Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko.

Čitanje Djela apostolskih

Braća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi već tko tre­bao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajed­nički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike.

Riječ je Gospodnja.

PRIPJEVNI PSALAM: 118 (117), 2-4. Í3-15. 22-24

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!

Ili: Aleluja!

Neka rekne dom Izraelov:

»Vječna je ljubav njegova!«

Neka rekne dom Aronov:

»Vječna je ljubav njegova!«

Svi koji se Gospodina boje, neka reknu:

 »Vječna je ljubav njegova!«

******

Gurahu me, gurahu da me obore,

ali mi Gospodin pomože.

Gospodin je moja snaga i pjesma,

 on mi je spasitelj.

Čuj! Radost i spasenje

odzvanja šatorima pravednika:

Gospodnja se proslavi desnica!

-----------------------------------------

Kamen koji odbaciše graditelji,

postade kamen zaglavni.

Gospodnje je to djelo:

kakvo čudo u očima našim!

Ovo je dan što ga učini Gospodin:

kličimo i radujmo se njemu! 

2. ČITANJE: 1 Pt 1, 3-9

Uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih iznova nas rodi za životnu nadu.

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola

Blagoslovljen Bog

i Otac Gospodina našega Isusa Krista

koji nas po velikom milosrđu svojemu

uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih

nanovo rodi za životnu nadu,

za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu,

pohranjenu na nebesima za vas,

vas koje snaga Božja

po vjeri čuva

za spasenje,

spremno da se objavi

u posljednje vrijeme.

Zbog toga se radujete,

makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost naše vjere — dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša — stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista.

Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćite od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša.

Riječ je Gospodnja.

ALELUJA: Iv 20, 29

Aleluja!

Jer si me vidio, Toma, povjerovao si, govori Gospodin: blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.

EVANĐELJE: Iv 20, 19-31 Nakon osam dana dođe Isus.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Kad bi uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židovi bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im ruke i bok. I obrado- vaše se učenici vidjevši Gospodina.

Isus im stoga ponovno reče:

»Mir vama!

Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.«

To rekavši, dahne u njih i kaže im:

»Primite Duha Svetoga.

Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«

Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vi­djeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njego­vim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« —

I nakon osam dana njegovi učenici bijahu opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!«

Zatim će Tomi: »Prinesi prst svoj ovamo i pogledaj mi ruke! Pri- nesi ruku svoju i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus:

»Budući da si me vidio, povjerovao si.

Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«

Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu nje­govu.

Riječ je Gospodnja.

                                                                        Slika:  NEVJERNI TOMA

MOLITVA VJERNIKA

Uvod

Bogu Ocu, koji je po svojem jedinorođenom Sinu pobijedio grijeh i smrt, uputimo svoje iskrene molitve govoreći:

Gospodine, sve k sebi privuci!

1. Udijeli, Gospodine, zajednici svojih vjernika snagu i mudrost da se ne umori naviještati i izgrađivati tvoje kraljevstvo, molimo te.
2. Pomozi, Bože, ljudima u politici donositi zakone i propise kojima će štititi dostojanstvo svakoga čovjeka, molimo te.
3. Iskaži, Oče, svoju milost onima koji te traže te im se očituj kao Bog ljubavi i milosrđa, molimo te.
4. Blagoslovi, Gospodine, sve novokrštenike i očuvaj ih na putu Isusa Krista i njegova evanđelja, molimo te.
5. Krijepi nas, Bože, svojom milošću da donosimo plodove vazmenoga otajstva i tebe hvalimo bez prestanka, molimo te.
6. Preobrazi, Oče, našu pokojnu braću i sestre na novi život u vječnoj svjetlosti, molimo te.

Molitva

Gospodine Bože, Oče našega Spasitelja Isusa Krista, ti si njegovim uskrsnu­ćem od mrtvih u nama pobudio živu nadu da nas u nebu čeka neprolazna radost. Budi s nama, po svom i njegovu Duhu, pomaži nas u sumnjama i kušnjama te nas vodi zajedništvu svoje ljubavi.

To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu.

