Mi treba da se hvalimo križem
Gospodina našega Isusa Krista,
U kojem je spas, život i uskrsnuće naše,
Po kojem smo spašeni i oslobođeni.
PRVO ČITANJE Izl 12, 1-8.11-14
Naredbe o pashalnoj večeri.
Čitanje Knjige Izlaska
U one dane: Gospodin reče Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: »Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi mjesec u godini. Ovo objavite svoj zajednici izraelskoj i recite: Desetog dana ovoga mjeseca neka svatko po porodici pribavi jedno živinče. Tako, jedno na kuću. Ako je porodica premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle. Čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mjeseca. A onda neka ga sva izraelska zajednica zakolje između dva sutona. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je pasha Gospodnja.Jer te ću noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj, i čovjeka i životinju. Ja, Gospodin, kaznit ću i sva egipatska božanstva. Krv neka bude znak na kućama u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, prijeći ću vas; tako ćete izbjeći pokolju zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku. Taj dan neka vam bude spomendan. Slavite ga u čast Gospodinu po trajnoj uredbi od koljena do koljena.«
Riječ Gospodnja.
PRIPJEVNI PSALAM: Ps 116, 12-13.15.16b-18
Čaša blagoslovna zajedništvo je krvi Kristove!
Što da uzvratim Gospodinu
za sve što mi je učinio?
Uzet ću čašu spasenja
i zazvati ime Gospodnje.
Dragocjena je u očima Gospodnjim
smrt pobožnika njegovih.
Gospodine, tvoj sam sluga, sin službenice tvoje:
ti si razriješio okove moje.
Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,
zazvat ću ime Gospodnje.
Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje
pred svim pukom njegovim.
DRUGO ČITANJE: 1Kor 11, 23-26
Kad god jedete i pijete, smrt Gospodnju navješćujete.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.
Riječ Gospodnja.
EVANĐELJE: Iv 13, 1-15
Do kraja ih je ljubio.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.
Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.«
Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«
Riječ Gospodnja.
ISUS PERE NOGE SVOJIM UČENICIMA
(VEČERA, 3) Iv 13,1—20
Pranje nogu se odvija »za vrijeme objeda« ili »dok su jeli« (sigurnija lekcija nego ona »poslije objeda«). Riječ ovdje upotrijebljena redovito znači glavni dnevni objed. Taj se redovito uzimao uvečer. Da se u našem slučaju radi o večeri, vidi se iz Iv 13,30: Juda izlazi kad je već noć.
Kako je »objed« nešto neodređeno, neki kritičari misle da se događaj izvorno odigrao ne na pashalnoj večeri, nego na gozbi kad je Isus bio pomazan u Betaniji (Iv 12,1—8). Prema našoj kronologiji, ta se gozba držala prethodne subote, također po noći, tako da s te strane ne bi bilo nikakve poteškoće. Prema toj teoriji, kasnija je redakcija pretvorila tu gozbu u pashalnu večeru, dodavši kronološku bilješku »prije blagdana Pashe«. Međutim, to se mišljenje ne oslanja na sigurne razloge. U svakom slučaju, značenje samog čina bilo bi uvijek isto. Mi više volimo sadašnju konfiguraciju teksta, naprosto zbog toga jer je sigurnija nego protivno mišljenje.
U izrazu »blagdan Pashe«, riječ »Pasha« znači predvečerje Pashe, 14. nisan (prije zalaska sunca), kako se on označuje i u Mk 14,12. Prema tome, večera se drži, prema Iv, 13. nisana.
Pranje nogu dolazi iza kako je započeta večera. Isus i apostoli bili su opruženi za stolom (Mt 26,20 i paral.); Isus se zatim podiže od stola (Iv 13,4)... Mi ovo stavljamo na početku večere, iza prve obredne čaše.[1]
Ovdje opisani čin odlikuje se velikom ljepotom (nešto neočekivano, jedno od Isusovih iznenađenja), teološkim značenjem a također i velikom jednostavnošću. Čitanje ovog događaja zamrsili su stari i moderni komentari, koji traže u tekstu ono što on s povijesnog stanovišta nije imao namjeru reći. Uvijek je u tumačenju četvrtog evanđelja postojala pretjerana težnja za simbolikom, koja dolazi skoro do alegorizacije.[2]
Cijeli se ulomak može podijeliti na slijedeće dijelove: uvod (rr. 1—3); pranje nogu (rr. 4—11); tumačenje čina (rr. 12—17); upozorenje o izdajniku (rr. 18—20).
1) Rr. 1—3 jesu evanđelistov uvod: uvod ne samo u ovaj posebni čin,nego u cijeli ciklus muke i smrti Isusove, koji se započinje ovim poglavljem. Ovdje se izražavaju slijedeće misli:
- Isus zna da je došao njegov »čas«. On je uvijek bio svjestan tog časa, samo što je prije znao da nije bio došao, dok sada zna da je došao. Isus prihvaća svoju sudbinu potpuno svjesno.
- Ovaj »čas« odnosi se na njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu. Njegova je smrt novi »Prolaz«, nova Pasha (usp. Izl 12,12—13). I to je ponovni susret s Ocem.
- Isus ljubi svoje koji su na ovom svijetu, to jest sve koji vjeruju (koji će vjerovati) u njega, i koje ovog časa predstavljaju ovi što ga prate za stolom; i on ih je ljubio do najvišeg stupnja ljubavi, kako će to sutra pokazati svojom smrću na križu (nema veće ljubavi nego dati vlastiti život za one koje se ljubi); usluga koju će im noćas učiniti, jest mali predujam tog najvećeg predanja.
