Čitanje Knjige proroka Ezekiela

Ovo govori Gospodin Bog: »Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Gospodin kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, narode moj! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite i dovest ću vas u vašu zemlju i znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim« – govori Gospodin Bog.

Riječ Gospodnja.

PRIPJEVNI PSALAM: 130(129), 1-2. 3-4. 5-6ab. 6c-8

U Gospodina je milosrđe

I obilno je u njega otkupljenje.

Iz dubine vapijem tebi, Gospodine:
Gospodine, usliši glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja!

Ako se, Gospodine, grijehâ budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?
Al’ u tebe je praštanje
da bismo ti služili.

U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.
Duša moja čeka Gospodina
više no zoru straža noćna.

Više no zoru straža noćna
nek Izrael čeka Gospodina.
Jer je u Gospodina milosrđe
i obilno je u njega otkupljenje;
on će otkupiti Izraela od svih grijeha njegovih.

Drugo čitanje: Rim 8, 8-11

Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo: Oni koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.
Riječ Gospodnja.

PJESMA PRIJE EVANĐELJA: Iv 11, 25b i 26

SLAVA TEBI KRISTE KRALJU SLAVE VJEČNE!

Ja sam uskrsnuće i život, govori Gospodin;

Tko vjeruje u me, neće umrijeti nikada.

SLAVA TEBI KRISTE KRALJU SLAVE VJEČNE!

EVANĐELJE, IVAN 11, 1-44

¹ Lazarova bolest i smrt

Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. ² Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. ³ Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« ⁴ Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.«
⁵ A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. ⁶ Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. ⁷ Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« ⁸ Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« ⁹ Odgovori Isus:

»Nema li dan dvanaest sati?
Hodi li tko danju, ne spotiče se
jer vidi svjetlost ovoga svijeta.
¹⁰ Hodi li tko noću, spotiče se
jer nema svjetlosti u njemu.«

¹¹ To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« ¹² Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« ¹³ No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. ¹⁴ Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. ¹⁵ Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« ¹⁶ Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!«
¹⁷ Isus je život

Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. ¹⁸ Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. ¹⁹ A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. ²⁰ Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. ²¹ Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. ²² Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« ²³ Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« ²⁴ A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« ²⁵ Reče joj Isus:
»Ja sam uskrsnuće i život:
tko u mene vjeruje, ako i umre,
živjet će.

²⁶ I tko god živi i vjeruje u mene,
neće umrijeti nikada.
Vjeruješ li ovo?«

²⁷ Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!«
²⁸ Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« ²⁹ A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. ³⁰ Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. ³¹ Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati.
³² A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« ³³ Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen ³⁴ upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« ³⁵ I zaplaka Isus.
³⁶ Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« ³⁷ A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?«
³⁸ Uskrišenje Lazarovo

Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. ³⁹ Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« ⁴⁰ Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« ⁴¹ Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče:
»Oče, hvala ti što si me uslišao.

⁴² Ja sam znao da me svagda uslišavaš;
no rekoh to zbog nazočnog mnoštva:
da vjeruju da si me ti poslao.«
⁴³ Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« ⁴⁴ I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom.

Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!«

RIJEČ GOSPODNJA!

DRUGA POLOVICA OŽUJKA G. 30)

Iv 11,1—44

Pretpostavljamo da je Isus, spuštajući se dolinom Jordana, došao blizu Jerihona. Mislimo da u ovaj povijesni kontekst treba staviti Lazarevo uskrišenje i kratko sklanjanje Isusovo u Efraimu (Iv 11). Iz onoga što ćemo reći u nastavku, izlazi da su se ova dva događaja vjerojatno odigrala u drugoj polovici ožujka g. 30, malo prije smrti.

Međutim, svi ne slijede ovaj redoslijed. Neki više vole staviti Lazarevo uskrišenje i boravak u Efraimu između Lk 17,10 i Lk 17,11. Prema toj hipotezi, Isus, pošto je završio poslanje u Peraji (Lk 17,10), dolazi u Betaniju da uskrisi Lazara, a poslije toga sklanja se u Efraim (Iv 11); odatle ide najprije u sjeverne krajeve pa se u velikom luku vraća u Jeruzalem prolazeći kroz Jerihon (Lk 17,11).

