz 18,18), kojega Samarijanci očekuju kao Mesiju (»Taeb«, povratnik). Ona nije posve uvjerena u rješenje koje joj je Isus dao o mjestu bogoštovlja. Ali, kako ima doći Mesija, on će definitivno razriješiti taj spor ...
Mesija sam ja, ja koji govorim s tobom — kaže joj Isus.[6] Ovo je središnja točka, završna točka cijelog razgovora: tvrdnja i prihvaćanje njegova mesijanskog značaja. Jer, u stvari, Samarijanka ga već sada prihvaća. Isus se bez sumnje izrazio s takovom sigurnošću u glasu, da ona nije mogla uzmaknuti. Razumjela je tog časa, da sve ono što joj je otkrio iz njezinog intimnog života nije bilo neko obično pretkazanje nekog običnog proroka, nego čudesno znanje Mesije-Proroka.
Sad se mijenja prizor. Vraćaju se učenici iz sela s kupljenom hranom i uvelike se čude kad vide da njihov Učitelj razgovara javno sa ženom; nešto što vjekovna starozavjetna i rabinska kultura nije mogla zamisliti za nekog učitelja.[7] Čude se, da (još će mnogo puta ostati začuđeni u njegovom društvu), ali ne sumnjaju u njega; njihov je Učitelj izvan svake sumnje (mogli su to ustanoviti u ovo malo vremena što su s njim), tako da oni ne osjećaju nikakve potrebe da ga upitaju štogod o toj stvari.
Kad su učenici došli, žena je otišla. Premda gonjena velikim uzbuđenjem, ne prestaje biti žena, pa misli na detalje. Isus joj je bio zatražio vode; zato ostavlja tu svoj krčag za ručak cijeloj družini. I trči u selo te nadigne sve, da idu na zdenac i upoznaju čovjeka, koji joj je otkrio sav njezin prošli život. Tko zna ne radi li se o Mesiji. Kaže to u obliku pitanja, da pobudi više znatiželjnosti, ali ona je potpuno uvjerena u to. Toliko je uvjerena i toliko govori o toj stvari, da njezino uvjerenje zaražava i druge: stvarno, stanovnici sela kreću prema zdencu, da sve osobno provjere.
VEĆ SE BIJELE POLJA ...
Iv 4,31—38
Kad je žena već otišla, učenici pozovu Isusa na hranu, koju su bili kupili u Siharu. On im odgovori da ima drugu hranu, koju oni ne poznaju. Učenici misle da mu je možda netko donio štogod da pojede, dok su oni bili odsutni. Isus im tada istumači, da se njegova hrana sastoji u tome da vrši volju ornoga koji ga je poslao (usp. 5,30; 6,38) i da dovrši njegovo djelo (usp. 5,36; 9,4) — što se sastoji u ispunjenju njegova poslanja, da vodi ljude Bogu prihvaćanjem riječi koju im Isus objavljuje. Ljudi, kad posiju polja, običavaju reći da još ima četiri mjeseca do žetve. Ovdje nije bilo potrebno čekati toliko vremena. Neka pogledaju ova lijepa polja, koja se šire odavle prema istaku: već se bijele usjevi za žetvu... Pa tako isto već je gotova duhovna žetva Samarijanaca; mogli su to vidjeti na ženi koja je otišla, i ubrzo će vidjeti i na drugima. I Isus, žetelac, vidi nagrađen svoj posao i sabire plodove, ne u materijalne i prolazne žitnice, nego za vječnost. Samo što su u ovom slučaju sijač i žetelac ista osoba, tako da se obojica raduju u isto vrijeme... A to se redovito ne događa u poljskim poslovima, gdje je uglavnom istinita poslovica, da je jedno sijač a drugo žetelac. I kad bi se radilo o istim osobama, izgledi roda ne bi bili isti: sijač se ne veseli teškom naporu, dok žetelac uživa skupljajući plodove, tim više ako se on osobno nije umarao sijući... I sami učenici već su mogli iskusiti nešto od toga. Cijelog prošlog mjeseca, Isus ih je poslao da rade na teritoriju Judeje, i postigoše dosta uspjeha (usp. 3,22; 4,1—2); ali u stvari oni su skupili plodove onoga što su drugi
bili pripravili (Krstitelj i njegovi učenici)...