UKAZANJE UČENICIMA BEZ TOME

(U NEDJELJU U NOĆI, 9. TRAVNJA G. 30)

Iv 20,19—23; Lk 24,36—43;

Unatoč razlikama, ove su dvije pripovijesti očito paralelne. Ako ih uzmemo tako kao da jedna popunjuje drugu, dobivamo povijesno jasnu i realističku sliku događaja.

Okolnosti ovog ukazanja ne predstavljaju nikakve poteškoće.

• Što se tiče vremena, Iv kaže izričito, da je to bilo »prvog dana u sedmici«, to jest u nedjelju, na sam dan uskrsnuća. Evanđelist kaže još potanje, da je to bilo »uvečer« tog dana (r.19), izraz dosta elastičan. Mi bismo ga (na temelju kronologije uspostavljene u prethodnom paragrafu) stavili oko devet sati u naći, jer prema Lk (r.36), Isus se ukazuje kad dvojica učenika iz Emausa pripovijedaju svoj doživljaj.
• Mjesto ukazanja je nepoznato. Redovito se misli da je to Cenakul (dvorana posljednje večere), ali ne postoji nikakav biblijski oslonac za to. Sigurno je da se radi o (prostranom mjestu, gdje može stati dosta osoba, i da je njegov vlasnik osoba povjerenja (učenici se boje Židova: Iv, r. 19).
• Osobe kojima se Isus ukazuje poznajemo od Lk (r.33): to su »Jedanaestorica i oni koji su bili s njima«. U stvari, to su deset apostola (nema Tome: Iv, r.24) i neodređena vjerojatno dosta brojna skupina drugih učenika; predstavljena je, dakle, cijela zajednica vjernika; važan podatak, u vezi s ovlastima koje ovom zgodom primaju (Iv, r.23).

Prema Iv (r.19), vrata dvorane bila su zaključana. Spominje se ta pojedinost s dvostrukim ciljem: da se kaže da su se učenici bojali židovske osvete i stoga se čuvali (dobro opravdana bojazan); da se naglasi novo stanje Isusovog tijela, koje ne poznaje više materijalnih zapreka pri kretanju, kako je to pokazao već izašavši iz zapečaćenog groba.

Lk ne spominje ove pojedinosti, ali je očito pretpostavlja, jer se Isus ukazuje lako iznenada, da se prisutni straše i prepadaju i misle da vide prikazu (r.37).

Našavši se među učenicima, Isus ih pozdravlja uobičajenim »Šalom!« (»Mir!«). On je imao svoj posebni ton pri ovom pozdravu; možda je to bila prva stvar po kojoj je htio da ga prepoznaju (tako ga je prepoznala Magda­lena). Ali, učenicima to nije bilo dovoljno i oni se prepadoše misleći da vide prikazu (Lk r.37). Učenici se ne samo boje nego i ne vjeruju u fizičku stvarnost onoga što vide. Isus im kaže da se ne trebaju ni bojati ni sumnjati o njegovoj tjelesnosti (Lk, r.38). Poziva ih da provjere da je njegovo tijelo fizička stvarnost; pokazuje im ruke i noge, to jest rane raspeća na rukama i nogama. Najprije ih poziva da vide, da sve dobro pregledaju, ali osim toga uporno hoće također da ga opipaju, da budu sigurni da se ne radi ni o kakvoj vidnoj varci; pomoću doticaja uvjerit će se da se radi o stvarnom tijelu, jer znaju da duh nema mesa ni kostiju (Lk, r.39).

Lukin cilj je pokazati da Uskrsnuće nije nikakva halucinacija, nego da se radi o stvarnom i fizičkom Isusu; o nečemu što se može iskustveno provjeriti (pretpostavlja se da su učenici pregledali i opipali).

Kod Iv, strah i sumnja učenika ne spominju se izričito, ali se pretpostavljaju, jer im Isus pokazuje ruke i bok (r.20), to jest rane raspeća na rukama: boku; sigurno s istim ciljem kao i kod Lk: da vide i opipaju.