1. a) Kažu da ovaj redoslijed događaja iziskuje neprekinuto pripovijedanje u četvrtom evanđelju: pošto je napustio Pereju (Iv 10,40—42), Isus odmah ide u Betanijiu, da uskrisi Lazara (Iv 11).

Ali neprekinuto pripovijedanje ne znači nužno da su i događaji slijedili neposredno jedan iza drugoga. Prema sadašnjem redu četvrtog evanđelja, i nakon blagdana Sjenica Isus se odmah nalazi u Jeruzalemu za blagdan Posvećenja (Iv 10,22), premda znamo iz drugih izvora (kao što smo vidjeli) da je ostao izvan Jeruzalema oko dva mjeseca prije blagdana Posvećenja (Lk 9,57—13,21).

28. b) U Iv 10,40, mjesto da se tramsjordanska Betanija izričito imenuje, ona se označava kao »mjesto gdje je Ivan prije krštavao«; to je jedino zato — kažu — što je Isus odatle otišao u judejsku Betaniju; inače bi autor neizbježno bio napisao vlastito ime mjesta (Betanija), kao što je to učinio u Iv 1,28.

Ali i u redoslijedu koji mi slijedimo, transjordanska Betanija nije isključena kao moguće mjesto odakle je Isus otišao u judejsku Betaniju, kao što ćemo odmah vidjeti. A evanđelist nije nužno morao napisati vlastito ime mjesta, jer je ovdje (stvar je drukčija u 1,28) bilo važnije naznačiti da je Ivan ondje krštavao, nego vlastito ime mjesta.

1. c) Kažu da Isusove riječi, da ide »opet« u Judeju (Iv 11,7), pokazuju da se on prije nego što će doći u Betaniju, nalazi u kraju izvan Judeje, to jest u Pereji.

Ali, ovaj se tekst i u našem redoslijedu može lijepo istumačiti, kako ćemo vidjeti.

1. d) Kažu da se riječi: »Rabbi, prije malo vremena Židovi su te kamenovati« (Iv 11,8) bolje razumiju, ako Isus ide u Betaniju izravno iz Pereje, a ne kasnije, jer se odnose na dosta udaljen događaj (Iv 10,31): blag­dan Posvećenja.

Ali, to ne znači nikakvu poteškoću. U Iv 10,31 (blagdan Posvećenja) misli se (»opet«) na događaj koji se odigrao prije dva mjeseca (Iv 8,59, blagdan Sjenica). Isto treba reći o Iv 10,26—28 u vezi s Iv 10,11—16: za vrijeme blagdana Posvećenja ima se u vidu parabola Dobrog Pastira, izgovorena za vrijeme blagdana Sjenica. Isto tako u Iv 7,19—24 (blagdan Sjenica) misli se na čudo učinjeno za vrijeme svetkovine Pedeset dana (Iv 5), što pretpostavlja još veći razmak vremena. Radi se o posebnom postupku Iv: slijediti bez prekida isti niz misli, koje su se očitovale u raznim okolnosti­ma; okolnosti su točno zabilježene, ali vremenski razmaci ne prekidaju ustaljeni red misli.[1]

Najnezgodnije u gore izloženoj hipotezi jest to da se Isus uoči svoje smrti nalazi blizu Jeruzalema a ipak pravi veliki krug da dođe u Jeruzalem. Zašto?

Zbog svega rečenog, čini nam se boljim redoslijed događaja koji mi slijedimo.[2]

Isus, dakle, na putu jordanskom dolinom od okolice Beisana, dolazi blizu Jerihona. Odatle možda opet ide u transjordansku Betaniju, gdje prima izaslanike Marte i Marije (Iv 11,3). Tako je razumljivo kako je mogao reći: »Hajdemo opet u Judeju« (Iv 11,7). Međutim, treba također znati da se ime »Judeja« nije uvijek upotrebljivalo u strogom smislu. Na primjer, može se odnositi i na transjordanski kraj pri donjoj dolini rijeke (usp. Mrt 19,1). A isto tako može značiti samo brdski cisjordanski kraj, kao što se više-manje upotrebljava danas u običnom govoru. Prema tome, one Isusove riječi (»Haj­demo opet u Judeju«, 11,7) dobro se razumiju i u pretpostavci, da se Isus onoga časa nalazio u Jerihonu ili u nekom mjestu jordanske doline na desnoj obali rijeke, nedaleko od ovog grada.