- Isusa će predati jedan od njegovih najbližih; ali Juda je samo sredstvo đavla: iza njega stoji jedan koji je jači, koji sada započinje konačnu bitku s Isusom. Ima dosta vremena kako je đavao ovladao Judom (usp. Iv 6,70), iako je on tek dan prije dao konačni oblik svojoj odluci: ovoga časa, ležeći za istim stolom, on mozga o toj odluci i planira svoju strategiju...
- Isus ide u smrt posve slobodno, iz čiste ljubavi. Nema tu nikakve nužde: on zna da posjeduje svu Božju moć nad svim stvarima, također nad životom i nad smrću (Otac je sve stavio u njegove ruke), iz prostog razloga što je on iste biti kao i Bog (od Boga je izašao kad se utjelovio a sada se vraća k njemu).
2) Prije nego što počne prati noge apostolima, sam Isus pripravlja sve potrebne stvari. Dignuvši se od stola, skine »odijelo«, to jest ogrtač, s kojim ne bi mogao lako izvršiti ono što misli učiniti. Bio je tu za upotrebu posluge veliki ubrus pa ga Isus pripasa: služi mu kao pregača da zaštiti tuniku,i da osuši oprane noge. Ima sada potpuno izgled poslužnika. Apostoli su sigurno gledali sve to sa zaprepaštenjem: Učitelj! Zatim ulije vodu u »umivaonik« (s članom: jedini koji se nalazio u kući, koji je služio isključivo za taj posao).
Tako spreman, Isus počinje prati noge apostolima i sušiti ih ubrusom kojim se bio opasao... To je nešto sasvim nepravilno: učitelj radi ono što bi trebalo da radi učenik. To što Isus čini, radi žena svom mužu, sin ocu i rob gospodaru: »podložnik« svom »poglavaru«. Isus izvrće uloge: »poglavar« je »podložnik«. Kao u blaženstvima, on izvrće na glavu sve naše pojmove o odnosima među ljudima. Sav naglasak ovog čina stavljen je na ovo izvrtanje vrijednosti. Stoga, nasuprot pravoj poplavi simboličkih tumačenja, mislimo da ovom činu treba zadržati njegov goli ljudski, povijesni, realistički smisao, dajući mu jedino moguće tumačenje, ono isto koje mu je sam Isus dao (rr. 12—17): »čin-primjer«, obvezatan za sve »njegove«. Čin ponizne službe sa strane onih koji mogu više u prilog onih koji mogu manje (služba koja znači spremnost za žrtvu: sutra će to pokazati na križu), isključivo radi ljubavi.
Iz teksta bi se zaključilo da Isus nije počeo sa Šimunom Petrom; ali kad na njega dođe red, on odlučno reče da ne može dozvoliti nešto takva: Gospodine, ti da meni pereš noge?! Nemoguće! Od mnogih Petrovih reakcija koje poznajemo iz evanđelja, ovo je jedna od najljepših. Odsijeva u njoj sve beskrajno poštovanje i ljubav prema Učitelju. Prati noge drugom, znak je podložnosti i poniženja. Petar i dalje misli »po ljudsku«, kao što je mislio i u drugim zgodama (usp. Mt 16,23). Isus shvaća da Petar ne može razumjeti sada, upravo jer je još uvijek isključivo na razini »ljudskog«. Ali doći će vrijeme kad će razumjeti. Bit će to poslije Isusovog proslavljenja, kad će se apostolima otvoriti oči da mognu vidjeti jednu njegovu dimenziju, koja im je za njegova povijesnog života bila kao zatvorena: tada će se početi sjećati svega što je Isus govorio i činio, ali će sve te stvari vidjeti u novom svjetlu, u njihovom istinskom značenju (usp. Iv 2,22; 12,16).
Petar nikako ne razumije ono da će kasnije razumjeti. On jedino razumije da je Učitelj naumio da mu opere noge a to je nedopustivo: nikad mi ih nećeš oprati! Isus mu se onda mora zaprijetiti: ako te ne operem, nećeš imati udjela sa mnom, nećeš sudjelovati u slavi koju ja čuvam za one koji prihvaćaju moje uvjete (usp. Iv 17,22—24): ako se netko ne slaže s onim što ja činim, on sam sebe isključuje iz zajednice sa mnom...
Kad je čuo tu prijetnju, Petar shvati da Učitelj mora imati vrlo jake razloge da čini ono što čini, a s druge strane siguran je da bi više volio bilo što nego izgubiti njegovo prijateljstvo. Ako je to tako, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu! Kao da bi mu rekao: radi sa mnom sve što ti se čini najbolje, radi što hoćeš, okupaj me svega, ako hoćeš! Još jedna tipična reakcija Petrova, čovjeka bez mjere.
Isus mu odgovara da ga nije potrebno kupati. Upotrebljava izraz koji znači nešto što se redovito događa: kad se ide na neku svečanost, pretpostavlja se da će se čovjek oprati; dok dođe do kuće gdje se drži gozba, može uprljati još samo bose noge u sandalama; stoga nije potrebno opet prati cijelo tijelo, nego samo noge. Ove zadnje riječi (»nego noge«) nalaze se u većini starih rukopisa, i unatoč tome moderni kritičari smatraju ih kasnijim dodatkom; duža su čitanja redovito sumnjiva. Ali, i kad ih tekstualna kritika ne bi prihvatila, trebalo bi ih nadodati u misli: to je u stvari ono što Isus želi izraziti. Onaj koji se okupao, sav je čist, osim nogu, koje se uprljaju hodajući...
