Susreti s nekim ljudima, bez obzira na njihovu vremensku duljinu, ostaju nezaboravni. Moji susreti s fra Mirkom Jozićem su bili na razini student-profesor, vremenski jako kratki ali jako upečatljivi. Njegov dolazak na Franjevačku teologiju u Sarajevu krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća je za nas studente bio neočekivan, kao što me je neočekivano zatekla i vijest o njegovoj smrti.

Već njegova pojava govorila nam je da se radilo o posebnom čovjeku. Obično na predavanje nije dolazio u habitu. Uvijek je bio lijepo obučen, što nam je također privlačilo pažnju, a iz današnje perspektive bih rekao da je pridavao veliku važnost nama i onome što je radio. Visok, vitkog stasa, ugodne boje glasa, duge i uvijek uredno začešljane kose, izbrijan, osmijehom na licu, odmjerenih riječi i gesta, precizan, jasan, inteligentan, direktan, otvoren, živopisan, zainteresiran, konstruktivan… Nakon ove „epitafne“ rečenice, koja mnogo kaže o njemu i njegovoj osobi, moglo bi se prestati dalje pisati. Ipak ću se odvažiti i nastaviti pisati, nadajući se opravdati ove karakteristike koje su svojstvene fra Mirku Joziću.

Nije on bio jedini profesor koji nije nosio habit na predavanjuli, čini mi se, bio je jedini koji je to i obrazložio. Naglašavao je dostojan odnos prema habitu i drugim vrednotama i važnim stvarima prema kojima se ljudi obično odnose samo formalno. Govorio je otprilike ovako: Ako se nekome po habitu može iščitati što je jeo zadnjih mjesec dana, onda to nije dostojan odnos prema habitu a ni prema sebi; Ne smijemo biti „pjesnici“ tamo gdje bismo trebali biti „zidari“ a „zidari“ tamo gdje bismo trebali biti „pjesnici“, što se često i događa; Nemojte se usiljeno i neurotično smijati po samostanskim i župnim kućama, neka i smijeh ima mjeru, razlog i nekog smisla.

Sve to nam je otvaralo jedan novi svijet koji nam je bio prihvatljiviji i drugačiji od onoga koji smo svakodnevno živjeli. Naglašavao je važnost sadržaja a umanjivao prenaglašavanje naslova iza kojega obično nije bilo nikakvog pokrića. Također nam je govorio kako ne trebamo zbog naslova/imena odbaciti i zanijekati čitav sadržaj. Često njegovo kerkegaardsko otvaranje pitanja, bez jasnog i jednoznačnog odgovora, učinilo nas je znatiželjnim. Odjednom je škola postala drugačije važna. Govorio nam je kako ne možemo jednostavno odbaciti Martina Luthera, zato što se odvojio od Katoličke Crkve, a da se ne zapitamo: tko je zapravo taj čovjek bio i koliko je knjiga napisao. Fra Mirko nam je na zidu imaginarno predočio veliku stalažu za knjige, te rekao: „Eto vidite, Luther je ovoliku stalažu napisao punu knjiga, te stoga taj čovjek zaslužuje da se s pažnjom odnosimo prema njemu i njegovom radu.“ Otvarao nam je nove obzore i perspektive.

Jednom prilikom sjedim s prijateljem ispred kafića “Marija“ – tada u donjem dijelu Aleje Branka Bujića a sada Aleje Bosne Srebrene – pijemo piće i raspravljamo o temi romana koji smo imali na stolu. Prijatelju se sviđala konobarica kafića pa ju je nastojao fascinirati. U međuvremenu nailazi nogostupom naš profesor Mirko Jozić, ugleda nas dvojicu, zastane, priđe nam i kaže: „Momci, ovdje nije potrebno glumiti inteligenciju“, srdačno nas pozdravi i nastavi pješice prema Teologiji. Knjiga je odmah nestala sa stola. Taj isti prijatelj i ja znali smo otići njemu u sobu da ga nešto pitamo ili da od njega iznajmimo neku knjigu. Razgovori s njim nisu nikada bili banalni i površni. Ako bismo za trenutak prešli na područje nevažnoga, odmah bi nas vraćao na konstruktivan razgovor. Prvi puta sam u takvom jednom razgovoru doznao od njega pozitivnu stranu hladnoga rata. Rekao nam je: „Dobro je što Amerika i Rusija imaju jednako opasna oružja, jedni druge moraju respektirati, tako to funkcionira i u životu.“ I iz ove rečenice sam od njega tada mnogo naučio: „Momci, nekada je bilo potrebno izgubiti zube da bi se osvojila djevojka, i vi morate biti spremni nešto izgubiti da biste nešto dobili.“

