1. Judina izdaja

U ono vrijeme:

Jedan od dvanaestorice, zvan Juda Iškariotski, pode glavarima svećeničkim i reče: »Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati.« A oni mu odmjeriše trideset srebrnjaka. Otada je tražio priliku da ga preda.

2. Oproštajna večera

Prvoga dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici Isusu i upitaše: »Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu?« On reče: »Idite u grad tomu i tomu i recite mu: ‘Učitelj veli: Vrijeme je moje blizu, kod tebe slavim pashu sa svojim učenicima.’« I učine učenici kako im naredi Isus i priprave pashu.

Uvečer bijaše Isus za stolom s dvanaestoricom. I dok su blagovali, reče: »Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.« Silno ožalošćeni, stanu mu jedan za drugim govoriti: »Da nisam ja, Gospodine?« On odgovori: »Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.« A Juda, izdajnik, prihvati i reče: »Da nisam ja, učitelju?« Reče mu: »Ti kaza.«

3. Isus ustanovljuje euharistiju

I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: »Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!« I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: »Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha. A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.«

4. Smrtna borba u Getsemaniju

Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori. Tada im reče Isus: »Svi ćete se vi još ove noći sablazniti o mene. Ta pisano je: ‘Udarit će pastira i stado će se razbjeći’ Ali kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju.« Nato će mu Petar: »Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću!« Reče mu Isus: »Zaista, kažem ti, još ove noći, prije negoli se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti!« Kaže mu Petar: »Bude li trebalo i umrijeti s tobom, ne, neću te zatajiti.« Tako rekoše i svi učenici.

Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže učenicima: »Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se.« I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva. Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: »Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!« I ode malo dalje, pade ničice moleći: »Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.«

I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: »Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.« Opet, po drugi put, ode i pomoli se: »Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!« I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi.

Tada dođe učenicima i reče im: »Samo spavajte i počivajte! Evo, približio se čas! Sin Čovječji predaje se u ruke grešničke! Ustanite, hajdemo! Evo, približio se moj izdajica.«

5. Uhićenje Isusa

Dok je on još govorio, gle, dođe Juda, jedan od dvanaestorice, i s njime silna svjetina s mačevima i toljagama poslana od glavara svećeničkih i starješina narodnih. A izdajica im dao znak: »Koga poljubim, taj je, njega uhvatite!« I odmah pristupi Isusu i reče: »Zdravo, Učitelju!« I poljubi ga. A Isus mu reče: »Prijatelju, zašto ti ovdje!« Tada pristupe, podignu ruke na Isusa i uhvate ga. I gle, jedan od onih koji bijahu s Isusom maši se rukom, trgnu mač, udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu uho.

Kaže mu tada Isus: »Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu. Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uza me više od dvanaest legija anđela? No kako bi se onda ispunila Pisma da tako mora biti?«

U taj čas reče Isus svjetini: »Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama da me uhvatite? Danomice sjedah u Hramu naučavajući i ne uhvatiste me.« A sve se to dogodilo da se ispune Pisma proročka. Tada ga svi učenici ostave i pobjegnu.

6. Isus pred velikim vijećem

Nato uhvatiše Isusa i odvedoše ga velikomu svećeniku Kajfi, kod kojega se sabraše pismoznanci i starješine. A Petar je išao za njim izdaleka do dvora velikog svećenika; i ušavši unutra, sjedne sa stražarima da vidi svršetak.

A glavari svećenički i cijelo Vijeće tražili su kakvo lažno svjedočanstvo protiv Isusa da bi ga mogli pogubiti. Ali ne nađoše premda pristupiše mnogi lažni svjedoci. Napokon pristupe dvojica i reknu: »Ovaj reče: ‘Mogu razvaliti hram Božji i za tri ga dana sagraditi.’«

Usta nato veliki svećenik i reče mu: »Zar ništa ne odgovaraš? Što to ovi protiv tebe svjedoče?« Isus je šutio.

Reče mu veliki svećenik: »Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji?« Reče mu Isus: »Ti kaza! Štoviše, kažem vam: Odsada ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim.«

Nato veliki svećenik razdrije haljine govoreći: »Pohulio je! Što nam još trebaju svjedoci! Evo, sada ste čuli hulu! Što vam se čini?« Oni odgovoriše: »Smrt zaslužuje!« Tada su mu pljuvali u lice i udarali ga, a drugi ga pljuskali govoreći: »Proreci nam, Kriste, tko te udario?«

7. Petar se odriče Isusa, ali se odmah pokaje

A Petar je sjedio vani u dvorištu. I pristupi mu jedna sluškinja govoreći: »I ti bijaše s Isusom Galilejcem.« On pred svima zanijeka: »Ne znam što govoriš.« Kad iziđe u predvorje, spazi ga druga i kaže nazočnima: »Ovaj bijaše s Isusom Nazarećaninom.« On opet zanijeka sa zakletvom: »Ne znam toga čovjeka.«

Malo zatim nazočni pristupiše Petru i rekoše: »Doista, i ti si od njih! Ta govor te tvoj izdaje!« On se tada stane zaklinjali i preklinjali: »Ne znam toga čovjeka.« I odmah se oglasi pijetao. I spomenu se Petar riječi koju mu Isus reče: »Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti.« I iziđe te gorko zaplaka.

8. Judin očaj

A kad objutri, svi su glavari svećenički i starješine narodne održali vijećanje protiv Isusa da ga pogube. I svezana ga odveli i predali upravitelju Pilatu.

Kada Juda, njegov izdajica, vidje da je Isus osuđen, pokaja se i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći: »Sagriješih predavši krv nedužnu!« Odgovoriše: »Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!« I bacivši srebrnjake u Hram, ode te se objesi.

Glavari svećenički uzeše srebrnjake i rekoše: »Nije dopušteno staviti ih u hramsku riznicu jer su krvarina.« Posavjetuju se i kupe za njih lončarovu njivu za ukop stranaca. Stoga se ona njiva zove »Krvava njiva« sve do danas. Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji: »Uzeše trideset srebrnjaka – cijenu neprocjenjivoga kojega procijeniše sinovi Izraelovi – i dadoše ih za njivu lončarovu kako mi naredi Gospodin.«

9. Isus pred Pilatom

Dovedoše dakle Isusa pred upravitelja. Upita ga upravitelj: »Ti li si kralj židovski?« On odgovori: »Ti kažeš.« I dok su ga glavari svećenički i starješine narodne optuživale, ništa nije odgovarao. Tada mu reče Pilat: »Ne čuješ li što sve protiv tebe svjedoče?« I ne odgovori mu ni na jednu riječ te se upravitelj silno čudio.

A o blagdanu upravitelj je običavao svjetini pustiti jednoga uznika, koga bi već htjeli. Tada upravo bijaše u njih poznati uznik zvani Baraba. Kad se dakle sabraše, reče im Pilat: »Koga hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se zove Krist?« Znao je doista da ga predadoše iz zavisti.

Dok je sjedio na sudačkoj stolici, poruči mu njegova žena: »Mani se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega.« Međutim, glavari svećenički i starješine nagovore svjetinu da zaište Barabu, a Isus da se pogubi. Upita ih dakle upravitelj: »Kojega od ove dvojice hoćete da vam pustim?« A oni rekoše: »Barabu!« Kaže im Pilat: »Što dakle da učinim s Isusom koji se zove Krist?« Oni će: »Neka se razapne.« A on upita: »A što je zla učinio?« Vikahu još jače: »Neka se razapne!«

Kad Pilat vidje da ništa ne koristi, nego da biva sve veći metež, uzme vodu i opere ruke pred svjetinom govoreći: »Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!« Sav narod nato odvrati: »Krv njegova na nas i na djecu našu!« Tada im pusti Barabu, a Isusa, izbičevana, preda da se razapne.

10. Isusa Izruguju

Onda vojnici upraviteljevi uvedoše Isusa u dvor upraviteljev i skupiše oko njega cijelu četu. Svukoše ga pa zaogrnuše skrletnim plaštem. Spletoše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu, a tako i trsku u desnicu. Prigibajući pred njim koljena, izrugivahu ga: »Zdravo, kralju židovski!« Onda pljujući po njemu, uzimahu trsku i udarahu ga njome po glavi. Pošto ga izrugaše, svukoše mu plašt, obukoše mu njegove haljine pa ga odvedoše da ga razapnu.

