Na svjetski dan poezije i prvi dan proljeća, 21. 3. 2025. je u Gradskoj knjižnici u Brčkom održano predstavljanje knjige „Hoću da zaboravim“ čiji su autori Mirjana i Azur Đapo. Tom je prigodom Mirjana Đapo izjavila za medije:

U četvrtak, 17. listopada, u sportskoj dvorani Katoličkog školskog centra „Sv. Franjo“ u Tuzli održana je tradicionalna prodajna izložba u povodu obilježavanja Dana kruha na kojoj sudjeluju učenici, roditelji i djelatnici Centra. Novac koji je prikupljen na ovogodišnjoj prodajnoj izložbi bit će namijenjen stanovništvu BiH pogođenom poplavama i klizištima.

HNV BiH

Hrvatsko narodno vijeće BiH (HNV BiH) pozdravlja odluku visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta, kojom je donio paket mjera za poboljšanje integriteta izbornoga procesa u BiH.

Svi smo svjedoci kako je u proteklim izbornim ciklusima, izborni integritet bio narušen, stoga smatramo da je u interesu svih građana da njihova volja bude iskazana točno i transparentno.
Smatramo da nema niti jednog jedinog razloga da ovakva odluka bude na čekanju te pozivamo sve političke aktere da se odluka visokog predstavnika poštuje.

Pozivamo vlasti u entitetu Republika Srpska da se urazume i suzdrže od aktivnosti koje bi mogle našu zemlju odvesti u političku krizu, a koje se ogledaju u činjenici da postoje najave da će Republika Srpska krenuti ka usvajanju entitetskog izbornog zakona, čime bi se direktno izvršio napad na ustavni poredak.
Naglašavamo, da odluka visokog predstavnika nije usmjerena protiv niti jednog naroda ili entiteta, nego da se napokon izborni proces dovede u demokratske okvire bez lažiranja izborne volje građana.

Pozivamo sve političke aktere da zajedničkim radom nastave ispunjavati uvjete koji su postavljeni ispred naše zemlje i da iskoriste povijesnu priliku koja nam se ponudila nakon što je Evropsko vijeće odobrilo otvaranje pristupnih pregovora s Bosnom i Hercegovinom.

VJERNICI I PRIJATELJI NA GROBLJU ČASNIH SESTARA NA JOSIPOVCU

BLAGDAN SV. JOSIPA NA JOSIPOVACU U PREDGRAĐU TUZLE

Tuzla, 19.03.2024.

Prosječan građanin Tuzle, idući prema Slavinovićima, rijetko baci pogled ulijevo, prema brdašcu koje se, ni to se baš ne zna u širim krugovima, danas imenuje kao Josipovac.
Tamo je spomen groblje časnih sestara Kćeri Božje ljubavi koje je obilježeno s 32 bijela jednaka križića, jednim velikim križem te pločom sa imenima pokopanih sestara. Otkuda tu groblje i otkada je obilježeno, rijetko će tko znati. Pa i oni koje se svake godine dva puta, na Dan mrtvih i blagdan sv. Josipa, tamo okupe na Sv. misi, neće biti pouzdani izvori podataka o ovome blagoslovljenom mjestu.
„ Zaklela se Zemlja raju, da se tajne sve saznaju“ ili „da se svake tajne znaju“ kako u romanu U registraturi zapisa Ante Kovačić, poznata je trivjalizirana pučka izreka koja se potvrđuje i u životu utvrđuje činjenicu da su sve narodne izreke plod povijesnih, životnih iskustava ljudske civilizacije.
Kada su se na bosansko-hercegovačkom, pa i na tuzlanskome obzorju, devedesetih godina prošloga stoljeća počeli ukazivati znaci demokratskih promjena, gvardijan tuzlanski, fra Josip Bošnjaković i g. Drago Pavić koji se znao služiti viskom, otišli su na Josipovac i pokušali pronaći zarasle i zapuštene grobove o kojima se šutjelo. Ostaci drvenih križeva, obrasli u korov i draču, krili su humke dragih žena koje su svoj život poklonile Bogu i ljudima, poklonile Tuzli i Bosni i Hercegovini.
U vrijeme rata, novi je gvardijan fra Petar Matanović dao sestarske humke obilježiti bijelim kamenim križevima. Vojnički poredani spomenici, kao da su jednoglasno, ponavljali Kovačićeve stihove:

Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm,

GROBLJE ČASNIH SESTAR

ORONULI SAMOSTAN ČEKA SVOJE ZAKONITE I IZVORNE UKUĆANE

Ovaj u nebo vapijući glas, dugo je zvonio Josipovcem. Sramne, toliko prešućivane i teško objašnjive 1947. godine, sestre koje su živjele u samostanu sv. Josipa i po njemu nazivale oplemenjen i civiliziran, širi prostor sve do Slavinovića, dobile su dekret da u roku od tri dana, dobro ste razumjeli – od tri dana, sve napuste i odu iz tuzlanskoga kraja. Tko to može objasniti i onda i sada i zato se o tome – šutjelo i do danadanas šuti.
Ove, različito obrazovane, marljive i odane žene, imale su posjede i na Breškama (tu su ostale do ranih pedesetih!), školu u gradu Tuzli, zemljište i kuće u središtu grada, a, u roku od tri dana, postale su beskućnice. Sve su ostavile pa i svoje grobove, grobove od kojih je prvi, s. M. Leocarde Roun, uređen 1885, a zadnji, s. M. Ćirile Muhić, 1948. g.

 OTIŠLE SU!

U gradu je ostala s. Blanka Kralj, koja je dugo bila vrlo prisutna u poslijeratnome životu tuzlanske župne zajednice. Svi su je poštovali i držali do njezina mišljenja, a ona, gorda, ponosita i dostojanstvena, čuvala je uspomenu na jedan slavni život koji je, preko noći, izbrisan kao gumicom. Pokopana je sedamdesetih godina na Boriću!
Kćeri su se Božje ljubavi u Tuzlu vratile netom prije rata iz devedesetih. Tihe i ustrajne, živjele su u nadi da će povratiti svoja imanja i ugled koji su imale kod starih Tuzlaka. Ponovno je oživjela ugledna škola, ali vraćanje samostana sv. Josipa i područja oko njega, još čeka.

Ove, 2024. godine svetu je misu na Josipovcu slavio fra Mijo Ljubos, vikar iz Tuzlanskoga samostana sv Petra i Pavla. Sudjelovalo je tridesetak župljana. U 14h, radnim danom, nije baš pogodno vrijeme za okupljanje očekivanoga broja vjernika, štovatelja sv. Josipa i poštovatelja naših časnih sestara. Pa ipak, revno se pjevalo i molilo u tek oživjelom, poluprocvjetanom krajoliku prigradskoga bajkovitog brdašca što čuva uspomene na prošla, zlosretna vremena:

Nitko da ne dođe, no prijatelj drag, 

I kada se vrati, nek poravna trag!