Rano smo se sreli i rano je ušao u moju obitelj. Poznavao je moga pokojnoga supruga i sve troje moje djece. S Ivom je igrao lopte u Tuzlanskome Mejdanu, a ekipu su činili kapelani i mladi župnici Tuzlanskoga dekanata. Šalili smo se s njegovom snagom i energijom: „Poslije utakmice, svi smo bili umorni, samo bi fra Mladen pjevušio i skočio sve do visine lavaboa, dok smo mi ostali žurno i šutke prali ruke“, pričao je Ivo. Djeci je predavao vjeronauk, dok ovih sadržaja nije bilo u školama. Voljeli smo ga!
Smijem li priznati da smo se prihvatili dužnosti ravnatelja i direktorice, a da nismo imali nikakvoga iskustva. Tuzla nije mali grad i u njoj ima puno različito rangiranih škola. Najviše što jedan srednjoškolski profesor može postići u struci je - biti direktor Gimnazije. Ja - obična profesorica, Fra Mladen – kapelan!
Učili smo brzo i ambiciozno. Nije među nama bilo hile i nepovjerenja. Išli smo na skupove i pokazali se kao dobar temelj Centru koji će do danas izrasti u respektabilnu školsku ustanovu u Gradu Tuzli.
Fra Mladen, prvi ravnatelj!
Ko na brdo, ak' imalo stoji, više vidi no onaj pod brdom. Vidio je više! Prepoznali smo se i izvrsno surađivali. Puno sam naučila od toga dječaka (imao je tada 33 godine!). Nisam se raznježila i pretjerala kad sam napisala – dječak. Bio je dječak u odnosu prema starijima, životu, đacima pa čak i u odnosu prema vjeri. Sve je bilo čista srca i s puno ljubavi.
Kad je, nakon samo dvije godine, otišao za župnika, ostali smo prijatelji u pravom značenju te riječi. Posjećivala sam ga, porijetko, na Sivši, na Breškama, u Potočanima i Svilaju. Kako smo bili Plehančani, znali smo svoje govore, svoje pjesme i igre, svoj način humora - znali smo se kao svoji! Kad su se, kasnije, pojavili pametni telefoni, svakoga jutra slao mi je nabožne poruke, sv. sličice i stihove! K'o kakav stari fratar, a bio je 11 godina mlađi od mene. Dječak, rekoh!
Volim prijatelje koji mi poznaju obitelj pa ne moram ništa objašnjavati. Uvijek se, pri susretu, prisjećao moga pok. Ive (mog muža)i hvalio ga, baš hvalio. Znao je da me to veseli. Za djecu se raspitivao i sve znao o njihovom školovanju, studiju, udajama, njihovoj djeci… Ma, fra Mladen je bio jedan od malobrojnih, neponovljivih prijatelja moje kuće. Znala sam i ja njegove. Pokojnu majku sam susretala i prije i kasnije, kad su morali napustiti svoje Koraće. Bili su slične naravi. Hvalio se braćom i sestrama i bio navezan na njihove obitelji.
Radovao se, k'o dijete skorom odlasku na Čiovo. Na Petrovo, prošle godine, pozvao me je u stranu da mi nešto, „važno i ozbiljno“, povjeri. Uplašila sam se! Tko zna kakva je to tajna i hoću li je moći čuvati: „Mare, idemo, fra Petar i ja na Čiovo, godini! Nemoj nikome govoriti! Ih, što se radujem!“
Fra Petar (izdala sam tajnu!) nije vjerovao u ostvarenje te fra Mladenove želje. „Ima puno interesenata, neće on to dobiti“, rekao je. I – prije jedno mjesec-dva, zove mene fra Mladen sav egzaltiran: „Mare, dobili smo Čiovo…“. Ostalo je priča!
Nije mu se dalo! Loši govornici kažu. Čovjek snuje, a Bog određuje!
Ima puno pitanja koje bih, da smijem i imam priliku, postavila Stvoritelju. Jedno je od njih: „Kakve su, Gospodine Bože naš, Tvoje namjere i planovi s fra Mladenom kad mu nisi, ni dana, podario radost Čiova?
U nadi da je otišao na jedan ljepši, željeni, rajski, svemirski otok, tješim se onom starogrčkom: MILJENICI BOGOVA UMIRU MLADI! Vjerujem da je tome tako i s našim jedinim, dragim Bogom, da je fra Mladen njegov miljenik. Lakše mi je kad tako vjerujem!
Marica Petrović