11. Isusov križni put i razapinjanje

Izlazeći nađu nekoga čovjeka Cirenca, imenom Šimuna, i prisile ga da mu ponese križ. I dođoše na mjesto zvano Golgota, to jest Lubanjsko mjesto, dadoše mu piti vino sa žuči pomiješano. I kad okusi, ne htjede piti. A pošto ga razapeše, razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocku. I sjedeći ondje čuvahu ga. I staviše mu ponad glave krivicu napisanu: »Ovo je Isus, kralj židovski.«

Tada razapeše s njime dva razbojnika, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: »Ti koji razvaljuješ Hram i za tri ga dana sagradiš spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, sidi s križa!« Slično i glavari svećenički s pismoznancima i starješinama, rugajući se, govorahu: »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj! Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: ‘Sin sam Božji!’« Tako ga vrijeđahu i s njim raspeti razbojnici.

12. Isus umire na križu

Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji – do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eli, Eli, lema sabahtani?« To će reći: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? A neki od nazočnih, čuvši to, govorahu: »Ovaj zove Iliju.« I odmah pritrča jedan od njih, uze spužvu, natopi je octom, natakne je na trsku i pruži mu piti. A ostali rekoše: »Pusti da vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi.« A Isus opet povika iza glasa i ispusti duh.

I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima. A satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa, vidjevši potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: »Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.«

A bijahu ondje i izdaleka promatrahu mnoge žene što su iz Galileje išle za Isusom poslužujući mu; medu njima Marija Magdalena i Marija, Jakovljeva i Josipova majka, i majka sinova Zebedejevih.

13. Isusov pogreb

Uvečer dođe neki bogat čovjek iz Arimateje, imenom Josip, koji i sam bijaše učenik Isusov. On pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Tada Pilat zapovjedi da mu se dadne. Josip uze tijelo, povi ga u čisto platno i položi u svoj novi grob koji bijaše isklesao u stijeni. Dokotrlja velik kamen na grobna vrata i otiđe. A bijahu ondje Marija Magdalena i druga Marija: sjedile su nasuprot grobu.

14. Straža na grobu

Sutradan, to jest dan nakon Priprave, sabraše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: »Gospodaru, sjetismo se da onaj varalica još za života kaza: ‘Nakon tri dana uskrsnut ću.’ Zapovjedi dakle da se grob osigura sve do trećega dana da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: ‘Uskrsnuo je od mrtvih!’ I bit će posljednja prijevara gora od prve.« Reče im Pilat: »Imate stražu! Idite i osigurajte kako znate!« Nato oni odu i osiguraju grob: zapečate kamen i postave stražu.

Riječ Gospodnja.

SPORAZUM MEDU JUDOM I VELIKIM VIJEĆEM

(ZADNJA SRIJEDA, 5. TRAVNJA G. 30)

Mt 26,14—16; Mk 14,10—11; Lk 22,3—6

Poslije vijesti o sjednici Velikog vijeća, Mt i Mk donose pomazanje u Betaniji, čime se očito kida naravna veza između sjednice vijeća i Judine ponude; stoga smo mi taj događaj prenijeli u povijesni kontekst Iv 12,1—8 (»šest dana prije Pashe«).

Što se tiče Jude, tri se evanđelista slažu u tome da je njegov čin bio spontan, da je pošao od njega. Njegova je osobna odgovornost potpuna. I njegov je zločin strašan; sva trojica evanđelista naglašavaju da je bio jedan od Dvanaestorice; grozna stvar: jedan od obitelji...

Lk je pomalo teolog: kaže da je sotona bio ušao u Judu. On kao da bi želio nastaviti pripovijest o napastima. Tamo je bio napomenuo da je sotona otišao od Isusa, ali ne zauvijek, nego do određenog vremena (Lk 4,13). Danas ponovno napada. Danas počinje konačna borba između njega i Mesije. Juda je samo poslušno sredstvo (usp. također Iv 13,2.27), ali potpuno slobodno.

Tri evanđelista kažu da je Juda otišao da pregovara sa svećeničkim poglavarima; to jest sa Velikim vijećem (spominju se samo njegovi najvažniji članovi). Najvjerojatnije je da se predstavio u Kajfinoj kući za vrijeme zasjedanja vijeća. Poslije odluke tog tijela od prije nekoliko dana (Iv 11,53), Juda je sigurno oprezno pratio svaki pokret vlasti. Vjerojatno je preko neke veze poznavao sve njihove bojazni i želje. Na isti način, vjerojatno je bio obaviješten o ovoj sjednici u srijedu i o predmetu koji će se na njoj pretresati: pogodan čas da on nastupi.

Poglavari se obradovaše radi Judinog prijedloga (Mk i Lk). Imali su dosta razloga za to: kako se radi o jednom od njegovih, sigurno poznaje njegove običaje i u stanju je izabrati najbolji čas a da ne izazove nikakve sablazni u javnosti. Ali, za svaki slučaj bilo bi dobro upozoriti hramsku stražu ili policiju. Vjerojatno su sami vijećnici poslali Judu da govori sa zapovjednicima straže (Lk), da im unaprijed saopći svoju odluku i možda neki plan; stvarno, naći ćemo ih u Getsemaniju u času uhićenja (Lk 22,52).

Ali, Judima usluga nije bila besplatna, nego plaćena, premda bijedno, ako se ima u vidu važnost stvari. Kod Mk, vijećnici mu obećavaju platiti, ali ne spominju nikakve svote. Lk daje razumjeti da se napravio »sporazum«, što pretpostavlja da se vodio razgovor među dvjema strankama, ali ni ovdje se ne govori o svoti. Ali Mt je posve izričit: Juda stavlja pitanje novca kao prethodni uvjet. To dokazuje da je pohlepa glavni, iako sigurno ne jedini, pokretač njegove izdaje. Juda je bezdan krivudave ljudske psihologije. I tajna. Uza sve što se o njemu rekne (a reklo se mnogo toga), ostat će nešto što se ne može istumačiti: zašto ga je Isus izričito izabirao za grupu Dvanaestorice, kad je unaprijed znao tko je i kako će se sve svršiti?[1]

Iz Matejeva evanđelja oznajemo i dogovorenu cijenu: trideset »srebrnika«, sigurno trideset »šekela« iz Zah 11,12—13; tekst koji se navodi u Mt 27,9—10: prorok, koji predstavlja Jahvea kao pastira, dobiva za svoju uslugu bijednu plaću od trideset šekela pa mu Jahve nalaže da baci u hramsku riznicu tu »divnu cijenu, kojom su me bili procijenili«. To je upravo cijena odštete koja se morala platiti gospodaru roba kojeg je ubolo goveče (Izl. 21,32)[2]

Isus, prodan za cijenu roba: sve je to namjerno rečeno.

Ne kaže se da li su mu odmah platili; vjerojatno su počekali, da izvrši što je obećao.

Od toga časa, Juda je tražio najbolju priliku da preda Isusa bez buke (Lk; »bez naroda«), upravo po želji vlasti, izraženoj na onoj sjednici u srijedu.

III. ZADNJA SEDMICA: TRODNEVICA

1) POSLJEDNJA VEČERA (ZADNJI ČETVRTAK, 6. TRAVNJA G. 30)

Mt 26,17—29; Mk 14,12—25; Lk 22,7—38; Iv 13—17

Tekstovi nas već dovode na posljednji četvrtak Isusovog života, 6. travnja g. 30; po židovskom kalendaru, 13. nisana.

Toga četvrtka, Isus je jeo svoju posljednju večeru s apostolima. To je oproštaj i predigra: poslije večere, bit će uhvaćen.

Sinoptici posvećuju ovom događaju razmjerno malo prostora: obični povijesni izvještaj. Četvrto evanđelje naprotiv posvećuje mu pet obilnih poglavlja oproštaja. To je početak vrhunca jedne sudbine.

Prema Mk 14,12, to je »prvi dan Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha (= pashalno janje)«. Bilo je uobičajeno zvati pashalno janje naprosto »pashom«. Lk u stvari kaže to isto (ne kaže izričito da je prvi dan, ali je očito da misli na njega). Mt govori o prvom danu, ali ne napominje da je to dan kad se žrtvovalo pashalno janje; bez ove Markove bilješke, kronologija bi bila potpuno zbrkana.