Tema fizičke čistoće pogoduje da se pređe na duhovnu čistoću. Apostoli su duhovno čisti. Prema govoru ovog časa, oni su se već »oprali«. Njima nije potrebno nikakvo daljnje očišćenje, nego im je samo potreban normativan primjer poniznosti i međusobnog služenja. »Pranje« koje im je donijelo ovu »čistoću« mora se odrediti po općem kontekstu evanđelja: to je vjera i ljubav prema učitelju, što ih je uzdržalo ujedinjene s njim unatoč svemu.
Ali, svi nisu čisti. Isus je znao da će ga jedan od njih izdati njegovim neprijateljima. Po drugi put u istom kontekstu (usp. r. 1), evanđelist naglašava vrhunaravno predznanje Isusovo: za njega nema ni iznenađenja ni fatalnosti, sve je pod nadzorom, sve prihvaća svjesno i slobodno.
Isus je oprao noge i Judi pa on ipak nije ostao »čist« (dokaz da pranje nogu nije obred očišćenja, nego naprotiv »primjer«); to je zato što se nije »oprao«, što nije sjedinjen s Isusom po vjeri i ljubavi; ima već dosta vremena kako je on izgubio to zajedništvo (usp. Iv 6,70).
3) Iza kako je oprao noge svim apostolima, Isus opet uze ogrtač i ponovno prilegne za stol. Sad će im istumačiti značenje ovog svog neobičnog čina, koji je izazvao zaprepaštenje svih i čak oporbu Petrovu. Oni ga redovito nazivaju naslovom »Učitelja« i »Gospodina«,[3] i to je ispravno, jeron to stvarno jest. Ako je, dakle, on, iako je Učitelj i Gospodin, oprao njimanoge, i oni su isto tako dužni prati noge jedan drugome; jer upravo raditoga je učinio tu neočekivanu stvar, da im da primjer kako će oni postupatijedni s drugima; primjer koji je obaveza, zato što dolazi od njega.
Naravno, ne radi se o tome da oni fizički peru noge jedan drugom, nego da se vladaju prema smislu ovog Isusovog čina. Gn, iako je njihov poglavar, htio se iaričito poniziti ovom poslužbom (ponizno prihvaćanje unaprijed najvećeg poniženja i spasiteljskog služenja u smrti na križu); zato međusobno služenje mora biti pravilo ponašanja među njima; što osobito važi za one koji imaju odgovornija mjesta u zajednici.
Za Isusa je sve to vrlo očito. Ali da tako bude i za učenike, kojima se ta stvar čini besmislenom, dok bi to moralo biti pitanje zdravog razuma, navodi im poslovicu, kojom se služio i u drugim zgodama: »Sluga nije veći od svog gospodara, nit je izaslanik veći od onog koji ga šalje«. Ovu je izreku lako zapamtiti, a kršćanska zajednica morala ju je držati u velikoj cijeni, kad ju je njezina predaja sačuvala u nekoliko konteksta, kod Iv i kod sin optika, premda s malim razlikama i nijansama u značenju. Kod Mt 10,24 suprotstavlja se učenik učitelju i rob gospodaru, ali u smislu da onaj koji je niži ne može očekivati bolju sudbinu od onoga koji je viši. To isto značenje imamo u Iv 15,20, ali se suprotstavljaju jedino rob i gospodar. Kod Lk 6,40, suprotstavlja se učenik učitelju, u smislu da prvi ne može biti viši od drugoga. Isto to značenje imamo u našem slučaju, ali uključujući obvezatnost: što radi onaj koji je viši, mora raditi i onaj koji je niži; ne samo to, nego ono što radi viši, s mnogo više razloga treba raditi niži... Isusov primjer obavezuje, i to s mnogo više razloga, njegove učenike. Ako nauče cijeniti kako treba ovo što je Isus učinio ove večeri i ako stvarno žive po ovom primjeru, mogu se smatrati sretnima. To je još jedno novo Blaženstvo, koje se nadodaje onim klasičnim blaženstvima iz Govoira na gori (Mt 5,3—12; Lk 6,20—26) i cijelom nizu drugih (Lk 11,28; 12,37—38.43; Iv 20,29).[4]
4) Konačno, sada slijedi upozorenje o izdajniku. Blaženstvo o kojem je Isus govorio, ne odnosi se na sve apostole. Ima jedan među njima, koji neće ispuniti uvjet potreban da bude »blažen«. Isus zna tko je on i što on umuje ovoga časa, jer on duboko pozna one koje je pozvao. Međutim, to ga ne iznenađuje, jer on zna također da je to bilo prorečeno i da će se ispuniti ono što je napisano: da će jedan od njegovih najbližih, jedan koji jede s njim isti kruh za istim stolom, podignuti svoju petu na njega i izdajnički ga udariti (Ps 41,10).[5] On im to napominje sada, da se kasnije, kad se stvari dogode, oni uvjere da je on to unaprijed znao, i da zbog tog vrhunaravnog predznanja vjeruju u njega kao u onoga koji s potpunim pravom prisvaja sebi božanska svojstva (»ja sam« — trebalo bi nadodati »koji jesam«, kao Jahve u Iz! 3,14 — posve apsolutna formula kao u 8,24.28).[6]
- 20 kaže, da onaj koji primi Isusovog izaslanika, prima samog Isusa; a tko primi Isusa, prima samog Boga, koji ga je poslao. Ovaj Isusov izraz dobro je poznat u sinoptičkoj predaji (s malim nevažnim razlikama): u govoru o poslanju (Mt 10,40; Lk 10,16) i kad govori o prihvaćanju »djece« (Mk 9,37; Lk 9,48). U našem slučaju, nema nikakve veze s kontekstom. Sigurno je da ovo nije njegovo izvorno mjesto, a teško je znati što je redaktor evanđelja htio reći kad je stavio ovu izreku na ovo mjesto; možda je htio zaštititi auktoritet ostalih apostola, koji nije dokinut ovom nesrećom, nastalom u njihovoj vlastitoj skupini.[7]
Isusove riječi: »Dao sam vam primjer, da i vi činite kao što sam ja učinio vama«, podsjećaju na one druge njegove riječi koje je izgovorio u prvom oproštajnom govoru: »Ja sam put« (Iv 14,6). Njegova povijesna ponašanja jesu životni put za njegove sljedbenike. Njegovi primjeri pokazuju što je dobro a što je zlo, što se mora i što se ne smije činiti. Sama njegova osoba postaje izvor moralnosti. Stoga je ovdje dobro reći nekoliko riječi o VRIJEDNOSTI PRIMJERA ISUSOVE POVIJESNE OSOBE.[8]
1) »Primjernost« (vrijednost uzora), znači da je cijela Isusova osoba, u svim povijesnim očitovanjima, »uzor«, obrazac ponašanja za kršćanina i za čovjeka uopće.
