ZBORNA MOLITVA
Bože, nek se tvoj narod vazda raduje što si mu obnovio mladost duha. Vratio si mu dostojanstvo svojih sinova i kćeri: utvrdi ga u nadi će uskrsnuti.
Po Gospodinu Isusu Kristu koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova - Amen!
Prvo čitanje (Dj 2, 14.22-33)
Čitanje Djela apostolskih
Na dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s jedanaestoricom, podiže glas i prozbori: »Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. David doista za nj kaže: ’Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svoga.’ Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo: Nije ostavljen u podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.«
Riječ Gospodnja.
PRIPJEVNI PSALAM: Ps 16, 1-2a.5.7-11
Pokaži mi, Gospodine, stazu života!
Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.
Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar.«
Gospodin mi je baština i čaša:
ti u ruci držiš moju sudbinu.
Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje
te me i noću srce opominje.
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je zdesna da ne posrnem.
Stog mi se raduje srce i kliče duša,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.
Drugo čitanje (1Pt 1, 17-21)
Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Ljubljeni: Ako Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremenâ radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.
Riječ Gospodnja.
ALELUJA: usp. Lk 24, 32
Gospodine Isuse, otkrij nam Pisma; ražari nam srce dok nam govoriš!
Evanđelje: Luka 24,13-35
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?«
A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.«
A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?«
Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.
Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima.
Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?«
U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!«
Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
Riječ Gospodnja.
UKAZANJE UČENICIMA IZ EMAUSA
(U NEDJELJU POPODNE, 9. TRAVNJA G. 30)
Lk 24,13—35
Ovaj događaj nalazi se jedino kod Lk ali ga poznaje i kratki sažetak sadašnjeg zaključka Mk (16,12).
U kronologiji ukazanja Uskrsloga koja spominju evanđelja, ovo je drugo ukazanje; prvo se dogodilo ženama, o kojem govori Mt 28,9—10 i koje mora biti ono isto o kojem govori Iv 20,11—18 iz svoje vlastite perspektive (kao da se dogodilo samo Magdaleni).
- 13 sadrži nekoliko bilježaka o osobama, o kronologiji i topografiji ovog događaja.
Što se tiče osoba, radi se o »dvojici od njih«, to jest o dvojici Isusovih učenika; ne od skupine Jedanaestorice (vidi kasnije r. 33), nego od šireg kruga učenika. Zna se da su u nedjelju ujutro neki od njih bili skupa s apostolima (r. 9); ova su dvojica sigurno bili među njima.
Što se tiče vremena, dogodilo se »tog istog dana«, što u kontekstu znači u uskrsnu nedjelju. Cijeli prizor (put i povratak) odvija se vjerojatno između tri sata popodne i devet sati noći. Kad putnici stižu u Emaus, »već je večer i dan je na izmaku«, što znači blizu zalaska sunca, oko šest sati popodne; stvarno, odmah sjedaju za stol, da večeraju. Budući da je Emaus udaljen od Jeruzalema šezdeset stadija, nekih jedanaest kilometara, taj se put može prevaliti za tri sata, tako da su ovi učenici vjerojatno izašli iz Jeruzalema oko tri sata popodne. Što se tiče njihova povratka iz Emausa u Jeruzalem, vidi se da nisu nastavili s večerom, nego da su se odmah povratili (r. 33); stoga, ako su ostavili selo između šest i sedam sati popodne, mogli su ponovno biti u Jeruzalemu oko devet sati noći.
Stavili smo izlazak dvojice učenika iz Jeruzalema u tri sata popodne, ali se pretpostavlja da su ostavili ono mjesto gdje su bili skupa s apostolima dosta rano izjutra, u svakom slučaju prije nego što je stigla vijest o Isusovom ukazanju ženama (Mt 28,9—10); Iv 20,11—18); oni ništa ne znaju o nekom Gospodinovom ukazanju (r. 24). Vrijeme prije odlaska upotrijebili su valjda da posvršavaju neke poslove u gradu.
Mnogo se raspravlja o identifikaciji ovog Emausa. To je pitanje vjerojatno nerješivo. Tri se mjesta naročito bore za tu povlasticu.
