15 Obećanje Duha
»Ako me ljubite,
zapovijedi ćete moje čuvati.
16 I ja ću moliti Oca
i on će vam dati drugoga Branitelja
da bude s vama zauvijek:
17 Duha Istine,
kojega svijet ne može primiti
jer ga ne vidi i ne poznaje.
Vi ga poznajete
jer kod vas ostaje i u vama je.
18 Neću vas ostaviti kao siročad;
doći ću k vama.
19 Još malo i svijet me više neće vidjeti,
no vi ćete me vidjeti
jer ja živim i vi ćete živjeti.
20 U onaj ćete dan spoznati
da sam ja u Ocu svom
i vi u meni i ja u vama.
21 Tko ima moje zapovijedi i čuva ih,
taj me ljubi;
a tko mene ljubi,
njega će ljubiti Otac moj
i ja ću ljubiti njega
i njemu se očitovati.«
22 Kaže mu Juda, ne Iškariotski: »Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?« 23 Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi,
čuvat će moju riječ
pa će i Otac moj ljubiti njega
i k njemu ćemo doći
i kod njega se nastaniti.
24 Tko mene ne ljubi,
riječi mojih ne čuva.
A riječ koju slušate nije moja,
nego Oca koji me posla.
Riječ Gospodnja
Slika 2 Marin Topić, Posljednja večera
PRVI OPROŠTAJNI GOVOR
(VEČERA, 9)
Iv 14,15—24
Obećanje Duha (rr.15—17). — Isus je obećao učenicima da će uslišiti njihove molitve i tako po njima nastaviti svoje djelo. Ali, to će biti moguće jedino ako ga ljube, a pokazat će da ga ljube, ako vrše njegove »zapovijedi« (kao Bog, i Isus ima svoje zapovijedi), a to su njegove »riječi« (rr.23—24),to jest cijela spasiteljska poruka koju je on objavio. Vršiti njegove zapovijedi isto je što i čuvati njegove riječi, a to se događa kad se po vjeri prihvati njegova poruka i po njoj se živi (usp. Iv 8,51; 15,20).
Pri takvom stanju stvari, čvrsto je i drugo obećanje: Isus će moliti Oca, i Otac će im dati drugog Branitelja, [1] da uvijek bude s njima...
Grčka riječ »parakletos« znači ovdje advokat, branitelj, zaštitnik, pomoćnik...; sporedna su značenja posrednika i tješitelja.
Ovdje, Isus će moliti, i Otac će dati Branitelja. Na drugim mjestima, sam ga Isus šalje (15,26; 16,7); uvijek je isto: Isus i Otac su jedno.
Branitelj će biti s učenicima »zauvijek«. Nije to osobna povlastica apostola, nego svih učenika svih vremena; to je značajka Crkve. Ovaj je Branitelj »drugi«, to jest različan od nekog koji je postojao prije, i koji me može biti drugi nego sam Isus: sad kad on ide, dolazi na mjesto njega njegov zamjenik.
A taj je Branitelj Duh. I to je Duh istine, one najviše Istine koja je sam Isus (r. 6): savršena objava Božja. Duh je u konačnoj vezi s ovom Istinom, po svom bitku i po svojim ulogama (o kojima će se posebice govoriti u ovim govorima).
Svijet nije u stanju da ga primi; razumije se, ukoliko je »zli« svijet, onaj koji više voli tamu nego svjetlo (3,19), onaj koji ispunja želje svog duhovnog oca, đavla (8,44). Nesposobnost je u vezi s antipatijom. Nemoguće je vidjeti ili upoznati nekoga koga ne pripuštamo u krug svojih interesa.
Isusovi su učenici svijet u suprotnosti sa »svijetom«. Mjesto antipatije i odbijanja, ovdje je simpatija i prihvaćanje. »Vi ga poznajete«. Ne radi se o kronologiji. Nema smisla pitati se kako je to moguće prije Duhova. Duhovi su svečani početak, obećan za vrijeme poslije Isusovog proslavljanja (7,39). Ali, Božji i Isusov Duh uvijek se nalazi ondje gdje ima vjere u Boga i u Isusa. Ovdje se radi o pojmu učenika: to je onaj koji vjeruje u Isusa i koji po toj vjeri dolazi do unutarnjeg zapažanja prisutnosti Duha. U stvari, radi se o budućnosti: učenici će poznati Duha, zapazit će ga u njegovoj dvostrukoj djelatnosti: svaki od njih pojedinačno, po njegovoj stalnoj prisutnosti u savjesti (»u« vama), i svi oni po njegovom radu u crkvenoj zajednici (»s« vama).
Već u ovom ulomku, Duh se pokazuje kao različit od Oca i od Sina, ali u uskog vezi s njima. Kasnije će se sve to vidjeti još jasnije.