Običajemo reći da je Isus učio ne samo riječima, nego također cijelim svojim životom. Za učitelja je najvažnije uvjeriti slušatelja. Sam život ili svjedočanstvo učitelja najbolja je metodologija uvjerljivosti. Na toj razini, Isus nastavlja liniju svjedočenja starih izraelskih proroka. Ali u Isusovom slučaju, učenje životom jest također životni susret tajne Bog-čovjek, i na toj razini ono znači očitovanje božanskog pravila za ljudski život. Stvarno, u svojoj cjelovitoj procjeni Isusove osobe, apostoli ne prave razlike između onoga što je on činio i onoga što je učio (Dj 1,1). Sve je to nauk. Prema tome, sav je njegov život »primjeran« — obrazac koji treba slijediti i ostvariti u ljudskom životu.
Ovaj je primjer normativan, neopoziv, obvezatan, ukoliko je Isus, u kom je božanstvo postalo tijelom, posljednja Božja riječ o čovjeku. Prema tome, to je posljednji i korjeniti uzor. Drugi ljudi također mogu biti »uzor«, ali samo u odnosu na ovaj izvorni obrazac. Sv. Pavao može pozivati da ga nasljeduju, ali ukoliko on slijedi primjer Kristov (1 Kor 11,1).
Kad naglašavamo normativnost stavova i Isusovih povijesnih čina, mi ispovijedamo istu vjeru, koju su iskusili apostoli na uskrsnu nedjelju: apsolutnu istovjetnost između Uskrslog, Gospodina, i Isusa od krvi i mesa, s kojim su oni živjeli kroz tri godine. Njihovo novo shvaćanje ove složene ličnosti osniva se upravo na svijesti ove istovjetnosti. Sve je preobraženo i prepunjeno transcendencijom. Novi božanski smisao preplavljuje sve stvari putem jedne »ljudske« povijesti, proživljene kao znak. Nije ih moguće rastaviti. Sve u jedinstvenoj Kristovoj osobi dobiva božansku vrijednost.
»... Jednom riječju, Isusova povijest smatra se svetom poviješću u najuzvišenijem smislu a Isusove riječi kao riječi Božje u najuzvišenijem smislu, što opet uključuje posvemašnje poštovanje i razmatranje o neiscrpivom sadržaju te povijesti i tih riječi... Isusova osoba zauzima jedinstveno mjesto u povijesti, zato što je on Sin Božji koji je postao čovjekom. U njemu, Riječ osobino ulazi u ljudsko vrijeme, uzimajući našu povijesnu narav, da je preobrazi. Tako se ljudska vremenitost pokazuje u njemu pod dva vidika: kao vremenitost 'koja putuje' za vrijeme njegova smrtnog života, i kao preobražena vremenitost poslije njegova uskrsnuća. Na taj se način ostvaruje prijelaz od starog svijeta... na novi svijet otkupljenog čovječanstva i ustanovljenja Crkve. Prema tome, Isusovu povijest "treba uzeti u cijelom njezinom opsegu, od utjelovljenja do konačnog ispunjenja onkraj vremena, ako želimo da ona u potpunosti bude objava. Unutar toga okvira, može se reći da je sve značajno: s jedne strane, Isusovi namjerni gesti, popraćeni riječima koje ih objašnjavaju; s druge strane, njegova vlastita ljudska iskustva, koja se završavaju iskustvom smrti ... U Isusu Kristu, jer je Sin Božji i pravi čovjek, ostvaruje se u potpunosti religiozni odnos između konkretnog čovječanstva i Boga... Krist je znak u najuzvišenijem značenju riječi, po kojemu se Bog daje spoznati ljudima. Ali Krist živi taj odnos s Bogom ukoliko je glava otkupljenog čovječanstva. S toga stanovišta, način kojim ga živi posjeduje vrijednost uzora u vezi s novim čovječanstvom, koje je primilo spasenje od njega. Tako, dakle, u njemu, a još točnije, u njegovom prijelazu od putujuće vremenitosti k preobraženoj vremenitosti, otkriva se tajna kršćanskog života, koji pretpostavlja prijelaz od svijeta grijeha k svijetu milosti, i od života podložnog sudu k otkupljenom životu. Prema tome, Isusovi gesti i iskustva uključuju objavu egzistencijalnog reda, kojemu bi bilo pogrešno nijekati temelje ontološkog reda«.[9]
Sve je »značajno«.