Što se tiče samog kazivanja radi se o zadnjem Isusovom čudu, koje donosi Iv. Ono je ispripovijedano svečano, jer je ovo bez sumnje najvažnije Isusovo čudo iz dvostrukog razloga, teološkog i povijesnog. Na teološkoj razini, ono je jasna potvrda, uprav pri koncu Isusova života, temeljne teze četvrtog evanđelja, da je Isus, Riječ Božja, život svijeta (nr. 25—26; usp. 1,4). Na povijesnoj razini, uskrišenje Lazara predigra je Isusove smrti, jer je u vezi s ovim čudom bila službeno i konačno naređena njegova smrt (Iv 11,45—53).

Ova pripovijest podiže mnogo pitanja književne i povijesne kritike, o kojima veliki komentari obilno govore.[3] Mi se moramo zadovoljiti kratkim prikazom teksta kako je do nas došao.

Povijest se može podijeliti na pet dijelova:

• predstavljanje osoba i situacije ( 1—5);
• odluka da se ide u Betaniju (rr. 6—16);
• razgovor između Isusa i Marte (rr. 17—27);
• razgovor između Isusa i Marije (rr. 28—32);
• žalost i uskrišenje (rr. 33—44).

1) Predstavljanje osoba i situacije (rr. 1—5). — Odmah na početku (nr. 1—2), predstavljene su tri glavne osobe ove pripovijesti: Lazar i njegove dvije sestre. Najprije se spominje Lazar, jer je on glavna pasivna ličnost u pripovijesti. Označuje se kao »Lazar iz Betanije«, to jest povijesna, stvar­na i poznata ličnost, a ne kao neka tvorevina mašte. U ovo je vrijeme bio bolestan. Ništa se ne kaže kakva je to bila bolest, ali se vidi da je bila teška i nenadana: samo par mjeseci prije, Isus je, dolazeći iz Jeruzalema na putu u Transjordaniju (Pereju), prošao kroz Betaniju, a u kući njegovih prijatelja sigurno je sve bilo normalno...

Na drugom mjestu spominje se Marija, ali po načinu kako se pred­stavlja rekli bismo da je najvažnija od sve troga: o Batanji se govori kao o njezinom selu; Marta se spominje u odnosu na nju; isto tako i Lazar, kad se opet (r. 2) govori o njegovoj bolesti. Ova je pojedinost zanimljiva. Ove dvije sestre priznate su i u sinoptičnoj predaji (Lk 10,38—42; ovdje se ne pojavljuje njihov brat Lazar), ali je Marta tu predstavljena kao starija sestra i domaćica. Prema neposrednom kontekstu Iv, ovo Marijino prven­stvo treba pripisati činjenici da će ona pomazati Isusa mirisnim uljem sedmicu dana prije njegove smrti i tako simbolički označiti njegov ukop, koji će ovdje unaprijed spominje (r. 2).

U svakom slučaju, treba znati da kasnije, u razvoju pripovijesti, Marta opet dolazi na prvo mjesto, jer ona prva ide da se susretne s Isusom, dok Marija ostaje sjedeći u kući (r. 20): jedna se kreće i radi, a druga »sjedi« ..., podatak koji je u skladu s njihovim značajkama u Lk 10,38—42.

Dvije sestre šalju ovu poruku Isusu: »Gospodine, bolestan je onaj kojega ti ljubiš (tvoj prijatelj) (rr. 3). Situacija je slična, onoj u Iv 2,3, kad Marija u Kani kaže Isusu: »Nemaju vina«. Nije to obična obavijest, nego prešutna neizravna molba da ih on izbavi iz te nevolje.[4] Njihov brat, Isusov prijatelj, teško je bolestan: neka dođe i ozdravi ga. On to može učiniti, to­like je ozdravio... Dvije su sestre znale gdje se onoga časa nalazio Isus; dobre prijateljice, pazile su na njegove pokrete.