— Današnji Amwas, blizu Latruna, grad dobro poznat još od makabejskih ratova (1 Mak 3,40.57; 4,3), zvan Nikopolis u 3. st. U prilog ovog mjesta ide mu ime, ali protiv njega su svi drugi podaci. U prvom redu, ne odgovara mu udaljenost od šezdeset stadija (jedanaest kilometara), kako se tekst sigurno mora kritički čitati. Neki rukopisi imaju sto šezdeset stadija (oko 30 km), ali se priznaje da se radi o kasnijem ispravku teksta, koji vjerojatno treba pripisati Origenu (on je slično postupio i u nekim drugim slučajevima), s namjerom da ga prilagodi Emausu-Nikopolisu. Ispravak je bilo lako učiniti, nadodavši samo riječ sto. I ovaj broj je tek približan, jer je prava udaljenost 176 stadija, što čini 32,5 km. I ovdje se nalazi drugi razlog, radi kojeg je nemoguća ova identifikacija: ova dvojica učenika prevalili bi pješice (ne govori se o životinjama) 65 km u jedan dan, što bi bilo previše i za prisilni vojnički marš (barem put od Jeruzalema do Emausa pretpostavlja običan hod, pri kojem se može govoriti i raspravljati; usp. rr. 14—15).
- Današnja Koloniyeh, koju Josip Flavije zove također Emaus. I ova je identifikacija nemoguća, jer se nailazi samo trideset stadija od Jeruzalema (5,5 km.).
- Današnji El-Qubeibeh, gdje oo. franjevci čuvaju spomen na evanđeoski Emaus. Ovo je jedina od ove tri identifikacije, koja odgovara udaljenosti od šezdeset stadija (11 km).
Protiv ovog mišljenja stoji činjenica da se ovo mjesto ne pojavljuje pod imenom Emaus u starim dokumentima, nego tek od 12. st. Ali ovo nije prvi slučaj gdje se izvorno ime nekog mjesta bilo izgubilo. Arheološka iskapanja na mjestu dokazala su da je ono nastalo u helenističko doba i da je bilo nastanjeno i za rimskog vremena.[1]
Dvojica učenika razgovaraju i raspravljaju putem o »svemu što se dogodilo«: prema kontekstu (rr. 20—24), o svim događajima, koji su se odigrali od petka do nedjelje u zoru.
Dok su oni najživlje razgovarali, »približio« im se Isus; to znači da je dolazio iza njih, te onda ubrzao korak i došao da ide usporedo. U tekstu se kaže da je išao »skupa s njima«: pridružio im se i nastavio put s njima. Naravno, treba pretpostaviti da ih je prije na uobičajen način pozdravio i zamolio ih da može ostati u njihovom društvu...
Njihov novi suputnik bio je Isus, ali oni ga nisu prepoznali.[2] Mogli su zaključiti da dolazi iz Jeruzalema kao i oni, da je to jedan od onih pashalnih hodočasnika koji je proveo blagdan u Jeruzalemu, i sada se vraća kući kao i oni. Stoga se naveliko čude kad ih čovjek upita o čemu govore. Stvar je tako velika da se njima čini, da se ovih dana ne može govoriti ni o čemu drugom. Kad čuše njegov upit, zaustaviše se i pogledaše ga kao da ne vjeruju: zar je moguće da netko pita? Lica su im odavala žalost i bol. Jedan od njih zvao se Kleofa. On se skoro s prijekorom obraća novodošljaku: je li on jedini koji je ovih dana bio u Jeruzalemu, a da ne zna što se tu dogodilo? Čovjek se ne uznemiruje zbog tog ukora i ponovno pita: što se dogodilo?
Onda ona dvojica učenika stadoše da mu tumače cijelu stvar. Radi se o Isusu iz Nazareta. Nazivaju ga »prorokom«, ali prorokom-Mesijom, jer se očekivalo da bi on oslobodio Izraela od rimskog gospodstva (r. 21). Kažu također da je bio »moćan djelom i riječju« (r. 19), velik čudotvorac i izvanredan propovjednik. Narodne vlasti su ga osudile na smrt i razapele (prema Lk, svu krivnju imaju samo ove vlasti, ne spominju se Rimljani). A to je bio strašan udarac narodnim iščekivanjima. Očekivalo se da bi on mogao biti Mesija-narodni osloboditelj, ali svi ti nacionalistički sinovi konačno su se izjalovili i bili pokopani skupa s njim: već su tri dana otkako je umro (po židovskom računu), vrijeme kad duša zauvijek ostavlja tijelo: sve se otišlo u nepovrat...
K svemu tome treba pridodati da su neke žene »od naših«, koje su također pripadale krugu učenika, prestrašile jutros cijelu našu skupinu. Bile su u zoru otišle na grob, ali su ga našle prazna: Učiteljevog tijela nije bilo unutra a neki su im anđeli, koji su im se ukazali na istom mjestu, rekli da je on opet živ (usp. Iv 20,2, u vezi s Mt 28,1—8). Onda i neki »koji su bili s nama« (učenici) odoše na grob i nađoše sve kako su žene bile izvijestile, ali Učitelja nisu vidjeli (usp. Iv 20,3—10). To znači da me može biti živ, jer se ne može zamisliti da se on, kad bi bio živ, ne bi odmah bio javio svojima...