Ali, treba napomenuti da je ovaj izraz »prvi dan Beskvasnih kruhova« neispravan na ovom mjestu. Prvi dam Beskvasnih kruhova odgovara 15. nisanu židovskog kalendara (od zalaska sunca 14. do zalaska sunca 15), i to je u pravom smislu blagdan Pashe. Pashalno janje jelo se prethodne noći. A ovdje se radi o danu kad se žrtvovalo janje, to jest o predvečerju (vigiliji) Pashe, 14. nisana (prije zalaska sunca). Mk nije jedini koji tako govori; i Josip Flavije naziva predvečerje Pashe prvim danom Beskvasnih kruhova. Taj običaj vjerojatno dolazi odatle što je toga dana, od 10—11 sati prije podne, morao iščeznuti sav kvasni kruh iz kuća. Ako se i ovo predvečerje uključi u ciklus blagdana, trebalo bi reći da je on trajao osam a ne sedam dana.

Dok hram nije bio razrušen (70. posl. Kr.), janje se moglo žrtvovati i pashalna večera mogla se jesti jedino u Jeruzalemu; tako se tumači velika navala hodočasnika za tu zgodu. Janjad su klali u dvorištima hrama, 14. nisana od dva sata popodne. Josip Flavije kaže da je prigodom neke Pashe bilo žrtvovano 255.600 janjaca. Kad je hram bio porušen, nestalo je žrtvovanja janjeta, večera je izgubila svako »žrtveno« značenje, mogla se slaviti u bilo kojem mjestu i u svakoj kući, i na njoj su se mogla jesti i sva druga nezabranjena mesa (tako su je slavili Židovi u dijaspori i kad je postojao hram).

Ali, ta bilješka sinoptika o žrtvovanju janjeta u predvečerje Pashe podiže poznato pitanje o datumu posljednje večere: prema njima, ona se održala na vigiliju, 14. nisana (poslije zalaska sunca), dok se prema Iv održala dan prije, 13. nisana.

Sažimajući kratko cijeli problem, treba reći slijedeće:

• Nema nikakve razlike među evanđelistima s obzirom na dan u sedmici kad se slavila posljednja večera, jer je svi stavljaju u četvrtak. Naime,prema svima njima, Isus je uskrsnuo prvi dan sedmice, to jest u nedjelju(Mk 16,1—2; Mt 28,1; Lik 24,1; Iv 20,1). Cijelu subotu, Isusovo je tijelo ostalo u grobu, i žene toga dana nisu učinile ništa, obdržavajući zakonski odmor (Lk 23,56). U petak, Isus je bio suđen, umro (usp. Mt 27,62; Mk 15,42;Lk 23,54; Iv 19,31) i bio pokopan: toga dana Josip iz Arimateje pripravio je grob, a žene su pripravile mirisno ulje, upravo radi toga jer je sutradan bila subota, kad se ne može raditi (usp. Mt 15,42—45; Lk 23,56). To znači da se večera slavila dan prije, u četvrtak.
• Razlika između sinoptika i Iv je u pitanju u koji je dan mjeseca nisana održana posljednja večera. Naime, bilo je propisano da se pashalno janje žrtvuje u predvečerje Pashe popodne, to jest 14. nisana (Izl 12,6), i sinoptici kažu, da se toga dana (naravno, poslije zalaska sunca) slavila večera(Mk 14,12; Lk 22,7). Dakle, Krist bi bio umro sutradan, to jest 15. nisana, na sam dan Pashe. — Naprotiv, prema Iv, Krist je umro u predvečerje Pashe(19,14), prije nego što su Židovi jeli pashalno janje (18,28), to jest 14. nisana (prije zalaska sunca). Dosljedno tome, posljednja večera morala se jesti 13. nisana; prema tome, dan prije bio je 13. nisana.

Iv kaže izričito da se večera slavila »prije blagdana Pashe« (13,1). Izraz »blagdan Pashe«, na ovom mjestu, očito naznačuje cijelu pashalnu svetkovinu od osam dana, uključivši i predvečerje (14. nisana), kako smo gore vidjeli kod Mk 14,12. Po sebi, ovo »prije« je neodređeno, ali u općem Iva­novom konteksta radi se sigurno o 13. nisana, jer je te noći Isus bio uhvaćen, a sutradan osuđen i predan na smrt; i taj je dan bilo predvečerje Pashe (19,14), prije nego što su Židovi jeli pashalno janje (18,28), dakle sigurno 14. nisana; prema tame, dan prije bio je 13 nisana.

Neki shvaćaju izraz »blagdan Pashe« u Iv 13,1 o 15. nisana, najsvečanijem danu ciklusa. Prema tome, večera bi se slavila 14. nisana (»prije«), tako da bi Iv rekao isto što i sinoptici. Ali, takvo tumačenje nema smisla, jer je 14. nisana, prema Iv, Isus već bio mrtav, kako smo vidjeli.

Treba znati također da poteškoću kod Iv otežava sam Iv. Isusove riječi: »Što misliš učiniti, čini brzo« (13,27), neki apostoli tumače kao da bi re­kao: »Kupi što nam je potrebno za blagdan« (13,29). Kako su apostoli mogli tako misliti? Stvari potrebne »za blagdan« sigurno nisu stvari potrebne za večeru, jer u prethodnom kontekstu Isus i apostoli već jedu večeru, i nitko nije zapazio da bi nešto nedostajalo. Ove riječi, dakle, moraju se shvatiti — uvijek u misli apostola — o prvom danu velike svečanosti, kad su mogle nedostajati još neke stvari. Ali, znamo da je Juda izašao po noći (13,30). Ako se, dakle, večera držala 13. nisana, ne vidi se jasno zašto bi Isus poslao Judu te noći, kad je preostajao još cijeli 14. nisan za spremanje svih potrebnih stvari. Ako se naprotiv pretpostavi, da se večera održala 14. nisana, opet nije jasno kako je Juda poslan te noći, kad je sa zalaskom sunca već počeo zakonski odmor, i kad su uostalom sve trgovine sigurno bile zatvorene. Moglo bi se prigovoriti, da je tog prvog dana zakon odmora bio manje strog nego subotom: na primjer, mogla se pripraviti hrana potrebna za taj dan (Izl 12, 16).

Ali, ni u toj pretpostavci ne razumije se dobro, zašto bi Juda bio poslan po noći, kad je sutradan mogao mirno posvršavati sve te poslove.

Ovaj problem, naravno, spada na egzegezu Iv i njegovo rješenje zavisit će od rješenja općeg problema razlika između sinoptika i Iv. U svakom slučaju, sigurno je da se, prema Iv, posljednja večera slavila 13. nisana i da je Isus umro 14. nisana.

• Razlika, dakle, između sinoptika i Iv sastoji se u ovome: prema sinopticima, posljednja večera držala se 14. nisana a smrt Isusova bila je 15. Nisana (na sam dan Pashe); dok je, prema Iv, Isus umro onog dana kad je po sinopticima jeo posljednju večeru, to jest 14. nisana a posljednju večeru slavio je u predvečerje toga dana, to jest 13. nisana.
• Treba također znati, da nijedno od ovih kazivanja, ako se imaju uvidu druge povijesne činjenice, nije u sebi skladno. Sinoptici su dobro sačuvali povijesnu okolnost o žrtvovanju pashalnog janjeta (Mk 14,12; Lk 22,7), ali se ne razumije kako se sutradan, na svetkovinu Pashe, mnoge osobe ne drže blagdanskog odmora (usp. Mt 26, 47; Mk 15,21.46; Lk 22,55; 23,56). Iv je naprotiv sačuvao dobro povijesne okolnosti blagdana (da se ne onečiste:18,28), ali se ne razumije kako se posljednja večera, koja se vjerovatno slavila zakonskim oblikom — kako ćemo poslije vidjeti, prema sinopticima —mogla držati 13. nisana.

Mnogo je teorija izneseno da se riješi ta poteškoća.[3] Moramo iskreno pri­znati da dosad ne postoji nikakvo znanstveno rješenje.

Smetaju nam ova proturječja među evanđelistima. Kao i na drugim stranama evanđelja, tako ćemo ih često sresti i u kazivanju o muci. Stalno treba imati na pameti kako su u stara vremena pisali povijest: ne brinući se, kao mi danas, za točnost u svim pojedinostima.

U stvari, trebat će da se držimo Ivanovih podataka: s obzirom na zakonske propise, večera je bila prebačena unaprijed (usp. Izl 12,6; Mk 14,12). Ne znamo za razloge te zakonske nepravilnosti, ali stvari su se tako dogodile. Isusova je večera bila stvarno pashalna večera (usp. Mk 14,12—16 i paral.: priprave za večeru). Ali, ovdje kao i cijelog svog života, Isus se ponaša suvereno slobodno prema starini zakonima i običajima. Vjerojatno se drži propisanih obreda u glavnim crtama, ali im također nadodaje nešto što se nikada prije nije bilo učinilo ni u jednoj pashalnoj večeri. Ne treba se čuditi: ovo već nije više stara Pasha nego njegova vlastita; žrtvuje se on sam, novo Janje... Služeći se tom istom slobodom, on prebacuje unaprijed večeru: zna da sutradan neće biti živ da je jede.