Isus pred prisutnima, među kojima se sigurno nalaze i izaslanici dviju sestara, izjavljuje da ova bolest nije »za smrt«, da se neće svršiti smrću, da nije smrtonosna. Isusovi slušatelji mogu samo to razumjeti: da Lazar, usprkos teškoj bolesti, neće umrijeti. Izaslanici nose tu poruku dvjema sestrama — i sreću se sa strašnim iznenađenjem da je Lazar umro. Ali Isus, prema svom običaju u četvrtom evanđelju, govori dvoznačno, upotrebljava riječi koje se mogu shvatiti ovako i onako. Lazareva bolest stvarno neće biti smrtonosna, neće se zaključiti konačnom fizičkom smrću, jer će biti uskrišen, i to veliko čudo poslužit će da se očituje slava Božja a preko nje slava njegovog Mesije (r. 4); četvrto evanđelje često izražava misao, da je Isusovo čudesno djelo­vanje znak moći i slave Očeve a to je opet i njegova slava.

Ovdje se donosi opaska o Isusovoj ljubavi prema dvjema sestrama i prema Lazaru (r. 5),[5] vjerojatno da se dadne i ljudska pozadina svim prizorima o kojima će biti govora.

2) Odluka da se ide u Betaniju (rr. 6—16). — Kao što smo vidjeli, veliko prijateljstvo između Isusa i betanijske obitelji bila je javna stvar (r. 5); stoga bi mogla još više iznenaditi njegova odluka da ostane još dva dana na mjestu gdje se nalazio (r. 6). Ali nema ništa izvanrednog u svemu tome. Izaslanici Marte i Marije već su otišli s ohrabrujućom viješću da bolest nije smrtonosna. Tako su to razumjeli i oni koji su ostali s Isusom. Nije bilo razloga da se žuri, sve je bilo normalno.

»Mjesto gdje se nalazio« Isus onoga časa može biti, kao što smo vidjeli, trans jordanska Betanija ili bilo koje drugo mjesto blizu Jerihona na desnoj obali rijeke (što je vjerojatnije, slijedeći dosadašnji Isusov put): iz bilo koje od ovih točaka opravdan je izraz ići u »Judeju«, naime u brdsku Judeju, gdje se nalazi ona druga Betanija.

Poslije ova spomenuta dva dana, Isus iznenada kaže učenicima: »Haj­demo opet u Judeju!« (rr. 8). Zasada ne govori o Betaniji. Čuvši Judeju, učenici misle na Jeruzalem pa mu napominju da bi bilo vrlo nerazborito povratiti se tamo, jer su ga »sada« (prije malo vremena) Židovi htjeli kamenovati (r. 8). Iv je nekoliko puta zabilježio, kako su jeruzalemski Židovi kušali ubiti Isusa (5,18; 7,1.19.25; 8,37.40). Radilo se napose o kamenovanju za blagdana Posvećenja (10,31), prije tri mjeseca.

Isus ih umiruje da se još uvijek ne nalazi u stvarnoj pogibelji. Poslovni dan traje dvanaest sati; cijelo vrijeme dok traje sunčano svjetlo. I Isus ima svoj poslovni dan koji nitko ne može promijeniti. Tko hodi po danu, ne spotiče se, jer vidi pri sunčanom svjetlu (»svjetlu ovoga svijeta«); tako se i Isusu ne može ništa zla dogoditi, dok: traje njegovo određeno vrijeme poslovanja. Ali onaj koji hodi po noći, lako se spotakne, jer nema sunčanog svjetla (»svjetlo nije u njemu«); doći će i Isusov čas, kad više neće moći djelovati (rr. 9—10).[6]

Poslije ove optimističke opaske, Isus konačno objašnjuje učenicima da ići u »Judeju« znači ići u Betaniju, da »probudi« Lazara, koji »spava«. Isus govori u prenesenom smislu o snu smrti i buđenju uskrišenja: to je njegov stil kod Iv, izazivati nerazumijevanje, da se razgovor može nastaviti i tako doći do potpunog objašnjenja. I stvarno učenici shvaćaju Isusove riječi o bolesnikovom dubokom i okrepljujućem snu, što je najbolji znak da će ubrzo ozdraviti, tako da ići tamo nema više nikakvog smisla; oni se i dalje boje doći blizu Jeiruzalema; ona Isusova umiravanja nisu ih uvjerila. Videći to ludo neshvaćanje, Isus im sada otvoreno kaže da je Lazar umro. Barem sada trebalo bi da razumiju da »probuditi ga« znači »uskrisiti ga«, dozvati ga ponovo u život. Isus im to i neizravno daje do znanja: kaže im da se raduje radi njih što nije bio tu prije Lazarove smrti, da oni vjeruju..., podrazumijevajući da bi bio ozdravio svog prijatelja da je bio prisutan pri njegovoj bolesti, i da bi tako bio učinio neupadljivi je čudo nego što je uskrišenje, kojemu će sada prisustvovati i koje im mora pomoći da ojačaju svoju vjeru u njega kao Božjeg poslanika.