EVANGELIZACIJA SAMARIJANACA
(SVIBANJ G. 28)
Iv 4,39—42
Vidjeli smo kako je Samarijanka otišla u selo da ispriča zemljacima svoj sastanak na zdencu i da i njih pozove. Postignuta se sreća odmah priopćava drugima: već poznajemo nekoliko primjera: učenika koji se automatski pretvaraju u apostole ...
Kao jedini razlog svoje vjere, žena spominje Isusovo vrhunaravno poznavanje njezina intimnog života (nr. 29 i 39). To je dokaz više da je čudo valjan motiv vjerodostojnosti, ako je čovjek prethodno otvoren prema istina. To je jedan od puteva kojima se dolazi do vjere, uvijek moguć, premda manje čest i najnesigurniji od svih.
Ženino posredovanje u selu imalo je pozitivan rezultat: stvarno, mnogi povjeravaše u Isusa po njezinom svjedočanstvu (r. 39).
Vjera koja se osniva na ljudskom svjedočanstvu navjestitelja. To je najobičniji način kojim mase vjernika dolaze do vjere. Vjera koju smo dobili od majke, od katehete, od svećenika, od sredine ... »Pučka« i tradicionalna vjera. Vjera sigurna (»vjera ugljara«), ali ne i nužno proživljena vjera (svjesno usvojena kao osobno vlasništvo, kad postane duboko lično uvjerenje); prema tome, izložena svim pogibeljima neasimiliranog doživljaja.[8] [9]
I ženin poziv imao je pozitivan učinak: stanovnici sela izašli su prema zdencu, da se sastanu s Isusom (r. 30). Pri tom sastanku ostadoše osvojeni njegovom osobom. Zamoliše ga da ostane s njima neko vrijeme, i ostade tu dva dana (r. 40). Rezultat: povjerova još mnogo više njih, ali ovaj puta izravno radi Isusove riječi. I govorili su ženi, da sada vjeruju ne zbog njezinog svjedočanstva, nego zbog svoga vlastitog iskustva (rr. 41—42). Najsavršeniji stupanj vjere: proživljena vjera, vjera koja je postala osobna vrijednost i odluka.
To ne znači da nije potreban navjestitelj; u stvari, nitko ne može doći do vjere bez posrednika (usp. Rim 10,14). Ali znači, da se moja vjera ne osniva na ugledu navjestitelja, nego na vrijednosti onoga što se naviješta, same naviještene riječi, koju priznajem kao Božju riječ i kao odlučno dobro za moj osobni život. Radim to ili to radim tako, ne zato što mi to drugi kažu, nego jer sam uvjeren da je to za mene jedini izbor, da je to ono što Bog traži od mog života.
Ali proživljenost vjere ide još dalje, kad se dođe do toga da se poistovjeti Isusova osoba s osobom vjernika, kad se ne samo njegova riječ, nego totalni Krist, koji je put, istina i život (Iv 14,6), pretvori u moj put, moju istinu i moj život... Kršćanin ne prianja prvenstveno uz neki nauk, nego uz jednu osobu.16
Isus ostade u Siharu dva dana. Dva dana misionarskog djelovanja u sredini, u koju se više neće s tom namjerom povratiti. Ali kad se poslije nekoliko godina bude evangelizirala Samarija (Dj 8,4— 25), učenici će se sigurno sjetiti te prve sjetve velikog Sijača ...
Ne kaže se izričito o čemu je Isus propovijedao u ta dva dana, ali je bez sumnje glavna pozornost svraćena na mesijanski značaj njegove osobe; može se to zaključiti iz onoga što se spominje kao jedini predmet vjere Samarijanaca, tj. da je Isus Mesija. Ovdje se on zove »spasiteljem svijeta« (r. 42). Formula je Ivanova (ovdje i u 1 Iv 4,14), ali je ideja vrlo uobičajena u cijelom N. Z.: Isus je mesijanski spasitelj, ali sveopćeg značaja (ne ograničuje se isključivo na židovski narod). Teško je zamisliti, da bi sami Samarijanici mogli upotrijebiti taj izraz; jezik je to evanđelistov, koji tako tumači neki više-manje istoznačni izraz Samarijanaca; ali oni su već mogli iskusiti početke toga univerzalizma, videći kako Isus s njima opći, stavljajući se tako iznad stare uskogrudnosti židovstva
xxx
Isusov put u Galileju (gdje će započeti svoju dugotrajnu galilejsku djelatnost) i kratki boravak od par dana u Samariji stavili smo u svibanj g. 28, bez nekog podrobnijeg datuma. Do tog zaključka dovela nas je cijela kronologija koju smo dosada slijedili (u I. dijelu ovog djela).