Sažimajući, ovo je redoslijed ovih vrhunskih događaja Isusove povijesti:

• Posljednja večera: četvrtak 6. travnja, poslije zalaska sunca; dan prije vigilije Pashe godine 30;
• Isusova smrt i pokop: petak 7. travnja, prije zalaska sunca; predvečerje Pashe;
• Isusovo tijelo u grobu: subota 8. travnja; prvi svečani dan ciklusa Beskvasnih kruhova, Pasha u pravom smislu riječi;
• uskrsnuće: nedjelja u zoru 9. travnja.

Raspravlja se također i o obliku posljednje večere. Katolički autori redovito se slažu u tome da je Isus slavio večeru po pashalnom obredu. Ovaj obred, opisan u Mišni (traktat »Pesahim«), dijeli se na četiri dijela, prema četiri obredne čaše vina:

• Obred je počinjao blagoslovom prve čaše. Dolazilo je zatim gorko zelje, beskvasni kruh, sokovi u koje se umakalo zelje i kruh, i pashalno janje. Vidjeli smo da su se poslije propasti hrama, zbog nemogućnosti da se žrtvuje pashalno janje, mogla jesti i druga nezabranjena mesa.
• Punila se druga čaša. Domaćin je podučavao prisutne, osobito djecu, o značenju blagdana, kojim se slavila uspomena na Božja dobročinstva, koja je primio izraelski narod oslobođenjem iz Egipta. Tema nagovora nije bila strogo propisana. Zatim se jelo pashalno janje s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem.

S blagovanjem pashalnog janjeta svršavala se obredna večera. Domaćin je lomio beskvasni kruh i dijelio ga prisutnima. Poslije toga, nitko nije mogao više jesti. Govorio se tada prvi dio »Hallela«, himne sastavljene od psalama 115—118 (u prijevodima 113,8—18; 114—117).

• Punila se treća čaša i molila se zahvalna molitva.
• Govorio se drugi dio »Hallela« i punila se četvrta čaša.

Poslije večere, nastavljao se razgovor među članovima obitelji, nekada do kasno u noć. Osim četiri obredne čaše, vino se moglo piti po volji, izuzev između treće i četvrte obredne čaše.

Istina je da ne znamo u kojoj je mjeri ovaj pashalni obred, tako kako je opisan u starim židovskim spisima (kasnijim od Isusa), bio obvezatan u Isusovo vrijeme. Ali, izgleda pretjerano tvrditi da naša evanđelja uopće ne napominju na taj obred, izuzev završne himne. Naprotiv, može se pretpostaviti da su bitne crte opisanog obreda bile uobičajene u Isusovo vrijeme, barem među farizejima i onima koji su slijedili njihove smjernice, a to je sigurno većina naroda. S druge strane, sigurno je da se u evanđeoskom opisu posljednje večere mogu razaznati barem neke pojedinosti kao tragovi pashalnog obreda. Prema tome, nema razloga da ga se ne držimo pri uspostavljanju kronološkog redoslijeda večere.

U skladu s rečenim, ovako možemo sistematizirati gradivo koje se odnosi na posljednju večeru:

• Priprave za večeru (Mt 26, 17—19; Mk 14,12—16; Lk 22,7—13).
• Dolazak na večeru i početak (Mt 26,20.29; Mk 14,17.25; 22,14—18).
• Isus pere noge učenicima (Iv 13,1—20).
• Isus najavljuje izdajnika (Mt 26,21—25; Mk 14,18—21; Lk 22,21—23; Iv13,21—30).
• Ustanovljenje Euharistije (Mt 26,26—29; Mk 14,22—25; Lk 22,19—20).
• Uvod u oproštajne govore: zapovijed ljubavi (Iv 13,31—35).
• Pretkazanje Petrovih zanijekanja (Mt 26,31—35; Mk 14,27—34; Lk22,31—34; Iv 13,36—38).
• Približuje se odlučna bitka (Lk 22,35—38).
• Prvi oproštajni govor (Iv 14).
• Drugi oproštajni govor (Iv 15—16).
• Isusova molitva (Iv 17).

Na istom mjestu gdje se održala posljednja večera vjerojatno se uskrsli Isus ukazao svojim apostolima (Iv 20,19—29), i na istom mjestu vjerojatno su se odigrali i događaji na Duhove (Dj 2,1—14).

To je mjesto prva kršćanska crkva u kojoj se slavila Euharistija. Kršćanska ga predaja stavlja od samog početka na južnu stranu Jeruzalema, koja ni za velikog pustošenja godine 70. izgleda nije bila potpuno porušena. Po svjedočanstvu sv. Eipifanija (392. posl. Kr.), već početkom drugog stoljeća postojala je tu jedna »mala Božja crkva«.[4]

                                                    Slika 2 PASHALNO JANJE

2) PRIPRAVE ZA PASHALNU VEČERU

(VEČERA, 1)

Mt 26,17—19; Mk 14,12—16; Lk 22,7—13

U vezi s ovom perikopom, potrebno je svratiti pažnju na neke stvari:

• Najprije, neslaganja u pojedinostima. Mk i Lk su paralelni skoro u svemu. Mt je osjetno različit; predstavlja drukčiju situaciju, koja se nama čini sigurnijom nego ona kod druge dvojice.
• Kod Mt i Mk, inicijativu da se pripravi večera imaju učenici; kod Lk, rekli bismo da inicijativa polazi od Isusa.
• Kod Mt, rekao bih, svi su učenici poslani da priprave večeru; kod Mk, samo dvojica. Lk spominje poimenice Petra i Ivana. Ovaj zadnji podatak treba prihvatiti, jer je najodređeniji i najteži: naime, taj je posao pravo spadao na Judu. Vidi se jasno da se pred Judom želi sačuvati tajna o mjestu: Isus je sigurno poznavao njegove namjere i obaveze prema vlastima pa je htio da ne bude ometan na oproštajnoj večeri. Osim toga, ovo prenošenje njegove uloge na druge bilo je delikatna opomena za izdajnika. Ova dvojica koji su dobili ovu zadaću, vjerojatno nisu trebali novca da išta kupe; kako ćemo vidjeti, izgleda da je sve već bilo pripravljeno pa bi njihova uloga bila samo da praktično spreme večeru.
• Kod Mk (i Lk), pripovijest je vrlo slična pripremama za svečani ulazak u Jeruzalem (Mk 11,1—6). Očita je namjera da se naglasi Isusovo vrhunaravno znanje, koje se dokazuje time što se njegovo pretkazanje ispunilo. Kod Mt nema ništa od svega toga; situacija je mnogo stvarnija, onako kako se vjerojatno sve dogodilo.
• Ne znamo gdje se nalazi Isus s učenicima, kad im nalaže da priprave večeru. Sigurno je da se nalazi izvan grada (»idite u grad«). Trebalo bi pretpostaviti da se nalazi na Maslinskom brdu (Getsemaniju), gdje je prenoćio između srijede i četvrtka (usp. Lk 21,37).
• Kako smo vidjeli, za sinoptike ovo je predvečerje Pashe, kad je bilo propisano žrtvovanje pashalnog janjeta. Znamo da je to za Iv dan prije predvečerja. Rekli smo da se držimo Iv. Razumljivo je što je predaja zadržala sinoptičku liniju: to je ono zakonsko, ono što sav svijet radi i razumije. Nepravilan je položaj Iv, i zato ima više vjerojatnosti da je autentičan. Zna se da je četvrti evanđelist dobar poznavalac židovstva, pa ako se drži te linije, znači da su se stvari uistinu tako dogodile; osim toga, ne treba zaboraviti da piše posljednji pa da je zato u stanju da popravi druge.

U svakom slučaju, ovo pitanje židovskog kalendara sporedne je važnosti; sigurno je, da je za sve evanđeliste taj dan četvrtak i da se te noći održala posljednja večera.

Kako smo vidjeli, kod Mt i Mk inicijativa polazi od učenika. Vidi se da im do toga časa Isus nije bio ništa rekao. Oni su sigurni da će on slaviti Pashu pa ga samo pitaju gdje je to odlučio učiniti; čudno je da se dosada nije pobrinuo za tu stvar; već je kasno; teško će neki stranac naći još uvijek kuću za svoje svetkovanje u Jeruzalemu.