Zanimljivo je da Isus govori o Lazaru kao o »našem« prijatelju: prijatelju njegovom i njegovih učenika, cijele zajednice. To znači da postoji velika blizina između njega i Isusove skupine, a to opet daje naslutiti mogućnost da je njegova kuća služila kao privremeni stan Isusove zajednice, kad su se zbog svog poslanja zadržavali u ovom kraju: malo judejsko misionarsko središte, kao što je bio Kafarnaum u Galileji...

Na ponovni Isusov poziv da odu vidjeti Lazara (r. 15), junački reagira Toma (r. 16). Vidi se da na njega ništa nisu djelovala Isusova uvjeravanja s obzirom na svoju neposrednu sudbinu (rr. 9—10). On samo zna da Isus želi ići u Judeju (r. 7) i da je to bliska pogibelj (r. 8). Betanija je vrlo blizu Jeruzalema (r. 18); ako si u Betaniji, isto je kao da si u samoj prijestolnici; to znači staviti se sam u vučje ralje. Ali, pogibelj je i za učenike. Samo što on misli da se ne treba bojati pogibelji, da oni moraju dijeliti Učiteljevu sudbinu: »Hajdemo i mi da umiremo s njim!«.

Veliki poriv velikodušnosti, koja nije bila nimalo vidljiva onog sudbo­nosnog petka kad je Učitelj bio razapet na križ.

Tomino stanovište nije posve neispravno, usprkos svih umirivanja s Isu­sove strane. Isus je umirivao učenike s obzirom na »dvanaest sati« koji mu još preostaju (r. 9), ali Toma predosjeća da se to vrijeme skratilo. Idući u Betaniju, Isus stvarno ide u smrt. U zraku se udisala blizina svršetka. Ovih zadnjih mjeseci oni nisu bili daleko od Jeruzalema, središta svih odluka. Stizale su im zabrinjavajuće vijesti o pokretima u prijestolnici. Tamo su ozbiljno razmatrali kako da okončaju ovo opasno iskustvo, samo su čekali na zgodnu priliku, možda na blizu svetkovinu Pashe… Stvar je visjela u zraku, nije više bilo moguće skrivati straha. Toma želi nazvati stvari svojim imenom.

3) Razgovor s Martom (rr. 17—27). — Najprije se bilježi kako je Isus »stigao« u Betaniju, ali se iz konteksta zna da nije došao izravno ni u Lazarevu kuću ni na njegov grob, jer ga je Marta predusrela negdje na ulazu u selo. Već prije Martinog dolaska, obavijestili su Isusa da Lazar već četiri dana leži u grobu. Četiri dana po židovskom računanju mogu biti tri dana i dio četvrtog, ili dva potpuna dana i dijelovi drugih dvaju. Lazar je vjerojatno već bio mrtav kad su izaslanici dviju sestara pošli na povratak. Isus je iza toga ostao dva dana na istom mjestu; trebalo je još jedan dan da dođe u Betaniju; bilo je dovoljno za »četiri dana«; zbog pogibelji brzog raspadanja mrtvace su pokopavali obično na sam dan smrti.

Prije samog susreta, evanđelje donosi dvije obavijesti. Jedna od njih govori o zemljopisnom položaju Betanije s obzirom na Jeruzalem: udaljena otprilike petnaest stadija, nešto manje od tri kilometra. Ova je vijest točna. Druga govori o mnogim »Židovima« koji su došli da izraze svoje saučešće dvjema sestrama. Kod Ivana, ovaj izraz redovito označuje Židove neprijateljski raspoložene prema Isusu. Iz razvoja pripovijesti vidjet će se, da svi nisu bili neprijatelji, ali da su neki bili, tako da je upotreba ovog izraza opravdana. Posjete za izražavanje saučešća rodbini mrtvaca (koji su trajali cijelu sedmicu) smatrali su jednim od najzaslužnijih djela milosrđa.