Ove su izjave vrlo važne da se utvrdi stvarnost uskrsnuća, tim više što tekst nema nikakve apologetske tendencije, nego samo spontano očituje duševno stanje. Za ovu dvojicu učenika, Isus je zauvijek umro i sve su nade zauvijek pokopane. Neko uskrsnuće za njih je izvan svakog vidika. Kako je smiješno, u ovim prilikama, govoriti o nekoj prethodnoj »vjeri«, koja bi zatim stvorila mit uskrsnuća da se opravda!
Isus sada odgovara s ukorom, da svrati pozornost dvojice putnika na ono što će on reći. Prigovara im da su spori da razumiju »sve« što su stari proroci rekli o Mesiji. Proročanstva govore ne samo o Mesiji-osloboditelju (r. 21), nego također o Slugi-patniku. Sve što oni kažu da je Isus prepatio u Jeruzalemu, sve je to »trebalo« da prepati Mesija — jer takav je bio Božji plan — da uđe u svoju božansku slavu (podrazumijeva se da je već ušao u svoju slavu, r. 26). I majstorski, s onim svojim, jedinstvenim stilom koji je osvajao, poče se šetati po cijelom Pismu, da istumači svojim suputnicima sve što se u njemu nalazi o Mesiji...
Zabavljeni tim ugodnim biblijskim razgovorom, stigoše u Emaus. Dvojica putnika dođoše svojoj kući (vjerojatno su bili braća), gdje su ih sigurno čekali te večeri, jer je večera već bila spremna. Njihov nepoznati suputnik posve prirodno »pričini se da ide dalje«; nije bio iz ovog sela. Ali ona dvojica ne mogu ga pustiti da ode. Bez velike potrebe, nije dobro putovati po noći. A s druge strane, obavezuje gostoprimstvo. Pozivaju ga da ostane s njima, da prenoći u njihovoj kući, »jer je već večer i dan je već na izmaku« (r. 29). Poslije kratkog palestinskog sumraka, ubrzo će pasti mračna noć...[3]
On prihvaća poziv i ulazi u kuću. Gostu se nudi čast domaćina da blagoslovi kruh i stol. Nepoznati čovjek uzima kruh, izgovara blagoslov, lomi ga i počinje ga dijeliti prisutnima[4] — i tu ga prepoznaše!
»Otvaraju« im se oči, koje su im dotada bile kao zatvorene (r. 31).
Ova dvojica učenika vidjeli su mnogo puta kako Isus blagoslivlja kruh: činio je to svojim vlastitim gestima i svojom vlastitom formulom blagoslova. Po ovom lomljenju (»u« lomljenju, r. 35) kruha su ga prepoznali.
Iz svega ovoga izlazi da je uskrslo Isusovo tijelo posjedovalo posebne značajke. On je mogao dati se prepoznati i ne dati se prepoznati. Ali, prepoznati ga ili ne prepoznati ga zavisilo je isključivo od njega: prepoznavali su ga samo onda kad je on to odlučio. U Markovom sažetku ovog ukazanja kaže se da se Isus ukazao dvojici učenika »u drugom obliku«, to jest drukčije nego što su ga oni poznavali za vrijeme njegovog povijesnog života (16,12); Magdaleni se činilo da je vrtlar; što znači, da bi naša prirodna osjetila bila nesposobna prepoznati ga, kad on to ne bi dopustio. Ali u zgodnom času, koji uvijek on izabire, služi se nekim značajnim i dobro poznatim stvarima iz svoga povijesnog života, da ga se lako prepozna: u ovom slučaju, gesti i riječi koje je običavao upotrebljavati pri jelu; kod Magdalene, poznati ton glasa, kojim je izgovorio njezino ime...
Kad ga dvojica učenika prepoznaše, Isus iščeznu (r. 31). Njegovo ukazanje postiglo je svoj cilj. Njih su dvojica mislila da je Isus zauvijek umro i bili su očajni zbog toga; on im je sada pokazao da je opet živ i da se nemaju zašto žalostiti...
Tek kad su spoznali tko je ta tajanstvena osoba, dvojica učenika počeše shvaćati neke pojave; na primjer, onaj duboki utisak (»gorjelo je njihovo srce«) koji su osjećali cijelo vrijeme dok i je tumačio Pisma; nešto od one neizrecive podjarmljenosti koju su proizvodile njegove riječi, tako da su ljudi, slušajući ga, zaboravljali i najhitnije stvari koje su trebali uraditi (usp. Iv 7,46).