Pretpostavlja se isto tako da su učenici provjerili stvarnost rana i tijela. Oni su se uvjerili da se stvarno radi o Gospodinu i uzradovali se radi toga

(Iv, r. 20). To je isti Gospodin kojega su oni upoznali za vrijeme njegovog povijesnog života. Ivanov cilj pretpostavlja Lukin, ali prvenstveno želi dokazati istovjetnost pretpashalnog i postpashalnog Isusa.

Međutim, sudeći po Lk, učenici još uvijek nisu odmah povjerovali iza kako su ustanovili ovu istovjetnost, premda ih evanđelist nastoji ispričati navodeći njihovo veselje i zaprepaštenost (r.41). I da im dadne još jedan dokaz svoje fizičke stvarnosti, traži da mu dadnu nešto za jelo. Oni mu (donesoše komad pečene ribe, koju Isus pojede pred njima (rr.42—43). Duh ne jede. Osim toga, Isus je jeo na svoj poseban način, koji su oni vrlo dobro poznavali, tako da su ga i po tome mogli prepoznati.

Kako se vidi, Isusa su ovaj put teško prepoznali i on je upotrijebio nekoliko znakova da im to omogući: pozdrav, rane raspeća i jelo. Sve je to u vezi s otporom apostola da prihvate stvarnost uskrsnuća: misle da se radi o duhu, ustanovljuju stvarnost i istovjetnost tijela i još uvijek ne vjeruju...

Kao što prije rekosmo, vjera u uskrsnuće nije bila laka: ušla je malo pomalo, naporno, poslije velikih otpora i fizičkih provjeravanja: stanje posve protivno nekoj tobožnjoj prethodnoj »vjeri«, koja bi izmislila događaje...

Ukazanje ove uskrsne noći znači ispunjenje nekih obećanja na posljednjoj večeri:

• Isus je bio obećao da će poslije svog odlaska ponovo »doći« k svojima (Iv 14,3.18.28): sad je »došao«.
• Bio im je obećao da će ga poslije njegovog odlaska ponovno »vidjeti« (Iv 14,19): sad su ga »vidjeli« (Iv 20,20).
• Bio im je obećao da će se njihova žalost pretvoriti u radost, radost tako potpunu i tako sraslu s njima, da im je nitko nikada više neće moći oduzeti (Iv 16,20-22.24): sad su se »uzradovali« (Iv 20,20).

Iv dodaje (rr.21—23) prvi svečani nalog općeg poslanja Crkve.

Najprije bilježi, da je Isus ponovio pozdrav mira (r.21). To izgleda malo čudno. Ponovni pozdrav daje slutiti da se ne radi o običnom pozdravu, i da riječ »mir« dobiva ovdje svoje puno biblijsko značenje najvišeg Božjeg blagoslova. Za psihološko stanje učenika, koji su puni nemira, straha i sumnje, ovo je još jedno ispunjenje obećanja: ono što im je na posljednjoj večeri proleptički najavljivao kao već ostvareno (Iv 14,27), u stvari daje im sada: svoj mir, mir što ga samo on može dati, puninu božanskih blagoslova, koji će im biti tako potrebni u njihovom poslanju.

Upravo ovog časa naznačuje im to poslanje. S ovim uskrsnim danom započinje nova epoha. On je ušao u svoju slavu, ali njegovo djelo mora biti nastavljeno: »Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas« (r.21). To je isto poslanje, ista zadaća data od Boga, samo što su sada činioci drugi. Prema tome, poslanje učenika mora imati iste značajke kao i njegovo, a uživat će i njegovu vlast.

To je potpuno općenito poslanje, bez ikakvog ograničenja. Općenito, s obzirom na osobe. Isus se obraća svima prisutnima, koji ovoga časa predstavljaju cijelu Crkvu. Dosljedno tome, ovo poslanje nije isključivo povlastica apostola i njihovih nasljednika, nego svih vjernika: poslanje prima Crkva kao takva, podrazumijevajući da će zajednica, na temelju ove iste moći, znati odrediti ulogu svakom pojedincu, u skladu s njegovim vlastitim zvanjem...  Ali, to je poslanje općenito i s obzirom na predmet. Ovdje joj se ne doznačuje nikakav posebni predmet (učinit će se to u r. 23), nego se samo kaže da u potpunosti treba nastaviti Isusovo djelo.