Sve je »uzor«.
Nije moguće odabrati između onoga što je prikladno i što je neprikladno: na primjer za neku ideologiju ili za neku povijesnu hitnu potrebu.
Inače bi se iscjepkala cjelovitost nedjeljive osobe.
Odatle izlazi važnost »primjera« ne samo Isusovih čina, gesta i povijesnih stavova u njihovoj pojedinačnoj stvarnosti, nego također ove povijesno-transcendentne cjeline, koja se zove Isus Krist, Gospodin i Spasitelj, od koje sve što je u njemu »povijesno« dobiva svoje značenje i čvrstoću. To će nam pomoći da ne smatramo apsolutnim ono što je djelomično, izdvajajući to iz konteksta ove cjeline, puštajući maha alegorizacijama ili (što je još gore) zainteresiranim izobličavanjima, u službi naših ideja i osobnih stavova.
Ali, to je već pitanje tumačenja.
Osnovno je to da se ne može zamisliti evangelizacija s Isusom kao polaznom točkom, ako nemamo u vidu neosporivu primjernu vrijednost cijelog njegovog života …
Znamo da se ovo pitanje Isusa kao uzora može zloupotrebljavati u ideološke i političke svrhe. Površnom ili nikakvom egzegezom, njegovi se gesti, stavovi i povijesni čini mogu iskoristiti da se opravda bilo šta u službi izvjesnih teza. Ta je pogibelj vrlo stvarna tamo gdje je »politizacija« Isusove osobe pomodna stvar, i gdje se pruža zgodna prilika da se Evanđeljem podupre izvjesna društvena i politička filozofija i praksa.
Međutim, ima ih, i to upravo u ovoj struji političke teologije, koji praktično niječu tu važnost uzora: bolje rečeno, relativiziraju je; a to je u Isusovom slučaju isto što i nijekanje.
Sjećam se ovdje riječi J. Girardija (Ljubav i klasna borba): »To što je Isus izabirao put žrtve nasilja, mjesto da ga upotrijebi da spasi svijet, sigurno je presudna činjenica, ali to ne znači da je tim htio pokazati ljudima puteve društvenog oslobođenja. Njegovi izbori imaju drukčiji kontekst i odgovaraju drugom problemu. On je mogao odložiti pobjedu do uskrsnuća; siromasi ne mogu čekati. Ovo je prema tome jedno od tolikih pitanja za koje nam Isus nije dao odgovor. Kršćani moraju uzeti na sebe osobno i u zajednici odgovornost traženja i opasnost da se prevare«.
Ali ti isti pisci, koji niječu važnost Isusovog primjera u tako presudnoj stvari, pune cijele stranice svojih knjiga drugim njegovim činima, kad to ide u prilog njihovoj tezi. Kakvu važnost to može imati? Isus je ili sve ili ništa. Ako niječem vrijednost primjera jednom jedinom njegovom činu, relativiziram cijelu njegovu osobu. Onda, zašto da se zanimamo za njega, zašto da povlačimo tog jadnog Isusa tamo i ovamo, kad konačno ne služi ni za što?
Isus uzorac vladanja: ili sve ili ništa.
Inače bismo morali izbaciti meke osnovne zahtjeve samog Isusa, a tim bi pala cijela pretpostavka »kršćanskog« života, koji upravo znači život »po Kristu«, život »sličan životu Kristovom«, život »oponašanjem« Krista«, život onih koji »slijede Krista«...
- a) Zahtjev da ga se »slijedi« (Mit 4,19; 10,38; 16,24; 19,21, itd.). »Slijediti« nije isto što i »oponašati«; premda to, u drugom vremenu, nužno pretpostavlja. »Slijediti« Isusa znači biti s njim, udružiti se s njim, dijeliti s njim život i sudbinu; prema tome, nužno znači uzeti na sebe sve praktične stavove u životu, koje je on prije bio uzeo. Na primjer, to konkretno znači, prihvatiti siromaštvo i nesigurnost, pomirivši se s tim da se nemadne ni gdje nasloniti glavu (Mt 8,19). Znači odreći se materijalnih dobara (Mt 19,21), obitelji (Mt 10,37), čak i samog sebe (Mt 16,24). Znači nadasve (jer sažima sve) nositi njegov križ (Mt 10,38; 16,24).
On uvijek čini prvi korak, i taj je korak pravilo za ono što treba činiti.
Bitno je da slijediti »njega« znači cijelog njega; inače ne bismo rekli ništa.
Isus je uzor ili u svemu ili ni u čemu.
Slijediti Isusa nema ograničenja; nije moguće da bude drukčije.
Isto tako je općenit njegov poziv da se »dođe k njemu« i da se »nauči od njega« (Mt 11,28—29), što u kontekstu znači istu stvar. Izravno, suprotstavlja se neljudska množina zakona i farizejskih obreda i »poniznost i krotkost« novog evanđeoskog ideala. Kako farizejsko zakonsko cjepidlačenje obuhvaća cijeli život, tako i Evanđelje treba da zauzme cijeli život. Ali taj je ideal utjelovljen u Isusu. Posljednje na što se pozivamo jest sama njegova osoba. Pozivati da se »nauči« od njega (da se pođe u njegovu školu), na ovako apsolutan način, može jedino onaj koji je posve siguran da je nepogrešiv. Da li je ikada bilo ili da li ima čovjeka koji bi mogao reći to isto? Jedino onaj koji zna da je »svjetlo« čovjeku, može zahtijevati da se »ide« u svjetlu toga Svjetla (Iv 12,35). Ima samo jedan koji može reći da je (jedini) Učitelj i (jedini) Gospodin (Iv 13,14; imenice s članom).
