VJERNICI I PRIJATELJI NA GROBLJU ČASNIH SESTARA NA JOSIPOVCU
BLAGDAN SV. JOSIPA NA JOSIPOVACU U PREDGRAĐU TUZLE
Tuzla, 19.03.2024.
Prosječan građanin Tuzle, idući prema Slavinovićima, rijetko baci pogled ulijevo, prema brdašcu koje se, ni to se baš ne zna u širim krugovima, danas imenuje kao Josipovac.
Tamo je spomen groblje časnih sestara Kćeri Božje ljubavi koje je obilježeno s 32 bijela jednaka križića, jednim velikim križem te pločom sa imenima pokopanih sestara. Otkuda tu groblje i otkada je obilježeno, rijetko će tko znati. Pa i oni koje se svake godine dva puta, na Dan mrtvih i blagdan sv. Josipa, tamo okupe na Sv. misi, neće biti pouzdani izvori podataka o ovome blagoslovljenom mjestu.
„ Zaklela se Zemlja raju, da se tajne sve saznaju“ ili „da se svake tajne znaju“ kako u romanu U registraturi zapisa Ante Kovačić, poznata je trivjalizirana pučka izreka koja se potvrđuje i u životu utvrđuje činjenicu da su sve narodne izreke plod povijesnih, životnih iskustava ljudske civilizacije.
Kada su se na bosansko-hercegovačkom, pa i na tuzlanskome obzorju, devedesetih godina prošloga stoljeća počeli ukazivati znaci demokratskih promjena, gvardijan tuzlanski, fra Josip Bošnjaković i g. Drago Pavić koji se znao služiti viskom, otišli su na Josipovac i pokušali pronaći zarasle i zapuštene grobove o kojima se šutjelo. Ostaci drvenih križeva, obrasli u korov i draču, krili su humke dragih žena koje su svoj život poklonile Bogu i ljudima, poklonile Tuzli i Bosni i Hercegovini.
U vrijeme rata, novi je gvardijan fra Petar Matanović dao sestarske humke obilježiti bijelim kamenim križevima. Vojnički poredani spomenici, kao da su jednoglasno, ponavljali Kovačićeve stihove:
Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm,
GROBLJE ČASNIH SESTAR
ORONULI SAMOSTAN ČEKA SVOJE ZAKONITE I IZVORNE UKUĆANE
Ovaj u nebo vapijući glas, dugo je zvonio Josipovcem. Sramne, toliko prešućivane i teško objašnjive 1947. godine, sestre koje su živjele u samostanu sv. Josipa i po njemu nazivale oplemenjen i civiliziran, širi prostor sve do Slavinovića, dobile su dekret da u roku od tri dana, dobro ste razumjeli – od tri dana, sve napuste i odu iz tuzlanskoga kraja. Tko to može objasniti i onda i sada i zato se o tome – šutjelo i do danadanas šuti.
Ove, različito obrazovane, marljive i odane žene, imale su posjede i na Breškama (tu su ostale do ranih pedesetih!), školu u gradu Tuzli, zemljište i kuće u središtu grada, a, u roku od tri dana, postale su beskućnice. Sve su ostavile pa i svoje grobove, grobove od kojih je prvi, s. M. Leocarde Roun, uređen 1885, a zadnji, s. M. Ćirile Muhić, 1948. g.
OTIŠLE SU!
U gradu je ostala s. Blanka Kralj, koja je dugo bila vrlo prisutna u poslijeratnome životu tuzlanske župne zajednice. Svi su je poštovali i držali do njezina mišljenja, a ona, gorda, ponosita i dostojanstvena, čuvala je uspomenu na jedan slavni život koji je, preko noći, izbrisan kao gumicom. Pokopana je sedamdesetih godina na Boriću!
Kćeri su se Božje ljubavi u Tuzlu vratile netom prije rata iz devedesetih. Tihe i ustrajne, živjele su u nadi da će povratiti svoja imanja i ugled koji su imale kod starih Tuzlaka. Ponovno je oživjela ugledna škola, ali vraćanje samostana sv. Josipa i područja oko njega, još čeka.
Ove, 2024. godine svetu je misu na Josipovcu slavio fra Mijo Ljubos, vikar iz Tuzlanskoga samostana sv Petra i Pavla. Sudjelovalo je tridesetak župljana. U 14h, radnim danom, nije baš pogodno vrijeme za okupljanje očekivanoga broja vjernika, štovatelja sv. Josipa i poštovatelja naših časnih sestara. Pa ipak, revno se pjevalo i molilo u tek oživjelom, poluprocvjetanom krajoliku prigradskoga bajkovitog brdašca što čuva uspomene na prošla, zlosretna vremena:
Nitko da ne dođe, no prijatelj drag,
I kada se vrati, nek poravna trag!