Da se može ispuniti ovo poslanje, potrebno je odgovarajuće osposobljenje pa im ga Isus daje: dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga« (r. 22). Dah je simbolički gest, koji označuje davanje života (Post 2,7): s njim simbolizira Isus davanje svog vlastitog života, to jest Duha, svojoj Crkvi... To znači da se na sam uskrsni dan dogodila neka vrsta »Duhova«. I to su temeljni »Duhovi«. To je ispunjenje još jednog obećanja, učinjenog već na blagdan Sjenica, da će se izliti Duh na sve one koji budu vjerovali u Isusa, na temelju njegovog proslavljenja (Iv 7,38—39), obećanje nekoliko puta ponovljeno apostolima na posljednjoj večeri. Crkva uživa prisutnost Duha Svetoga od samog dana Isusovog proslavljenja. Događaj na Duhove (Dj 2) bio je samo posebni vidik ovog općenitog izljeva: bučno očitovanje Duha preko izvanrednih karizmi, čime se započinjalo propovijedanje i širenje Crkve.

Konačno, unutar ovog općenitog poslanja, Isus se sada usredotočuje na jednu posebnu moć koju ono sadržava: oproštenje grijeha: moć opraštati ili »zadržavati« (ne oprostiti) grijehe (r.23). Ispunjenje još jednog obećanja. Isus je bio obećao, najprije Petru (Mt 16.19)[1] a zatim cijeloj zajednici (Mt 18,18),[2] vlast »svezati i razriješiti«, to jest opću vlast stvaranja odluka: unutar te opće vlasti, daje im sada ovu posebnu moć nad ljudskim grijehom. Tridentinski sabor vidio je u ovom tekstu ustanovljenje sakramenta pokore, i u vrlo općem teološkom smislu ovaj tekst to dozvoljava-

Prema kontekstu, ova vlast nije data samo apostolima, nego svim prisutnim učenicima, zajednici vjernika kao takvoj. Naravno, zajednica nije isto što i »svaki pojedinac u zajednici«: zajednica, koja ima vlast, odredit će osobe koje će je u određenom času predstavljati.

UKAZANJE UČENICIMA S TOMOM

(NEDJELJA, 16. TRAVNJA G. 30)

Iv 20,24—29

Za vrijeme ukazanja na uskrsnu nedjelju nije bio prisutan Toma, zvani Blizanac. Ništa se ne kaže o razlogu njegove odsutnosti i nema smisla gubiti vrijeme nagađajući o toj stvari.

Skupa s njegovim imenom, bilježi evanđelist; da je bio »jedan od Dvanaestorice« (»Dvanaestorica« je očito stručni izraz za skupinu apostola, jer u stvari ih je bilo samo jedanaest), htijući možda naglasiti da od onog općenitog ozračja nevjere u uskrsnuće, koje smo dosada ustanovili, nije bila isključena ni grupa povlaštenih; sasvim protivno, najtvrdoglaviji primjer te nevjere našao se upravo u tom krugu.

Kad se Toma povratio, drugovi mu pričaju da su »vidjeli« Gospodina. U glagolu »vidjeti« sažimaju cijelo svoje iskustvo koje su doživjeli prigodom onog nedjeljnog ukazanja. Kao što smo prije zabilježili, vjerujemo da su oni ne samo sve pregledali, nego da su i opipali rane raspeća, kao što je on tražio (Lk 24,39). Dakle, ono što su drugi učinili, ali nisu zahtijevali, Toma sada zahtijeva kao uvjet da vjeruje: on mora vidjeti trag čavala na rukama i staviti prsit na mjesto od čavala i ruku u bok...