Isus zove nasamo Petra i Ivana (Lk) i daje im svoje upute.

Ove su drukčije kod Mt a drukčije kod Mk (Lk).

Kod Mt, šalje ih nekoj poznatoj osobi: »Idite u grad, tom i tom čovjeku, i recite mu: Učitelj kaže: moje je vrijeme blizu, u tvojoj kući slavit ću Pashu sa svojim učenicima«.

• Šalje ih tom i tom čovjeku, poimenice. Poznaje ga ne samo Isus, nego i dvojica učenika (ne zna se zašto evanđelist ne kaže o komu se radi); osjeća se da među njima postoji prijateljstvo.
• Reći samo »Učitelj« dovoljno je onom čovjeku da zna da se radi o Isusu; novi dokaz za poznanstvo i prijateljstvo; sigurno se radi o nekom dosta bliskom učeniku.
• Riječi »moje je vrijeme blizu« imaju smisla samo za nekoga koji poznaje česte i raznovrsne Isusove aluzije na svoju smrt.
• Isus ne moli onu osobu da mu posudi kuću, nego mu naprosto kaže da će kod njega slaviti Pashu. To s jedine strane opet pokazuje vrlo srdačne odnose među njima dvojicom, a s druge strane daje slutiti da su oni već prije bili uredili cijelu stvar. Tako se razumije zašto Isus nije bio prije govorio s apostolima o toj stvari: sve je već bilo u redu.

Da je cijela stvar već prije bila dogovorena, vidi se još jasnije kod Mk. Međutim, ima kod njega jedna stvar, koja je poslužila evanđelistu da ovaj događaj podigne na vrhunaravnu razinu, naglašavajući kako je Isus predvidio i pretkazao što će se dogoditi: to je ono što se kaže o čovjeku s vrčem vode. To je neobična stvar: obično je vidjeti s vrčem vode ženu, a ne muškarca. A kad to Isus još i pretkaže pa se zatim provjeri da je sve tako... Pokazuje im također sve što se odnosi na dvoranu za večeru, i oni sve nalaze kao što je bilo pretkazano...

Međutim, ispod te vrhunaravne montaže postoji stvarna činjenica. Ova pojedinost čovjeka s vrčem mora da je autentična: teško je zamisliti da bi to netko mogao izmisliti, dok je razumljivo da to Mt ispušta, s namjerom da skrati svoju pripovijest. Samo što ta stvar, upravo zato što je neobična, služi izvrsno kao dogovoreni znak. Dvojica apostola poznaju onu osobu, ali ne znaju gdje mu je kuća. S druge strane, treba čuvati tajnu o mjestu. Isus se vjerojatno bio dogovorio s vlasnikom kuće da u određeni čas, kad su dvojica učenika trebali ući u grad, njima u susret izađe jedan od njegovih sluga, koji ih poznaje, s vrčem za vodu. Oni će ići za njim sve do kuće. Kad uđu u kuću, oni poznaju domaćina i sve je u redu. Kuća je velika, gdje je dvorana u kojoj Učitelj treba jesti pashalnu večeru? Domaćin ih vođi na gornji kat i tu im pokazuje »dvoranu na katu« (gr. »anagaion«): ona je velika, sa sagovima po podu,[5] i spremna za večeru, s niskim stolovima i jastucima, da se može jesti ležećke, kao što je bio običaj na pashalnoj večeri. Tako pripravljena dvorana daje slutiti također, da su se u kući nalazila sva jela potrebna za večeru: janje već žrtvovano, beskvasni kruh, gorke trave, itd.

Ono što je trebalo da dvojica apostola još »spreme« za večeru bilo je da pomognu kućnom osoblju u pripravi svih propisanih pojedinosti, kako je bio slučaj ovom zgodom.

Prema staroj predaji, kuća u kojoj se nalazio »cenakul« pripadala je obitelji Ivana Marka (Dj 15,37; 13,13). Poznato je da je nekoliko godina kasnije njegova kuća bila jedna od domaćih jeruzalemskih crkava (Dj 12,12), ali nemamo nikakvog oslona u tekstovima, da je poistovjetujemo s dvoranom posljednje večere.

3) DOLAZAK NA VEČERU I POČETAK

(VEČERA, 2)

Mt 26,20.(29); Mk 14,17 (25); Lk 22,14—18

Isus je vjerojatno bio izvan grada cijeli četvrtak, do navečer; barem ne postoji nikakav znak protiv toga. Kad je došao čas večere (Lk), svi su ušli u kuću koju već poznajemo. To je bilo uvečer (Mt i Mk); to jest poslije za­laska sunca, između 6 i 7 sati popodne, kad je po židovskom računanju već počeo novi dan; ne treba zaboraviti da, prema sinopticima, dan priprave odgovara predvečerju Pashe, 14. nisana, i da se večera jede uvečer toga dana, to jest prvih sati 15. nisana (I kad je već počeo blagdan Pashe).

Glagoli koje evanđelisti upotrebljavaju (jedan kod Mt, r. 20 1 Mk r. 13; drugi kod Lk, r. 14) znače, da se Isus »opružio« za stolom; helenističko-rimski običaj, koji su slijedili i palestinski Židovi pri velikim gozbama.

Iza kako su se svi opružili za stol, Mt i Mk nemaju ništa paralelnog s Lk u ovom kontekstu. Lk naprotiv ima ovdje (rr. 15—18) ne dvoznačnu i vrlo važnu vijest: da je Isus stvarno slavio pashalnu večeru, da je jeo obredna jela i pio obredno vino, izjavivši da se s tim zauvijek svršava taj stari obred. Služi mu kao uvod i okvir za ustanovljenje Euharistije (čin jasno različit u kontekstu: nr. 19—20), nove Pashe, koja će trajati do konca u slavi...

Rr. 15—18 kod Lk jesu rudimentarni tragovi Isusovog nagovara na večeri. Taj nagovor zauzima četiri poglavlja u četvrtom evanđelju. U oba slučaja ima značaj oproštaja. Samo što ga Lk stavlja na početku večere, a Iv na koncu.

Isus kaže apostolima,[6] da je žarko želio jesti ovu Pashu s njima, uoči svoje muke. Već nekoliko puta on im je prije bio najavio da će trpjeti i nasilno umrijeti. To je vrijeme došlo. Ova je večera oproštajni objed. Svi su oproštaji žalosni. Oni su njegova obitelj: žalosno je opraštati se od obitelji. Oni su mu, unatoč svim svojim slabostima i nesavršenostima, ostali vjerni (osim jednoga): njima je upravljen njegov posljednji duboki ljudski osjećaj. To je njegova zadnja Pasha: neće je više jesti dok se ne ispuni u Kraljevstvu Božjem. Židovska Pasha podsjećala je na oslobođenje iz Egipta; ona će biti usavršena i dobit će svoj posljednji oblik u konačnom oslobođenju eshatološkog Kraljevstva. Unatoč žalosti ovog časa, otvara se neisporediv vidik novog, preobraženog susreta: ponovno će se naći skupa s njima oko stola vječne mesijanske gozbe...

Ove riječi jasno pokazuju da je Isus jeo pashalno janje i ostala jela; dajući do znanja da to čini posljednji put.

Isus zatim uzima čašu s vinom, blagoslivlja je (zahvaljuje se) i daje apostolima da svi iz nje popiju. Isto će tako postupiti i s euharistijskom čašom (Mt 26,27; Mk 14,23), upravo zato jer se radi o uvodu u ustanovljenje Euharistije; ali evanđelist jasno razlikuje ovu čašu od euharistijske čaše.

Vidjeli smo da se večera započinjala blagoslovom prve obredne čaše; u ovom Isusovom gestu možemo vrlo dobro prepoznati ovaj početak pashalne večere.

Sudeći po Lukinim riječima, rekli bismo da su iz jedne čaše svi pili; vjerojatno je takav bio običaj u Isusovo vrijeme; kasniji propisi Mišne određuju da svaki pojedinac ima svoju čašu.

Kod vina, Isus ponavlja iste riječi koje je rekao pri jelu: da neće više piti vina, dok ne dođe Kraljevstvo Božje. Ali kad dođe Kraljevstvo, neće više biti zemaljskog vina, nego će biti »novo« vino (Mt 26,29), radost vječne nebeske gozbe.