Učinak je ukazanja izvanredan. U učenicima se ponovno rađa vjera i radost. Ne mogu čekati nijednog časa da odnesu vijest ostalima: dižu se »onog istog časa«, ostavivši večeru na stolu, i vraćaju se u Jeruzalem, ovaj put sigurno idući žurno. I kad bi bili izašli iz Emausa oko sedam sati, mogli su stići u Jeruzalem oko devet sati u noći.
Nalaze skupa »Jedanaestoricu i one koji su bili s njima«: skupina apostola i ostalih učenika i simpatizera. U stvari, nije ih bilo jedanaest (nije bilo Tome, usp. Iv 20,24), ali kad je nestalo Jude, ovaj broj je postao stručni naziv za skupinu, kao »Dvanaestorica«.
Dvojica učenika počinju pripovijedati svoj doživljaj, ali ne mogu ga svršiti, jer ih ostali prekidaju, da im kažu kako i oni znaju da je Gospodin Isus uskrsnuo; nema nikakve sumnje, jer se živ ukazao Šimunu...
U vezi s ovom viješću (r.34) treba pribilježiti slijedeće:
- O ukazanju Uskrsloga Šimunu, osim ovog svjedočanstva, govori također 1 Kor 15,5, najstariji pisani dokumenat o ovoj stvari. Vijest je, dakle, povijesno zajamčena, premda ne posjedujemo nikakvog opisa o tome kako se dogodilo. Iz istog razloga ne znamo kad se u nedjelju dogodilo ovo ukazanje; sigurno ne za ranog posjeta grobu (ne spominje se u Iv 20,3—10).
- Uvjerenje apostola i učenika da je Isus uskrsnuo (r.34), izgleda da je protivno onomu što se kaže u sažetku Mk 16,13, naime da na vijest dvojice putnika u Emaus »ni njima ne povjeravaše« (upotrebljava se ovaj izraz jer je u r. 11 bilo rečeno, da nisu vjerovali Mariji Magdaleni). U stvari, ne radi se o proturječju, nego o tome da treba uzeti relativno i jednu i drugu vijest. Da manjak vjere nije bio potpun, znamo iz ove Lukine vijesti i također iz Iv 20,8. Ali i da svi nisu vjerovali znamo iz ovog Markovog sažetka i iz kasnijeg Tominog slučaja. U skupini učenika postojalo je zasigurno ozračje nevjere... Ponovno, daleko smo od hipoteze neke »vjere« koja bi stvorila uskrsnuće.
Konačno, dvojica učenika mogoše ispripovijedati ono što im se dogodilo na putu i kako su prepoznali Gospodina pri lomljenju kruha.
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, Sarajevo 1984. str 411-414)
P.S.
Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)
Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946).
Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952).
(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.
- Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:
Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,
daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,
te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,
koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe
i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,
svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro
(spomeni što tražiš od Boga)
i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,
daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.
Amen.
(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)
(Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)
Neka naše svagdanje molitve Gospodinu, budu vođene i željom da što prije SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT I PRIZNAT KAO UZOR ZA CIJELU CRKVU! Čitajmo, razmišljajmo i Molimo!
Priredio: fra Petar Matanović
_____________________________________________________________________________________________________
[1] Kratka obavijest o Emausu-Qubeibeh u Baldi, Guida, 273—281; tekstovi predaje uopće u Enchiridion, br. 980—1005.
[2] U tekstu se kaže da su im oči bile »svladane«, kao zadržane, spriječene, zatvorene, da ne mognu vidjeti; kad su ga prepoznali, »otvoriše« im se oči (r.31).
[3] Oni koji zastupahu tezu Emausa-Nikopolisa, ne mogu dopustiti da su učenici došli kasno u Emaus, nego moraju govoriti o nekom ranijem času, na primjer o dva sata popodne; i trude se da dokažu da se evanđelistovi izrazi mogu shvatiti i o tom satu; ali to je beskorisno naprezanje; stvar treba vidjeti s nešto zdravog razuma.
[4] Nemoguće je misliti da je Isus tom zgodom slavio Euharistiju (njegovi pratioci za stolom nisu bili prisutni na posljednjoj večeri i ne bi mogli razumjeti obreda), ali gesti i terminologija su isti kao i na Večeri, i Lk ih možda namjerno uzima, s posebnom katehetsko-liturgijskom nakanom; vidjeti o tome nekoliko izvrsnih opaski u P. Banoit, o.c, 311—314.