Izgleda da ova kronologija može biti potvrđena riječima Iv 4,35: »Zar vi ne kažete: Još četiri mjeseca pa dolazi žetva? Evo velim vam: Podignite vaše oči i pogledajte njive, već se bijele za žetvu«.
Naravno, svi ne tumače ovako ovaj tekst. Dapače, izgleda da je češće mišljenje protivno ovome što mi (s drugima) ovdje zastupamo. Naglašavaju prvi dio retka, i pretpostavljaju da je Isus izgovorio ove riječi kad je uistinu još bilo četiri mjeseca do stvarne žetve, koja se u onom brdskom kraju obično ne vrši prije svibnja; prema tome, bili bismo sada u siječnju ...
Glavna je mana ovog tumačenja u tome što ne uzima u obzir drugi dio retka, gdje se kaže da su njive već bijele za žetvu; tj. da je klasje već zrelo za žetvu. Istina je da Isus ovdje govori o duhovnoj žetvi, o vjeri Samarijanaca, ali se mora pretpostaviti da uzima kao sliku toga stvarnu žetvu; inače ni prvi dio retka ne bi imao nikakva smisla. Zbog toga, puno je vjerojatnije tumačenje koje naglašava drugi dio retka. Isus govori o duhovnoj [10] [11] [12] žetvi, ali pokazuje (kao sliku te duhovne stvarnosti) već zrelo klasje kako se bjelasa u poljima (izraz je poznat u rabinskoj književnosti). Prema tome, bili bismo u mjesecu svibnju, mjesecu žetve u Samariji.
Prvi je dio retka neka vrsta pučke poslovice, kao uvod u Isusovu izreka. Ovaj tekst treba ovako razumjeti: »Nije li istina da vi običajete reći poslije sjetve: Već posijasmo, sad imamo četiri mjeseca za odmor, a onda će trebati misliti na žetvu? Evo, dakle, podignite oči i pogledajte polja, već su zrela za žetvu ...«
Protivnici ovog mišljenja kažu, da se nigdje nije našla takva poslovica; ali ne može se zahtijevati da budu zapisane sve poslovice. Uvodna formula (»zar vi ne kažete?«) ista je kao i kod drugih poslovica (usp. Mt 16,2; Mk 7,11; Lk 12,54—55).
Drugi kažu, da takva poslovica nije vjerojatna, jer je, prema rabinskim dokumentima i prema stvarnim prilikama zemljišta, razmak između sjetve i žetve šest mjeseci. Ali taj razmak od šest mjeseci ne smije se uzeti u strogom smislu. Sjetva u Palestini počinje u studenom, poslije prvih kiša, i traje cijelog prosinca. Žetva ječma počinje u travnju, i zatim, prema žitaricama i krajevima, traje još dva mjeseca. Prema tome, ona poslovica nije protivna mjesnim prilikama. Slavni zemljoradnički kalendar iz Gezera (X. st. pr. Kr.) stavlja četiri mjeseca između sjetve i žetve.
Ovo prvo mišljenje, koje put u Galileju stavlja u siječanj, nije prihvatljivo još iz slijedećih razloga: Kad bi se radilo o siječnju, bili bismo već u drugoj godini javnog Isusovog djelovanja. Isus, nakon dolaska u Jeruzalem za prve Paste (Iv 2,13), ostao bi u Judeji devet mjeseci. A to je posve nevjerojatno: najprije, jer je sjećanje na čudesa učinjena za vrijeme svetkovine još uvijek živo u Galileji (Iv 4,45), što upućuje na skorije događaje; zatim, jer bi se teško mogla istumačiti šutnja sinoptika o tako dugom periodu javnog djelovanja; napokon, jer boravak u Judeji, poslije prve Pashe, tako kako je ispripovijedan kod Iv (3,22—4,1), radije upućuje na relativno kratko vrijeme.