Ove riječi jasno pokazuju da je i Isus, prije nego što je predao čašu apostolima, i sam iz nje popio, najavivši da to čini posljednji puta; očito, ne radi se o euharistijskoj čaši.

Stoga je kontekst u kojem Mt (26,29) i Mk (14,25) donose ovu bilješku o čaši očito neodrživ: stavljaju je poslije ustanovljenja Euharistije, s kojom uostalom nema nikakve veze.

Neki pisci sinopsa stavljaju odmah iza ovoga raspravu apostola o tome tko je najveći i Isusovu pouku o poniznosti (lik 22,24—30). Lk stavlja ovaj ulomak poslije ustanovljenja Euharistije i iza kako je najavljen izdajnik. Mi mislimo da on nije nikako u skladu s okvirom posljednje večere, pa smo ga prenijeli u povijesni kontekst Mt 20,25—28; Mk 10,42—45.

ISUS NAJAVLJUJE IZDAJNIKA

(VEČERA, 4)

Mt 26,21—25; Mk 14,18—21; (Lk 22,21—23); Iv 13,21—30

Sva četki evanđelista pripovijedaju najavu izdajnika. Danas se redovito slažu u tome da njih četvoricu treba čitati skupa, da se dođe do neke zadovoljive povijesne rekonstrukcije ovog prizora.

• Iz samog Ivana ne bi izlazilo da je Isusova večera bila pashalna; strogo govoreći, moglo bi se misliti na neku običnu oproštajnu večeru; ali od sinoptika znamo da se radi o pashalnoj večeri.
• Na toj večeri Isus je otvoreno najavio Izdajnika, ali samo od Iv saznajemo da je Juda izašao iz dvorane za vrijeme večere.
• Premda sinoptici nemaju ništa o Judinom izlasku iz dvorane, ako Iv stavimo u vremensku vezu s nekim njihovim podacima, izlazi da je izdajnik napustio večeru brzo, odmah poslije pranja nogu.

S tim je usko povezan drugi stari problem, čas Judinog izlaska iz dvorane u vezi s ustanovljenjem Euharistije. Ovdje se razilaze Mt i Mk s jedne strane, i Lk s druge strane.

Prema Mt i Mk, Isus najavljuje izdajnika (i Juda izlazi: Iv) prije ustanovljenja Euharistije; prema Lk, čini to poslije ustanovljenja (o čemu je govor u 22,19—20).

Velika većina tumača izjavljuje se u prilog Mt-Mk protiv Lk. Ima dosta razloga za to stanovište.

• Na primjer, zalogaj što ga Isus umače (Iv 13,26) može vjerojatno biti aluzija na onaj dio pashalne večere kad se gorko zelenje umakalo u sokove,a to odgovara samom početku večere (još bolje, prije same večere), poslije prve obredne čaše.
• Euharistija je ustanovljena poslije večere u pravom smislu riječi, kako ćemo poslije vidjeti. 

• Ulomak o najavi izdajnika Mt i Mk donose na samom početku večere;bolje rekuć, odmah iza kako su se Isus i apostoli smjestili za stol (jer oni nemaju ništa o blagoslovu prve čaše, o čemu govori Lk 22,15—18); što je vrlo blizu Iv, koji ga stavlja odmah poslije pranja nogu, na samom početku večere.
• Lukin redoslijed je nevjerojatniji i zato što u kontekstu večere stavlja raspravu među apostolima o tome tko je od njih najveći (22,24—30), što očito treba staviti na drugo mjesto, kao što simo to stvarno i učinili.

Iz gone rečenog jasno se vidi što treba misliti o starom pitanju da li se Juda pričestio ili ne. Najvjerojatnije je da je izdajnik izašao iz dvorane prije ustanovljenja Euharistije i da, prema tome, nije primio pričesti. To mišljenje manje zastupaju stari tumači, a više moderni. Neki protivno mišljenje (smatraju tradicionalnim, jer ga više zastupaju Oci i pisci srednjeg vijeka, ali se moderno mišljenje osniva na čvrstim razlozima unutrašnje kritike, a ne samo na sentimentalnosti ili na teološkim obzirima.

Otvorena najava izdajnika događa se »dok su jeli« (Mt, r.21); konkretno, poslije pranja nagu i riječi koje tumače taj događaj, iza kojih dolazi nejasni navještaj izdaje.

Jedan od vas će me izdati! Kao prasak bombe. Čas poslije tog praska ovjekovječio je Leonardo da Vinci.

Reakcije apostola donesene su sa svim onim tipičnim razlikama među evanđelistima. Prema Mt i Mk, svi su se duboko ražalostili. Usprkos svemu, oni su voljeli svog Učitelja: strašno boli to da će ga izdati jedan od njihove skupine! I jedan po jedan počinju pitati: jesam li ja? To je jedan način da se kaže ne, da ne može biti! I Juda je isto to pitao (Mt, ,r.25), da se ne oda šuteći; morao je to biti uistinu čovjek bez stida, kad je mogao staviti to pitanje Učitelju, koji mu je onoga časa čitao u duši. Isus odgovara Judi potvrdno: »Ti si rekao«. Nitko nije zapazio tog odgovora. To znači da je Isus govorio tihim glasom, jedva čujno, i da se za stolom nalazio uz izdajnika; što izlazi također iz r.26 Iv.

Kod Iv, položaj je malo drukčiji. Apostoli ne znaju na koga bi Isus mogao misliti pa se samo upitno i sa zaprepaštenjem pogledaju. Ali, Petar ne može podnijeti tu nepoznanicu i želi znati. U tome mu pomaže drug »kojega je Isus ljubio«,[7] u prvom redu zbog mjesta koje zauzima za stolom, a onda i zbog posebnog mjesta u Učiteljevim osjećajima. On je bio »naslonjen na Isusova prsa«. To znači da je za stolom bio neposredno na desnoj strani Isusu. Na gozbama, ljudi su jeli napola ležeći, oslanjajući se na lijevi lakat i služeći se slobodnom desnom rukom. Osoba na desnoj strani od nekoga praktično bi imala glavu na visini njegovih prsa. To je bio položaj ljubljenog učenika s obzirom na Isusa. Iz r. 26 izašlo bi da je Juda bio u neposrednoj Učiteljevoj blizini, što znači njemu nalijevo. Petar se nalazio sučelice ljubljenom učeniku; tako mu je znakovima mogao reći da upita Učitelja tko je izdajnik. Onda se »naklonio na Isusova prsa«, to jest približio glavu više njegovim prsima (izraz označava ne samo fizičko mjesto, nego također veliku ljubav i povlašteno mjesto koje je uživao u Učiteljevom srcu), i upitao: Gospodine, tko je?

I Isusov odgovor prenesen je s razlikama među evanđelistima, Svima je zajedničko da on ne želi otkriti izdajnikovu osobu (čini to jedino ljubljenom učeniku, ali mu sigurno nalaže da to zadrži za sebe): ne želi da nastane smetnja u tako svečanom času ili da apostoli pokušaju spriječiti tu stvar...

Kod sinoptika, odgovor je upravljen svima, jer su svi pitali. Kod Mk, Isus kaže da je jedan od Dvanaestorice, onaj koji umače (svoj zalogaj) s njim u tanjur. Vjerojatno se u ovoj pojedinosti može vidjeti onaj dio obreda kad se gorko zelenje (samo, bez kruha) umakalo u sokove, što je služilo kao zakuska na početku pashalne večere. Ali, kako su svi to radili, ta pojedinost ne može poslužiti za poistovjetovanje osobe. Isus naprosto želi reći: jedan od moje skupine, od mojih najbližih, koji jede sa mnom... ; vjerojatno aluzija na P,s 41,10, koji je Iv izričito naveo (r. 18). — Kod Mt, vrijeme je u prošlosti: »onaj koji je sa mnom umočio ruku u tanjur«. Zaključuje se iz toga, da je toga časa Juda već bio pojeo koji zalogaj od zakuske, ali kako su svi bili učinili isto, nitko nije svratio pozornost na njega. — Lk je još naodređeniji: ruka moga izdajnika sa minom je na stolu.

Kod Iv, odgovor je upravljen samo ljubljenom učeniku. Zalogaj o kom je ovdje govor, mora biti zakuska na večeri (zelenje koje se umače u sok), a ne zalogaj kruha; kruh se upotrebljavao tek kasnije, kad se jelo pashalno janje. Izdajnik je potpuno određen: to je onaj komu će Isus dati zalogaj umočen u tanjur. Razlika s obzirom na sinoptike je u tome što sam Isus umače zalogaj i daje mu ga; učtivi gest, koji na istoku nikoga ne iznenađuje; tako da izdajnik nije odan pred drugima.