- b) U uskoj vezi sa spomenutim izrazima jest zahtjev da se »postupa kao što on postupa«. Ovdje se još izravnije izražava da su njegovi čini i gesti (i unutarnji stavovi koji ih pokreću) obvezatan primjer.
Prvi put kaže to Isus ovom zgodom kad pere noge učenicima: ostavlja im primjer da »i oni čine kako je on njima učinio« (Iv 13,15). Naravno ne radi se o kopiranju materijalnog čina, nego o onomu što on znači: služenje iz poniznosti. Smjernica za cijeli život, unutarnji i djelatni. Budući da primjer dolazi od Isusa, primjer postaje obvezatan; nešto drugo bilo bi besmisleno, jer rob ne može biti veći od svog gospodara (r. 16). A obvezatnost se osniva na apsolutnom i nepogrešivom značenju primjera.
Drugi put poziva se Isus na svoj primjer kad govori o međusobnoj ljubavi: »da ljubite jedan drugoga kao što sam ja vas ljubio« (Iv 13,34; 15,12). Ljubav, to je cijeli život. Obvezatnost se izražava već samom riječju »zapovijed«.
Ako nemamo u vidu primjer koji je obvezatan, Isusova osoba se svodi na siromašnu dimenziju čovjeka koji je prošao kroz povijest, izgubivši svako transcendentno značenje.
2) Vrijednost Isusovog primjera zasniva se ne samo na njegovom apsolutnom prisvajanju toga prava, nego i na upornoj tvrdnji apostolske vjere, koja tako životom tumači svoje shvaćanje ove konkretne ličnosti (povijesno-transendentne, božansko-ljudske) koja se zove Isus Krist.
Ne mislim dati nikakvu sistematsku ni produbljenu razradu ove teme, nego samo spominjem nekoliko tekstova koji se izbližega na nju odnose.
Već smo vidjeli, kako apostoli ne prave razlike između Isusovih riječi i djela (Dj 1,1), jer posjeduju istu unutarnju vrijednost. Drugim riječima: Isus je izvor kršćanske etike po teoretskim pravilima (ako ih se tako može nazvati) vladanja kao i po svom osobnom ostvarenju ideala što ga je on donio na svijet.
Rim 8,29: »Jer koje je unaprijed spoznao, te je i predodredio da budu jednaki slici njegova Sina«. Izraz »jednaki slici« (gr. »symmorfus«) označava one koji imaju isti oblik ili lik; to jest one koji reproduciraju u sebi iste crte nekog portreta. Kršćanin je pozvan da bude nešto kao portret Sina. Onaj koji misli biti »sin« Božji, mora pokazivati značajke Sina: on je savršeno ostvaren, pouzdan obrazac. Ovaj posao »konformacije« (postignuća istog lika), zadaća je cijelog života, ostvaruje se postepeno (usp. 2 Kor 3,18), i bit će savršena slika u eshatologiji (1 Kor 15,49).
Rim 15,2—3: »Svaki od nas neka nastoji ugoditi bližnjemu za dobro, misleći na izgradnju: jer Krist nije nastojao ugoditi sam sebi«. Odreći se sebičnosti, razumijevati tuđe slabosti, biti darežljiv, ugađati drugome da ga duhovno pomognemo, imajući u vidu izgradnju brata i cijele Crkve (kod sv. Pavla, »izgradnja« se odnosi prvenstveno na crkveno tijelo); sve to zbog Kristovog primjera.
1 Kor 11.1: »Nasljedujte mene, kao što i ja nasljedujem Krista«. Pavao se može mirne duše pozivati na svoj primjer, jer je svjestan da on »nasljeduje« Krista, da se u njemu kao u ogledalu odražava Kristov način života. Vrijednost kršćanskog primjera ima zadnji korijen u primjeru Kristovom.
Fil 2,5: »Gajite među vama ove osjećaje, koji su također (osjećaji) Krista Isusa«. »Osjećaji« na koje misli Pavao, spomenuti su u prethodnim recima: ljubav, nježnost, samilost, izbjegavati suparništvo i taštinu, poniznost, podložnost, misliti na druge... Razlog: te iste osjećaje gajio je i Krist Isus, obvezatni primjer za naš život.
1 Pt 1,14—15: »Kao poslušna djeca, ne oblikujte se prema nekadašnjim strastima, (strastima) iz vremena vašeg neznanja, nego, kao što je svet onaj koji vas je pozvao, budite isto tako i vi sveti u cijelom vašem vladanju«. Sv. Petar vjerojatno govori o svetosti Božjoj kao primjeru naše svetosti; ali nije moguće isključiti Krista kao posredne slike te svetosti (u svakom slučaju, to je za teologiju N. Z. neosporiva stvarnost, i jest temelj vrijednosti Isusovog primjera, kao što ćemo vidjeti), jer su upravo po Kristu kršćani bili oslobođeni od svog nekadašnjeg »ispraznog načina života« (rr. 18—19). Petru je blizak naziv Isusa kao Sveca Božjeg, Sveca, Pravednika, Svetog Sluge Božjeg (usp. Iv 6,69; Dj 3,14; 4,27.30). Biblijski pojam »svetosti« pretpostavlja da je Isusov primjer općenit, da obuhvata cijelu njegovu osobu. Izraz »cijelo vaše vladanje« znači da je općenit s obzirom na čovjeka, naime da važi za cijeli čovjekov moralni život. Ciljanje na »poslušnu« djecu znači obvezatnost toga primjera.