Isus, umoran od puta, sjeda na rub zdenca, žedan je i traži da pije (Iv 4,6—7): sve se to vrlo dobro razumije u svibnju, mjesecu velike žege, ali nije tako očito u siječnju i u ovom kraju.
U onim prilikama, dok Isus govori o svojoj duhovnoj hrani (Iv 4,32), teško je zamisliti da bi učenici bili zauzeti samo gledajući polja i vulgarno govoreći o žetvi koja će doći tek poslije četiri mjeseca ... A spomenuto tumačenje pretpostavlja upravo to.
Ostajemo, dakle, pri tome, da Isus dolazi u Samariju u svibnju g. 28. Zadržao se dva dana u Siharu i onda je stigao u Galileju (Iv 4,43—45).
Fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova I, Sarajevo 1984, str. 111-118.
Priredio: Fra Petar Matanović
_________________________________________________________________________________________
[1] Tekstovi predaje u Baldi, Enchiridion, br. 269—296.
[2] Radi ovog evanđeoskog navoda, kršćani su uvijek smatrali Jakovljev zdenac kao sveto mjesto. Od IV. st. postajala je tu crkva-svetište, porušena i ponovno sagrađena nekoliko puta. Zdenac je danas vlasništvo pravoslavnih; usp. Baldi, Guida, 303—304; tekstovi predaje u Enchiridion, br. 269—296.
[3] Biblija (2 Kr 17, 24—11) tumači postanak Samairijanaca polazeći od asirske okupacije sjevernog kraljevstva g. 722. pr. Kr. Tom su zgodom mnogi Izraelci bili deportirani u Asiriju a mnogi Asirci naseljeni u Izraelu. Od sjedinjenja ovog novog elementa s Izraelcima preostalim u zemlji, sjedinjenja krvi i vjerovanja, nastala je ova posebna rasna i vjerska mješavina, koju poznajemo pod imenom Samarijanaca (još ih ima vrlo mali broj u gradu Nablusu). Etnička nečistoća i vjerski sinkretizam snažno su ih odjeljivali od Židova. Poslije sužanjstva za vrijeme rekonstrukcije hrama, Samarijanci su pokušali da se ujedine sa Židovima, ali Zarobabel i drugi vođe odlučno su ih odbili (usp. Ezr 4,1—5). To je definitivno zapečatilo takozvani »samarijanski raskol«. Oni su podigli svoj suparnički hram na brdu Garizimu i taj hram je postojao do g. 128. pr. Kr., kad ga je porušio Ivan Hirkan; ali je vrh brda ostao kao sveto mjesto samarijanskog kulta sve do danas (u bizantinsko vrijeme taj je kult bio neko vrijeme zabranjen i na vrhu brda sagrađena crkva u čast Majke Božje). Raskol je samo zaoštrio duboku mržnju između dvaju naroda. Prema knjizi Sirahovoj, Samarijanci su »glup svijet«, (koji čak i nisu narod, gore nego Edomićani i Filisterjci (Sir 50,25—26). I samo ime Samarijanac bilo je teško uvredljivo, bilo je isto što i reći nekome da je posjednut (Iv 8,48). Po mišljenju mnogih Židova, Saimarijainci su nečisti kao i svaki drugi poganski narod, tako da je općenje ,s njima donosilo zakonsku nečistoću. A oni opet sa svoje strane nisu štedili nijedne zgode da pokažu svoje neprijateljstvo prema Židovima (usp. Lk 9,53; i Josip Flavije bilježi slučajeve kao što je ovaj). Samarijanka zna zašto ovako govori; i u njezinim riječima, osim ironije, odzvanja stara mržnja ...