Svi koji su Mirka upoznali, znadu također da je gajio veliku ljubav prema umjetnosti. Koliko god mu je riječ bila važna u izražavanju ljudske duše i u prenošenju Božje poruke, toliko mu je i umjetnost bila važna u svjedočenju vjere i u otkrivanju Božje nazočnosti

 

Obično smo na Teologiji dobivali od profesora skripte po kojima smo učili i davali ispite, također smo kod nekih morali zapisivati. Fra Mirko dolazi, pokazuje nam knjigu Leszeka Kołakowskog Religija i kaže nam: „Momci, ovo vam je dovoljno za ispit.“ Ta je metoda nekim profesorima a i mnogim studentima bila neprihvatljiva pa su čak išli po sobama i uvjeravali nas da bojkotiramo njegova predavanja. To je valjda sudbina svih onih koji nude nešto više i bolje a pogotovo ako to nije prihvatljivo upravi i onima koji joj se slijepo pokoravaju. Uvijek je donosio neku novu knjigu na predavanja i pokušavao nas oduševiti za čitanje. Pokušavao nas je osloboditi za nešto više. Svaku priliku je iskorištavao da nam otkrije nešto novo. Jednom sam zajedno s prijateljem otišao k njemu da iznajmimo knjigu. Kad smo sjeli na kauč, on nas upita: „Osjećate li vi miris rakije u mojoj sobi?“ Nama je bilo neugodno reći da osjećamo. Onda je on podigao nogavice hlača i pokazao nam uvijene noge u široke zavoje nakvašene rakijom. Rekao nam je da je to zbog vena. Nastavio je: „Vidite, da vam ja nisam pokazao ove zavoje, vi biste možda rekli: `Gle, profesor pije`. Dakle, ne treba uvijek po onome što čujemo i vidimo donositi konačne zaključke. A, isto tako, ne znači to, ako sam ja natopio ove zavoje rakijom koji šire njen miris, da ja ne pijem rakiju.“ Dao nam je knjigu i, kao uvijek s blagim osmjehom na licu, srdačno pozdravio.

Još jedna lekcija koju sam od njega naučio nije bila u učionici nego na nogometnom igralištu, mada nijedan nismo bili veliki nogometaši. Naime, nakon poplave 1990. godine koja je pogodila i našu Teologiju, fra Mirko je iznosio časopise iz knjižnice u koju je ušla voda te ih je otvarao po nogometnom igralištu, stavljao na njih omanje komade kamenja da ih vjetar ne odnese i pokušavao nekako osušiti i spasiti. Sjećam se da su se tada neki profesori i studenti smijali njegovom neumornom radu. I sam sam se zapitivao: Ima li to nekakvog smisla?, ipak sam mu rado pomagao, vjerujući da to ima nekakvog smisla, budući da on to radi. Nisam ga nikada pitao: zašto to radi?, ali sada vidim da je to imalo velikoga smisla. On je nama tiho, bez velike galame, htio reći: pisana riječ je važna, nju moramo prije svega spašavati a kotlovnica, vrata, namještaj – to se dade nadomjestiti!

Radovao se našem svakom napretku i našim zanimanjima za nešto. Sjećam se,  kad sam se vratio 1989. godine s tečaja talijanskog jezika iz Italije, odmah me je fra Mirko zapitao kako je bilo i da li sam nešto naučio, te je ponosno dodao: „Sad možeš čitati knjige i na talijanskom“, naime, „čitao sam već“ na njemačkom. Zadnje vrijeme sam ga često spomenuo (imam svjedoke) kao najkvalitetnijeg profesora poslije gimnazije kojeg sam imao. Ponosim se rado time i znadem ispričati i druge priče. Jedino mi je žao što mu to nisam uspio nikada kazati.

Svi koji su Mirka upoznali, znadu također da je gajio veliku ljubav prema umjetnosti. Koliko god mu je riječ bila važna u izražavanju ljudske duše i u prenošenju Božje poruke, toliko mu je i umjetnost bila važna u svjedočenju vjere i u otkrivanju Božje nazočnosti.

Iz njegova života možemo svi nešto naučiti: ono što imamo moramo milosrdno dalje davati i poklanjati, ne popuštati ni onda kad nam se čini nepravda, zauzimati se za vrednote bez obzira na profitabilnost, radovati se drugima, ne zatvarati put sebi a ni drugima.

Predrag Mijić

Preuzeto sa Internet portala www.polis.ba