Njegovi će zahtjevi biti ispunjeni poslije osam dana, u nedjelju poslije nedjelje uskrsnuća. Ovo novo ukazanje odigrava se u posve istim okolnostima kao i prvo, s tom razlikom da je i Toma prisutan. Učenici su opet skupa unutra, pretpostavlja se na istom mjestu kao i prošle nedjelje. Sedmicu dana poslije uskrsnuća, još se nisu bili preselili u Galileju, ali to je razumljivo, jer je Isus morao ići prije njih (Mt 28,7 i paral.), a još toga nije učinio... Vrata su dvorane zaključana kao i prošli put. Ovaj put se ne govori o strahu, ali se vidi da on još uvijek traje unatoč radosti zbog Uskrsnuća; osim toga, kad Uskrsnuli ulazi kroz zatvorena vrata, ponovno dokazuje da je njegovo tijelo u drugačijem stanju nego prije... Pozdrav mira je također isti.

Međutim, ima velika razlika: Isus se obraća isključivo Tomi; reklo bi se da je samo radi njega došao. Bez ikakvog uvoda, pokazuje mu ruke i bok, i poziva ga da vidi i zatim opipljivo ustanovi: kako je tražio, neka metne prst na mjesto od čavala i ruku u ranu na boku; tako će moći ustanoviti dvije stvari u isto vrijeme: stvarnost tijela (nije prikaza) i njegovu istovjetnost (isti Isus koji je bio razapet).

Evanđelist ne kaže da je Toma stvarno provjerio sve to, nego odmah bilježi njegovu reakciju, koja je ispovijest vjere: »Ti si moj Gospodin i moj Bog«.[3] Noviji tumači misle da Toma uistinu nije ništa fizički provjerio, da mu to nije trebalo, da je imao dosita znakova da dođe do vrhunaravne vjere: Isus je ušao kroz zatvorena vrata..., pokazuje da poznaje Tominu poteškoću i način kako ju je izražavao…, pokazao se da je on svojim glasom pri pozdravu..., i osobito svojim ranama raspeća... Isus u svom odgovoru (r.29) govori jedino o Tominom »viđenju«, a ne o doticaju.

Međutim, mi smatramo vjerojatnijim da je Toma stvarno fizički i opipljivo provjerio Isusove rane. To je više u skladu s njegovom psihologijom, čovjeka koji teško pripušta stvari. Osim toga, Isus je to od njega tražio izričito, i više je stalo Isusu do tog provjeravanja nego apostolu (ukazanje se događa zbog njegove nevjere). Isusove riječi: jer si me »vidio«, ne znače nužno samo viđenje, nego mogu značiti i potpuni doživljaj prepoznavanja, također doticajnog.

Iza kako je ustanovio stvarnost i istovjetnost uskrslog Isusa, Toma dolazi do vrhunaravne vjere u njegovo božanstvo: »Gospodin« i »Bog« u stvari znače isto.

U svom odgovoru Isus kori Tomu: »Jer si me vidio, vjeruješ?« (r.29a). Ove bi nas riječi mogle navesti na zabludu, kao da bi vjera mogla biti uvjetovana iskustvom, što je besmisleno. Vjera je bitno vrhunaravna, ne zavisi od iskustva. U Tominom slučaju, predmet vjere i predmet iskustva su različiti: predmet iskustva je stvarnost i istovjetnost Isusovog tijela, a predmet vjere je njegovo božanstvo. Tomi se prigovara što je stavio kao uvjet svojoj vjeri osobno provjeravanje izvjesnih materijalnih pretpostavki te vjere. To lično provjeravanje nije potrebno; dovoljno je svjedočanstvo; Toma je trebao vjerovati svojim drugovima, kad su mu rekli da su vidjeli Gospodina. On je mogao imati to iskustvo jer je bio živ tih dana, ali svi budući naraštaji vjernika bit će lišeni te povlastice, i njihova vjera neće radi toga biti manje valjana, nego sasvim protivno: »Blago onima, koji ne vidješe a povjerovaše«.

U današnjem obliku, rr.28—29 predstavljaju neke poteškoće. Stoga se misli da se radi o retrospektivnom govoru: o formulaciji koja je u skladu s vremenima evanđelista, ali je prenesena u Isusovo povijesno vrijeme.