Iza kako je primio zalogaj (ne zbog njega), komentira evanđelist, uđe sotona u Judu, ovlada njime. Od Isusovog prijatelja, postaje sredstvo u rukama njegovog smrtnog neprijatelja. Iza ljudskog djelovanja u Isusovoj tragediji stoji pravi neprijatelj, đavao. To je čas potpunog prekida, nema se više šta čekati. Radi toga, Isus nagovara izdajnika da učini što brže ono što je namislio učiniti. Svi su čuli te riječi, ali nisu razumjeli njihovog pravog značenja. Oni su mislili na druge stvari. Kako je Juda bio ekonom zajednice, neki pomisliše da ga je Isus poslao da kupi za svečanost Pashe neku stvar, koju bi sutradan možda bilo teško naći. Drugi pomisliše da ga je poslao dati milostinju siromasima, kojih je još moglo biti po ulicama; djelo osobito zaslužno ovih svetih dana.[8]

Uzevši zalogaj, Juda odmah izađe. Njegova tajna nije više tajna. Žurilo mu se. Rekao bih da ga je gonio sotona koji je bio u njemu.

Njegov izlazak iz dvorane radije se stavlja na početak večere i stoga jer se nije moglo gubiti vrijeme: trebalo je pripraviti dosta stvari potrebnih za (uhićenje Isusovo...

A bila je noć…, napominje evanđelist, jednim od onih svojih namjerno simboličkih izraza. Judina noć; već ga je progutala paklenska tama. I Isu­sova noć, jer su se već počele kretati moći tame za konačnu borbu.

Sinoptici imaju jednu strahovitu opasku o izdajniku: Mesija mora otići, u skladu sa spasiteljsikim planom Božjim; ali ipak, teško onom čovjeku koji ga preda! Bolje bi mu bilo da se nije rodio!... Njegova odgovornost je potpuna. Mogao je ne izdati. I to je ubojstvo Mesije! Bolje bi mu bilo da se nije rodio. Bolje je biti »ništa«, nego biti takvo »biće«.

6) USTANOVLJENJE EUHARISTIJE

(VEČERA, 5)

Mt 26,26—28; Mk 14,22—24; i(Lk 22,19—20)

Ustanovljenje Euharistije donose trojica evanđelista i sv. Pavao (1 Kor 11, 23—26). Pavlovo svjedočanstvo je najstarije, ni trideset godina poslije događaja (57. posl. Kr.).

Ivan nema ništa o tom prevažnom događaju. Međutim, to ne znači da ga ne pozna. Naprotiv, pretpostavlja ga u svom 6. poglavlju, u euharistijskom nauku o kruhu života. On se zadovoljava s naukom, ostavljajući po strani sam događaj, dovoljno spomenut kod sinoptika.

Obično se drži da u prenošenju ovog događaja postoje dvije predaje: jedna koju predstavljaju Mt-Mk, i druga koju predstavljaju Lk-Pavao. Ima dosta razlika, ali nemaju utjecaja na bit same stvarnosti. Dapače i u jednoj te istoj predaji ima malih nesuglasnosti. Još jednom, treba skupiti i skupa čitati sva svjedočanstva, da magnetno imati neku približnu povijesnu rekonstrukciju.

Poznato je da se evanđelisti ne slažu s obzirom na čas ustanovljenja Euharistije unutar kronologije ove noći. Lk je stavlja prije najave izdajnika; Mt i Mk stavljaju je poslije, kad je Juda već bio izašao u svoju noć (Iv). Mi se čvrsto držimo ove posljednje pretpostavke.

Općenito se dopušta, kako znamo, da je večera ovog četvrtka bila prava pashalna večera i da je Isus iskoristio neke njezine obrede kao povijesni okvir, da osnuje svoju vlastitu Večeru, koja će nadomjestiti onu. Ali, ne zna se sa sigurnošću u kojem je času pashalnog obreda izvršena ova nova ustanova. Vjerojatno je da je izvršena u dva različita časa, s dosta velikim razmakom vremena među njima: na početku večere u pravom smislu riječi (blagovanje pashalnog janjeta) i po svršenoj večeri. Izraz »dok su jeli« kod Mt i Mk je neodređen, i može se odnositi na bilo koji čas duge pashalne gozbe.

Od mnogih sastavnih dijelova pashalne večere Isus uzima samo dva: kruh i vino.

1) Kruh. — Iza kako se popila druga obredna čaša vina, prelazilo se na pashalno blagovanje u pravom smislu riječi. Prije nego što bi razdijelio pečeno janjeće meso, domaćin bi blagoslovio tanke pogače beskvasnog kruha, izlomio bi ih i razdijelio ih svima za stolom...

Ovo je vjerojatno čas euharistijskog kruha.

Isus uzima pogaču beskvasnog kruha i blagoslivlja je (Mt-Mk), zahvalivši Bogu (Lk i 1 Kor 11,24). »Blagoslov« i »zahvala«, u dvjema predajama, ista su stvar. Isus vrši ulogu domaćina. Upotrebljava se slijedeća formula: »Blagoslovljen ti, Gospodine, Bože naš, kralju svijeta, koji činiš da zemlja rodi kruhom«. Kako se vidi, to je u isto vrijeme blagoslov i zahvala (zato smo sačuvali riječ »euharistija«).

Isus lomi kruh u komade (stoga se u prvobitnoj Crkvi Euharistija zvala »lomljenjem kruha«), i svakom od prisutnih pruža jedan komad, pozivajući ih da uzmu (Mt i Mk) i jedu (Mt). U 1 Kor ne postoji taj poziv, ali se očito podrazumijeva.

Dijeljenje kruha popraćuju ove riječi: »Ovo je tijelo moje«. To su riječi »posvete«. Ono što će apostoli jesti, nije više kruh nego tijelo Isusovo.

Ovo »je« moje tijelo... Aramejski se jezik ne služi glagolom »biti«, ali ga podrazumijeva. Po sebi (na temelju biblijske upotrebe) to može značiti ili stvarnu istovjetnost (kruh koji vam dajem, nije više kruh, nego moje tijelo), (ili slikovitu istovjetnost (kruh koji vam dajem, simbol je moga tijela). Katolička predaja i učiteljstvo, oslonjeni na čvrste razloge, razumiju to u smislu stvarne istovjetnosti. Isus govori jednostavnim ljudima, kojima riječi kažu ono što neposredno znače.

Kruh je postao Isusovo tijelo…, to znače jednostavne Isusove riječi, i to je ono što kažu njegovim neukim slušatelj ima; riječi strane učenim i cjepidlačkim filozofsko-teološkim radnjama, koje bi htjele da one kažu ono što ne kažu. Ovo nije jedina tajna, koju nam postavlja naša vjera. A tajna, ili se prima vjerom ili se naprosto niječe; smiješno je kad se nastoji da se ona učini »prirodnom«.

U 6,51—58, Iv govori o »mesu« mjesto o »tijelu«. Vjerojatnije je da je i pri ustanovljenju Isus upotrijebio riječ »meso«, kao suodnos »krvi«, koju će zatim spomenuti.

Mt i Mk ne spominju žrtveni značaj Isusovog tijela nego jedino krvi. Lk i 1 Kor popunjuju ih i s obzirom na tijelo. Ovo je tijelo »ono koje je za vas« (1 Kor 11,24), to jest »ono koje se predaje za vas«.[9] To je isto Isusovo tijelo, koje će sutra biti žrtvovano na križu i koje već ove noći, na tajanstven način, unaprijed vrši tu žrtvu. Riječ »predati« dobila je stručno značenje »žrtve« (predati u smrt).

»Za vas«. To je okajnička žrtva za ljudske grijehe, žrtva Jahvinog Sluge (Iz 53,4—5). Ono što bi čovjek, cijelo čovječanstvo svih vremena, moralo učiniti da zadovolji za svoje grijehe (i nikada ne bi bilo dovoljno), to čini ovo žrtvovano tijelo Isusovo: na svojim ramenima htio je nositi sav naš teret. Predaja Lk—Pavao nadodaje još jednu krajnje važnu stvar, koje nema kod Mt-Mk,[10] a to je da se ovaj događaj mora zauvijek ponavljati u Crkvi kao stalna ustanova: »Činite to meni na spomen«. Ovo bi moglo poslužiti kao još jedan dokaz da Isus stvarno slavi, pashalnu večeru, i da mu ona služi kao okvir da ustanovi svoju novu Pashu s analognim značenjem. Stara Pasha morala je biti spomen-blagdan, blagdan »za sjećanje« (Izl 12,14; 13,9; Pnz 16,3). Sjećala je na podvig Božji koji je osnovne važnosti za povijest Izraela: njegovo oslobođenje iz Egipta. I nova Pasha je spomen, blagdan »za sjeća­nje«, i sjećat će na samog Isusa, to jest na sve što je on učinio za konačno čovjekovo oslobođenje.