[4] Obično se »dar Božji« i »živa voda« (rr. 10 i 14) tumače o Duhu Svetom usp Iv 7,37—39; posebno paralelizam između 4,14 i 7,38). Ova posebna primjena nije mi uvjerljiva, jer se u 7,34 kaže izričito, da dar Duha dolazi poslije Isusovog proslavljenja, dok se ovdje »živa voda« već nudi Samarijanki (r. 10); r. 14 mogao bi se razumjeti za budućnost, ali ga ne smijemo odijeliti od r. 10. Zbog toga, više volim opće tumačenje u smislu novog života što Isus donosi; metafora je dobro upotrijebljena, budući da je voda elemanat bitan za život.
[5] Za izraz vidi A. Augustinovich, Aletheia nel IV Vangelo, u Studii Biblici Fran-sciscani Liber Annuus, I (1950—1951) 173—176. — Isusova tvrdnja pretpostavlja, da staro bogoslužje nije bilo duhovno, što treba promatrati u svijetlu povijesnih ostvarenja Izraela više nego po njegovom religioznom kodeksu. Mojsije je ispovjedio duhovnost Božju zabranivši svaku plastičnu predstavu Jahvinu (Izl 20,4), i ovaj najviši karakter Jahvin morao je vladati svim detaljnim zakonima bogoštovlja. Vjerski materijalizam, usvojen kasnije od velike većine naroda, nikada nije bio prihvaćen kao zakonit; dokazuje to djelo proroka, neumornih boraca za Božja prava. Ali i zakonito bogoslužje se je postepeno kvarilo, jer se smatralo bitnim ono što je vanjsko i materijalno a zaboravljalo da materijalne žrtve nisu u stanju, same po sebi, očistiti dušu (usp. Heb 10,4). Trebalo je. dakle, čekati nova vremena, gdje bi duhovne žrtve (usp. 1 Pt 2,5) zauzimale prvo mjesto. Proroci, u žalosnim prilikama sadašnjice, tješili su se vizijama ove posve duhovne budućnosti. Jeremija predviđa, da će u mesijanska vremena čak i škrinja zavjetna biti potpuno beskorisna i zaboravljena (Jer 3,16); neće više biti potreban taj vanjski simbol, upravo zbog toga što će novi odnos između čovjeka i Boga biti religija srca, duhovna religija; Bog će stanovati u srcu svakog vjernika, i svi će se narodi s njim ujediniti na isti način snagom ove unutarnje religije. Radi se o onom novom savezu, što ga isti Jaremija opisuje (Jer 31,31—34), koji neće biti ustanovljen onako kao što je bio stari (postao nevaljan nevjerom naroda), jer neće biti upisan u kamenu, nego u čovjekovom srcu (usp. i 2 Kor 3,3). — Isus Samarijanki ne dodaje ništa novoga. Samo kaže, da je to vrijeme već došlo (nav. mg., str. 173, bilj. 38).
[6] U Galileji Isus ne bi nikad dozvolio takve tvrdnje ni sebi ni drugima (usp. Mk 8,30; Iv 6,15), zbog opasnosti da ga pogrešno razumiju u vremenitom smi slu; u Sanrariji, gdje je samo na prolazu, takva opasnost ne postoji..
[7] Usp. A. Augustinovich, La mujer como problema, Caracas 1975, 68—92, 103—104.
[8] Moglo bi se nastaviti s idejom, da i oni uvijek moraju biti spremni raditi, prihvaćajući da drugi poberu ono što su oni zasijali; da apostolski radnik ne može tražiti da uvijek vidi rezultat svog napora; da je naša dužnost sijati, sa neslomivom vjerom u Božju uspješnost, iako se plodovi ne pojave odmah... — Cijeli ovaj ulomak izražen je ponešto zagonetnim govornom, koji dopušta da ga se tumači na mnogo načina; ja nastojim čitati onako kako mi izgleda najprirodnije u općem povijesnom kontekstu.
[9] Usp. A. Auigustinovich, Puebla y religiosidad poipular, Caracas 1&79, 36—48.
[10] Usp. A. Augiustinovich, Vivencia de la Iglesia comunidad, Madriđ-Salamanca 1972, 36—37.
[11] O naslovu »(spasitelj« uap. L. Sabourin, o. c, 153—168.
[12] Naslov je izgleda helenističkog porijekla; usp. Xavier Leon-Dufour, Dictionnaire du Nouveau Testament, Paris 1975, 486.