1 Bt 2,21: »Na to ste bili pozvani. Jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer, da idete njegovim stopama«. Poziv o kojem je ovdje govor, jest poziv na trpljenje, i razlog zbog kojega kršćanin treba da ga prihvati jest primjer Kristov. Sve što je on učinio, učinio je to radi nas, da znamo što i mi moramo činiti. Primjer koji je pravilo; pretpostavlja se da čovjek ne može biti kršćanin, ako ne ide stopama Kristovim... Ovaj tekst odgovara Isusovom pozivu, da ga slijedimo noseći križ, što smo prije vidjeli.
Heb 10,19—20: »Tako, dakle, braćo, potpuno smo sigurni, da možemo ući u svetište snagom krvi Isusove; (ulazak) što nam ga je on otvorio, kao novi i živi put, kroz zastor, to jest kroz svoje tijelo«. Kao što se prije ulazilo u hramsko svetište (»svetinju«, »svetinju nad svetinjama«) kroz zastor, tako mi sasvim pouzdano znamo, da možemo ući u nebesko svetište kroz ovaj drugi »zastor«, naime Isusovo »tijelo«, to jest njegovu ljudsku osobu predanu smrti. Ta ljudska osoba koja pati (nedjeljiva od njegovog božanstva), koja ne štedi svoje krvi za nas, jest čovjekov put k Bogu. To je »novi i živi put«. Bilježi cilj i način da se on postigne. Sam Isus je bio rekao da je »put« (Iv 14,6): jedini obvezatni put.
Heb 12,1—2: »Zato i mi... trčimo ustrpljivo u utakmici koja je pred nama, s pogledom uprtim na poglavicu, začetnika i završitelja vjere, u Isusa«. Isus je došao do slave, ali po križu (r. 3). Mi imamo pred nama istu utakmicu i završit ćemo je jedino ako pretrčimo isti put koji nam je Isus otvorio. Još jednom: Isus bilježi i cilj i put do njega. Njegov je primjer pravilo. Da bude siguran za ispravnost svoga vladanja, čovjek mora »uprijeti svoj pogled« na Isusa, i izbjegavati bilo kakve drukčije smjernice.
On je jedini uzor.
Ovdje spomenuta apostolska svjedočanstva ne iscrpljuju cijelu temu, koja je vrlo široka i razgranjena. Htjeli smo ovdje dati samo nekoliko primjera, koji za običnog čitaoca mogu biti dovoljni.
3) Iz svega rečenog izlazi da je Isus obrazac za naše vladanje. Obrazac savršenstva. Obrazac i izvor moralnosti.
Iako ne isključuje pojam »zakona«, kršćanski moral teži danas predstaviti se kao oponašanje Krista, kao nasljedovanje njega. Sve to stoga jer je osoba Kristova postala najviše pravilo moralnosti: jedini konačni primjer, kojeg treba oponašati.
Vidjeli smo da je Isus potpuno izričit u tom pogledu, kad poziva da ga slijedimo, da dođemo k njemu, da se naučimo od njega... Ne ostavlja nikakvog drugog izlaza, proglasivši se »putem« (Iv 14,6): jedinim i isključivim (imenica s članom).
Po čemu to? Istina je da Isus stavlja kao najviši obrazac našeg savršenstva Božje savršenstvo (Mt 5,48). Ali Bog, transcendentan i nevidljiv, nije uvijek jasan i sasvim određen kao uzor, kao što se vidi iz cijele povijesti religija. Radi toga, sam Bog je htio utjeloviti se u čovjeku, da bi čovjek mogao imati pristupačan i razumljiv obrazac, svojstven svojoj vrsti. Danas, gledajući na Isusa, nitko ne može reći, da ne zna kakav je Bog i što hoće Bog.
A Isus je posve siguran, i odatle njegovi neopozivi zahtjevi, da je on to utjelovljenje Božje. On je uvjeren da onaj tko vidi njega, vidi također (kroz njega) i njegovog Oca (Iv 12,45; 14,9). I ne radi se o budućoj viziji njega u slavi, nego o gledanju njegove povijesne osobe: »Vi ga već sada poznajete i vidite« (Iv 14,7). Povijesni Isus jest utjelovljenje Boga. A to znači, da se božansko u njegovoj povijesnoj osobi ne može cijepati, tako da bi neki njegovi čini bili božanski normativi, a drugi ne. Primjer Isusov vrijedi u cijelosti.
Vidjeli smo da i apostoli naučavaju istu stvar, polazeći od istog temelja: Isus je pravilo, obvezatan primjer, jer je slika Božja (2 Kor 4,4; Kol 1,15).
Prihvaćajući vrijednost Isusovog primjera, mi u isto vrijeme ispovijedamo našu vjeru u tu osobu-tajnu, u kojoj je Bog htio reći svoju posljednju riječ o čovjeku. Iz istog razloga, kršćanska etika nije racionalna etika, etika apstraktnih načela, nego etika osnovana na živom svjedočanstvu, zajamčenom božanstvom i prihvaćenom po vjeri: »Nema ova etika naravni temelj i ne može se racionalno dokazati. Ona je nasljedovanje Kristovo i zato avantura vjere« (Schelkle).
Dosada sve izgleda jasno i jednostavno.