Ali, to nije samo spomen, nego reaktualizacija (ponovno ostvarenje) ono­ga što Isus čini ovog časa.

Činite »ovo«... Ne nalaže da se naprosto čine isti gesti, nešto što bi sličilo ovome, nešto što bi imalo isti oblik kao i ovo, nego upravo »ovo«. Svaki put kad se učini, bit će »ovo«, ovaj isti događaj ovog časa, cijela tajna. Trebalo bi reći, da će iza pročelja ljudskih gesta Isus biti prisutan i djelovati u ponovljenom »ovom«... To je sve što bi tekstovi mogli reći; ostalo je pitanje teološke spekulacije.

2) Vino. — Kad je domaćin podijelio beskvasni kruh prisutnima, počinje obred u pravom smislu riječi, blagovanje pashalnog janjeta. Naši evanđelisti nemaju nikakva napomene o blagovanju janjeta. To ih nije zanimalo. Oni se usredotočuju na sastavine dijelove nove Pashe (kruh i vino); janje već izlazi iz njihova vidika. Ovo glavno blagovanje trajalo je uobičajeno, uglavnom duže vrijeme. Kad bi se jedinom završilo, više nitko nije mogao jesti. Isus nije mogao jesti euharistijskog kruha, ali je sigurno uzeo komad drugog kruha, da s njim jede pashalno janje. Isto to treba reći s obzirom na euharistijsko vino.

Poslije glavnog blagovanja, molila se zahvala Bogu za večeru, a to je u isto vrijeme bio blagoslov treće obredne čaše (zbog toga zvane »čašom blagoslova« ili blagoslovljenom čašom: 1 Kor 10,16), koja se onda davala svima za stolom...

Sigurno u tom času Isus nastupa s vinom. Lk i 1 Kor kažu: »poslije večere«.

Ovdje su razlike (stvarno nebitne) još mnogobrojnije.

• Mt i Mk govore izričito o zahvali nad čašom. Lk (1 Kor) podrazumijeva to riječima »na isti način« (u odnosu na ono što se učinilo s kruhom).
• Pruživši čašu apostolima, Isus ih poziva da piju iz nje (Mt). Mk bilježi posljedicu tog poziva: svi su popili iz nje. Budući da riječi posvete dolaze kasnije, moglo bi se imati utisak da su pili obično vino, ali je očito (Mt) da ove riječi idu skupa s pružanjem čaše.

— Ove riječi ovako glase kod Mt i Mk: »ovo je moja krv saveza...«Kao i kod kruha, »jest« znači stvarnu istovjetnost; Isusovi slušatelji nisu mogli misliti ni na kakvu simboliku.

To je krv saveza. Sinajski savez bio je zapečaćen krvlju ubijenih žrtava (Izl 24,6—8). Tako sada Isusova krv, nova žrtva, zapečaćuje novi savez, onaj savez za kojim su čeznuli i koji su navijestili stari proroci (usp. Jer 31,31—34, itd.).

Kod Lk (1 Kor) izraz je malo drukčiji: »Ova je čaša novi savez u mojoj krvi«. Mjesto krvi, govori se o čaši koja ju sadrži; a to je isto. Mjesto da se stavi na prvu liniju krv koja zapečaćuje savez, stavlja se savez koji je zapečaćen krvlju; ponovno, to je ista stvar. Savez je izričito nazvan »novim«, što se podrazumijeva kod Mt-Mk.

• Ova je krv saveza »proljevena«, kao krv žrtava na Sinaju. To je krv žrtve. Ovdje također Mt i Mk izričito tvrde žrtveni značaj krvi. U stvari, nije to bilo potrebno ni reći, jer je neizravno sadržano u spomenu na savez (stvarno, 1 Kor to ne kaže).
• Krv je proljevena »za vas« (Lk), a ti su »mnogi« (Mt-Mk), što znači svi ljudi svijeta.
• Mt je jedini koji izričito spominje cilj žrtve: »za oproštenje grijeha«Isusova je žrtva okajnička: on umire da oduzme grijehe svijeta (usp. Iv 1,29).
• Pavao je jedini koji ponavlja zapovijed o spomenu i ovdje kod krvi. I u spomena vrijednom izrazu daje nam intimno značenje Euharistije: svaki put kad jedemo ovaj kruh i pijemo ovaj kalež, naviještamo smrt Gospodinovu, njegovu žrtvu na križu; naviještamo da se u svakom od ovih događaja ponovno ostvaruje smrt Gospodinova, ponavlja tajna; i tako će biti sve dok ne dođe Gospodin na koncu povijesti (1 Kor 11,25—26).

(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, Sarajevo 1984. str 285-296; 306-311)

P.S.

Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)

Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946). 

Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952). 

(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.

 - Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:

Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,

daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,

te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,

koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe

i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,

svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

(spomeni što tražiš od Boga)

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,

daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.

(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)

(Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)

Neka naše svagdanje obraćanje i molitve Gospodinu, budu vođene i željom da što prije SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT I PRIZNAT KAO UZOR ZA CIJELU CRKVU! Čitajmo, razmišljajmo i Molimo!

 Priredio: fra Petar Matanović

 ________________________________________________________________________________________________

[1] Usp. sv. I, str. 167, 232—233; R. Guardini, Der Herr, 620—632.

[2] U Isusovo vrijeme, hramski porez iznosio je pola šekela, jednako jednoj didrahmi; prema tame, jedan šekel bio je jednak jednom stateru ili dvjema didrahmama; jedina didrahma opet imala je vrijednost dvaju rimskih dinara (jedna drahma vrijedila je jedan rimski dinar, dnevnu plaću radnika; usp. sv. I,str. 377—378). Budući da je jedan šekel vrijedio četiri rimska dinara, Juda je pri­mio vrijednost od sto i dvadeset rimskih dinara, radničku plaću od četiri mjeseca,svotu posve neznatnu u usporedbi s onim što se njom plaćalo.

[3] Jadna od njih čak zastupa, na temelju kumranskih otkrića, da se posljednja večera održala u utorak, jar da bi 14. nisana uvijek padao u utorak:, prema tradicionalnom sunčanom kalendaru; usp. A. Gonzalez Lamadrid, Los dscubrimientos del mar Muerto, 286—290; neke opaske kod Schnackenhuga, III 60—64.

[4] Kratka povijest svetišta kod Baldi, Guida, 170—183; tekstovi predaje u Enchiridion, br. 728—807.

[5] Dvorana se zove »katalyima« (Lk, r. 11), dvorana za goste u privatnim kućama; ali ova riječ može označivati također dvoranu za svijet u seoskim gostionicama (hanovima); usp. sv. I, str. 36, bilj. 20.

[6] Ne isključuju se žene koje pripadaju zajednici, koje prate Isusa i u ove zadnje dane u Jeruzalemu; pretpostavlja se da se nalaze skupa sa ženama obitelji gdje se održava večera.

[7] O toj ličnosti usp. Scbnackemburg, III 463—478.

[8] Upozorili smo u svoje vrijeme na unutarnje nesuglasje ove evanđelistove opaske. Podatak je inače zanimljiv, da se zna u što su se trošila skromna sredstva Isu­sove zajedničarske ekonomije (usp. sv. I, str. 236).

[9] Ove riječi i cijeli slijedeći redak manjkaju u nekim kodeksima, ali njihovo mjesto u tekstu može se smatrati kritički sigurnim; vidjeti komentare.

 [10] Zamišljaju se razni razlazi ovog propusta u predaji Mt-Mk (moglo bi se misliti:zašto naglašavati stvar koja se već nalazi u općoj upotrebi?); sigurno je da je puno lakše dopustiti propust (Mt-Mk), nego kasniji dodatak (Lk — 1 Kor);stvarno bi bio nevjerojatan ovakav dodatak, kad on ne bi imao povijesnog temelja; osim toga, treba imati u vidu da se ova rečenica nalazi ne samo u kasnom Lk, nego i u najstarijem svjedočanstvu 1 Kor.