3) Isus se povraća k svojima (rr. 18—24). — Ovaj dio govora jest razvoj teme koja je najavljena u r. 3. Neće samo Duh doći učenicima, nego i Isus, čak s Ocem. Ne može se zamisliti veće utjehe: cijelo Trojstvo će ih podržavati.
Kad Isus umire, a to će se ubrzo dogoditi, učenici će ostati »sirote«, bez njegove prisutnosti i obrane, slabi i nezaštićeni. Ali, to će kratko trajati. Neće ih ostaviti u tom položaju. Vratit će se k njima...
»Vratit će se«, jer će započeti novi način života s njima, iza kako je bio otišao fizičkom smrću. Ali, taj će povratak učiniti da učenici nikada više ne budu »siročad«; povratak koji će otpočeti stalnu njegovu prisutnost među njima, sve do konca. Bit će to prisutnost vrlo različita od prijašnje (za vrijeme povijesnog života): unutrašnja, neosjetna, u srcu svakog pojedinca. Podrazumijeva se da će biti u skladu s novim Isusovim bićem, produhovljenim, što je plod uskrsnuća.
Još malo, i »svijet« ga neće vidjeti. Ovaj »svijet« ima samo fizičke oči, da vidi samo materijalne stvarnosti; i za kratko vrijeme Isus će iščeznuti fizički. Drukčije je s učenicima. Oni imaju, oči vjere, koje vide duhovne stvarnosti. Oni će ga »vidjeti« na ovaj duhovni način, kao što će vidjeti Duha (r. 17): upravo zato jer će Isus biti prisutan u njima skupa sa svojim Duhom i po njemu. Moći će ga »vidjeti« na ovaj način, jer on, unatoč fizičkoj smrti, »i dalje živi«; ne samo to, nego će ovaj svoj neiscrpivi život i njima saopćiti, i oni će »živjeti« tim istim životom, i na temelju ovog zajedništva života moći će ga prepoznati.
U »onaj dan« (u S. Z. stručni naziv za Jahvin sud), kad se Isus duhovno povrati k svojim učenicima, oni će spoznati da je Isus u bitnom jedinstvu s Ocem, i da također postoji usko zajedništvo života između njega i njih.
Ali, to zajedništvo života mora stvarno postojati, da se Isus mogne k njima povratiti. S njihove strane, mora postojati ljubav koja se sastoji u
poznavanju i opsluživanju njegovih zapovijedi, to jest u prihvaćanju po vjeri njegove objave i njegove poruke. Onoga koji ovako ljubi Isusa, ljubit će njegov Otac (iz solidarnosti, koja je rezultat jedinstva među njima), a ljubit će ga također i Isus, koji će mu se za nagradu objaviti unutar, u srcu.
Sada nastupa Juda[2] (ne izdajnik, izričito zapaža evanđelist), kojemu je čudno da će se Isus objaviti samo njima, a ne cijelom svijetu: zašto to ograničenje? Isus mu odgovara, da mora biti tako naprosto jer nevjerni »svijet« nije u stanju da primi takvu Isusovu objavu. Ali, dokazivanje je Isusovo neizravno i kao u krugovima koji postepeno idu naprijed. Najprije ponavlja ono što je prije bio rekao: onaj koji ga ljubi, čuvat će njegovu riječ, prihvaćajući po vjeri njegovu poruku; kao nagradu za ovu ljubav, i njega će ljubiti Isusov Otac; prema tome, ustanovit će se zajednica ljubavi, jer će Isus i njegov Otac (koji su jedno: 10,30) doći k njemu i nastanit se kod njega (čin uzajamno povezan s onim o kom je govor u rr. 2—3). Sad Isus i Otac, prije je bio Duh: vjernikova duša postala je »kućom« Trojstva.
Zato (r. 24) tko ne ljubi Isusa, ne drži njegove riječi, i zato neće biti u stanju da primi njega i Oca; to je razlog da se Isus ne može ovako intimno objaviti »svijetu«.
- 24 uporno ponavlja liniju istovjetnosti između Isusa i njegova Oca, koja je već nekoliko puta bila ustvrđena (usp. 7,16; 8,26.28; 12,49—50): Isusova riječ nije samo njegova, neovisna, nego je sama riječ Oca koji ga je poslao; znači da je apsolutno zajamčena.
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, Sarajevo 1984. str 320-322)
P.S.
Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)
Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946).
Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952).
(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.
- Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:
Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,
daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,
te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,
koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe
i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,
svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro
(spomeni što tražiš od Boga)
i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,
daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.
Amen.
(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)
(Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)
Neka naše svagdanje molitve Gospodinu, budu vođene i željom da što prije SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT I PRIZNAT KAO UZOR ZA CIJELU CRKVU! Čitajmo, razmišljajmo i Molimo!
Priredio: fra Petar Matanović
________________________________________________________________________________________________
[1] O Parakletu i izrekama o njemu kod Iv usp. Schnackenburg, III 177—195. 320)
[2] Usp. sv. I, str. 166.