A onda nam kažu da je Krist živio u jednom sasvim određenom kontekstu, i da su neka od njegovih stanovišta sigurno bila valjana u onom kontekstu; ali da mi živimo u različnom kontekstu, gdje u mnogim pitanjima Krist ne može biti normativan odgovor.
Odjednom, ruši se cijela zgrada »primjernosti«. Kristovo svjedočanstvo postaje relativno, nesigurno, prema tome nikakvo. Kako ćemo onda živjeti »cijeli« naš život po tom primjeru (usp. 1 Pt 1,15)? Igra se ovdje na dvoznačnosti, koju je lako ukloniti.
Sigurno je da je Isus živio u posebnom povijesnom kontekstu, i taj se ne može ponoviti. Zbog toga, uzor ne znači »materijalnu« kopiju njegovih čina. »Materijalno« spada na Isusov kontekst, ne na nas. Ja se ne smatram obaveznim da govorim aramejski, ili da jedem ono što je Isus jeo, ili da se oblačim kao on, ili da perem noge cijelom svijetu, ili da umrem na križu (možda me ustrijele iz puške)...
Drugim riječima, Isus nam nije ostavio kao obvezatan nikakav »način postupanja«. »Postupak« kojim se on služio jest njemu vlastiti i pripada njegovom kontekstu. U našim okolnostima, odgovorni za »način« postupanja smo mi pa tu imamo mogućnost da razvijemo naše stvaralačke sposobnosti.
Ali, Isusov kontekst ne iscrpljuje cijelog njega; inače ne bi imalo smisla govoriti o njemu.
Iza svakog Isusova »načina nastupanja« nalazi se određeni »duh«, koji nadilazi sve kontekste i koji je vječno valjan po samoj Božjoj odluci. Taj »duh« je »primjeran« (ima vrijednost uzora). Suvišno je reći da će taj isti »duh« nadahnuti (ne »materijalizirati«) i naš način nastupanja.
Ono što je ovdje odlučno jest, dakle, onaj normativni »smisao«, koji se nalazi u svakom gestu, činu ili stavu Isusovom.
»Bez sumnje, da shvatimo objektivni smisao ovih gesta i (Isusovih) ljudskih iskustava, važno je da ne isjeckamo pojedinosti koje sačinjavaju tu cjelinu, tražeći posebno značenje u svakoj od njih; ta alegorizacija povijesti zašla bi u slijepu ulicu. Ali, poštujući unutarnje jedinstvo svakog gesta i iskustva, treba reći da Novi zavjet nikad ne govori o njima a da im ne prizna neki smisao, u čemu se sastoji sva njihova vrijednost za vjeru.«[10]
Problem za hermeneutiku pojavljuje se kad treba da se odredi u svakom slučaju onaj »smisao«, koji treba smatrati pravilom vladanja. Znamo iz iskustva da u tom poslu dolazi do izražaja sav naš ljudski subjektivizam, koji je opet određen bezbrojnim psihološkim čimbenicima. Nekada će biti odlučan sud crkvenog učiteljstva, jedini objektivni kriterij katoličke hermeneutike; bez tog prava učiteljstva da ono izrekne posljednju riječ, pali bismo neizbježno u potpuni relativizam, a to je sasvim nešto drugo nego pluralizam.
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića. Povijest Isusova II. Str. 206-306)
P.S.
Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)
Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946).
Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952).
(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.
- Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:
Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,
daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,
te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,
koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe
i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,
svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro
(spomeni što tražiš od Boga)
i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,
daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.
Amen.
(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)
(Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)
Neka naše svagdanje obraćanje i molitve Gospodinu, budu vođene i željom da što prije SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT I PRIZNAT KAO UZOR ZA CIJELU CRKVU! Čitajmo, razmišljajmo i Molimo!
Priredio: fra Petar Matanović
_________________________________________________________________________________________
[1] Pranje nogu razumije se prije večere; ali je očito da evanđelista ne zanima povijesni čas, nego značenje čina
[2] Za povijest tumačenja (značenje pranja nogu) vidjeti zabilježenu literaturu kod Scrmaokenburga, III 492 bilj. 49.
[3] o riječi »gospodin« u rabinskoj upotrebi u vezi s njezinom primljenom na Isusa usp. G. Vermes, Jesus the Jew, 111—137.
[4] Kao što smo prije rekli, Isus ovdje potpuno izvrće ljudske pojmove o mioći ivlasti; čovjek neobrađen Evanđelju misli obratno; ovdje izražene misli usko susrodne s Mt 20,25—28 i paral.).
[5] Veznik »hina« je posljedičan a ne namjeran; stvar je bila pretkazana, jer se sigurno imala dogoditi, a ne da se imala dogoditi zato jer je bila pretkazana; događaj upravlja proročanstvom, a ne obratno; o tame smo već govorili drugom zgodom.
[6] O ovom izrazu (»ago eimi«) usp. Schnackenburg, II 73—85.
[7] »Može se pretpostaviti, da je redaktor htio zaštititi ugled učenika — koje je izdajnik, izašao iz njihove grupe, povrijedio u njihovom položaju — protiv mogućih napadaja. Unatoč svemu, oni, i kao Isusovi izaslanici, učestvuju u njegovoj objaviteljskoj i spasiteljskog moći« (Schnackenhurg).
[8] Usp. A. Augustinovich, Ejemplaridad de Jesus, u dnevniku ha Religion (Caracas), 10, 12, 16. i 22. svibnja 1979.
[9] Pierre Grelot, Bible et theologie (navodim prema španjolskom prijevodu, Barcelona 1969, 209, 227—229).
[10] P. Grelot, o. c, 228. 306