• Sumnja se da li je Toma mogao reći upravo ove riječi »Gospodin moj i Bog moj« (r.28). Izričita (i izričito formulirana) vjera u Isusovo božanstvo nastaje na osnovi Duhova (Dj 2,36) i onda postaje zajedničko dobro Crkve (Iv 1,1—2; Tit 2,13 itd.), ali čini se prerano pripisati takvu izričitu vjeru Tomi u ovom povijesnom času, ako se ne pretpostavi kod njega neko posebno vrhunaravno nadahnuće. »Jasno je da su za Isusovog života apostoli predosjećali da je on božanske kategorije, da je Sin Očev; ali postoji razlika između tog uvjerenja srca i njegove jasne razumske formulacije« (P. Benoit). Riječi koje je Toma stvarno izgovorio morale su odgovarati onom stupnju vjere.
• Riječi koje se pripisuju Isusu: »Blaženi koji ne vidješe a vjerovaše« (r.29b) stavljene su u prošlo vrijeme pa je očito da ne mogu biti Isusove, jer onoga časa ne izražavaju proživljenu povijesnu stvarnost. Ali, da je Isus živio u vrijeme evanđelista, mogao bi se sasvim dobro izraziti na onaj način: uistinu, nekoliko je kršćanskih naraštaja vjerovalo a da nije »vidjelo« ... Prema tome, Isusove izvorne riječi morale su glasiti: »Blaženi koji ne vide a vjeruju«. To je pohvala vjeri svih onih koji će u budućnosti vjerovati u njega, vjeri koja će se osnivati isključivo na svjedočanstvu navjestitelja.[4]

PRVI IVANOV ZAKLJUČAK

Iv 20,30—31

Danas ne može biti sumnje, da je ovo bio izvorni zaključak četvrtog evanđelja; 21. poglavlje je kasniji dodatak, koji također ima svoj zaključak o cijelom djelu.

Ovaj zaključak odnosi se izričito samo na Isusova čudesa, ali ga treba analogno shvatiti o svim drugim njegovim djelima.

Ustanovljuje se, da je Isus učinio i mnoge druge »znakove« (čudesa), koji nisu zapisani u ovoj knjizi. Već i sama sinoptička evanđelja sadrže mnogo drugih čudesa koja se ne nalaze u četvrtom evanđelju. Želi se reći da čudesa zabilježena u knjizi jesu samo izbor. Glavni dio ovog evanđelja posvećen je Isusovim »govorima«.

Međutim, čudesa su važna. Ona ne rađaju vjere, nego je potrebna prethodna vjera da se u njima prepoznaju znakovi Božje moći. Ali čudesa mogu osobe koje su tako prethodno raspoložene dovesti do prave vjere, i povećati i učvrstiti već postojeću vjeru. U ovoj knjizi, ova se čudesa pripovijedaju sa sasvim određenim ciljem:

• da oni koji čitaju knjigu (ili čuju o ovim čudesima) vjeruju da je Isus Krist; da dođu do pune vjere u Isusovo mesijanstvo;
• da vjeruju da je Sin Božji (u vlastitom smislu; u ovom zaključku, ovaj izraz ne može biti sinonim Mesije);
• da pomoću ove vjere imadnu »život«, sami božanski život, vječni »život«, u dobro poznatom smislu četvrtog evanđelja; život koji se dobiva »u njegovo ime«, po njegovoj osobi, pomoću njega (pomoću ove vjere u njega).

(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, Sarajevo 1984. str 415-419; 433)

P.S.

Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)

Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946). 

Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952). 

(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.

 - Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:

          Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,

daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,

te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,

koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe

i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,

svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

(spomeni što tražiš od Boga)

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,

daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.

(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)

                                                 (Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)

Neka naše svagdanje molitve Gospodinu, budu vođene i željom da što prije SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT I PRIZNAT KAO UZOR ZA CIJELU CRKVU! Čitajmo, razmišljajmo i Molimo!

 Priredio: fra Petar Matanović

 ________________________________________________________________________________________________

[1] Sv. I, str. 338—339.

[2] Sv. I, str. 370—371.

[3] Prevodimo ovako a ne kao uzvik, jer riječi nisu u vokativu, nego u nominativu; prerada se dopušta da nominativ s članom (kao u ovom slučaju) može bit; jednak vokativu (uzvik).

[4] Usp. također P. Benoit, o.c, 318—319.