Svijet je doznao kad se Isus približio selu, pa su odmah otišli da obavijeste dvije sestre. Marta se smjesta digla da ode ususret Isusu, a Marija je ostala u kući da prima posjete. Marta je djelatna i pokretna žena, a sad je i nestrpljiva, ne može mirno čekati Isusov dolazak. Osim toga, ona je starija sestra i nju ide da govori prva. Susret je negdje prije ulaza u selo, na njegovoj istočnoj strani (Isus je dolazio iz tog pravca).

Marta prije svega izražava vjeru u Isusovu vrhunaravnu moć: da je on bio ovdje prije nekoliko dana, njezin brat ne bi bio umro, on bi mu bio čudesno spasio život. Ali upravo jer ovako vjeruje u njega, ona zna da on to i sada može ostvariti, jer nema te stvari koju mu Bog ne bi dao, ako je zatraži... Na skriven, diskretan, ženski način, uvjerena da se prijateljska srca razumiju, Marta traži od Isusa da učini čudo i uskrisi njezina brata. Mislimo da se njezine riječi ne mogu drukčije istumačiti. Mislimo također (protiv Schnackenburga) da se tome ne protivi ono što kaže u r. 39: ondje ona samo želi izbjeći da se otvori grob i da izađe neugodni zadah leša; osoba koja vjeruje da Isus ima moć uskrisiti mrtvaca, zna da on to može učiniti i sa zatvorenim grobom.

Isus odgovara na Martino očekivanje: »Tvoj će brat uskrsnuti«. Isus se opet izražava dvoznačno, s nakanom da ga Marta odmah ne razumije, pa da tako može nastaviti s razgovorom (poznati stilistički postupak četvrtog evanđelja). Stvarno, njegove riječi mogu značiti, da će uskrisiti Lazara (to on u prvom redu ima namjeru reći), ali se može razumjeti također o uskrsnuću (eshatološkom) u »posljednji dan«. Tako razumijeva Marta (r. 24) i izražava opću vjeru Židova svoga vremena.

Isus joj daje do znanija da ne govori o tom uskrsnuću na koncu vremena. Njegove riječi (rr. 25—26) jasne su teološki, ali se ne vidi dobro kako da ih uklopimo u povijesni kontekst. Kako se radi o sažetku misli, koji je učinjen mnogo godina kasnije, očito je da manjkaju neki dijelovi razgovora (kao u razgovoru između Marije i Isusa pri čudu u Kani), koje je sada potrebno popuniti.

Sigurno je to da kad tvrdi da je »uskrsnuće i život«, Isus želi vratiti Martu u sadašnjost. Uskrsnuće a po njemu život (odnos uzroka i učinka), već su prisutni u Isusovoj osobi: on može uskrisiti i tako dati život. U kontekstu, to je konkretni odgovor na Martino zauzimanje, kao kad bi joj rekao: ti si me lijepo zamolila, da uskrisim tvog brata; ja to mogu učiniti; ja ću to učiniti...

Međutim, ovo fizičko uskrsnuće samo je vanjski znak druge, mnogo veće, osnovne moći, naime dati vječni život. Za to je dovoljno i potrebno vjerovati u Isusa. Ako netko vjeruje u njega, iako umre fizički, u stvari neće umrijeti, njegov istinski život neće se dokončati, on će i dalje vječno živjeti u Bogu; drugim riječima (sinonimni paralelizam), ako netko fizički živi i vjeruje u Isusa, ima osiguran pravi život u vječnosti, neće nikada umrijeti...

»Vjeruješ li ovo?«, pita je sada Isus. Upit je više retorički. On je poznaje. On zna da ona vjernije. Njegove su riječi više poziv da obnovi i pojača svoju vjeru. U kontekstu, vjera se mara odnositi na prvi Isusov izraz (»Ja sam uskrsnuće i život«), s pomišlju na uskrišenje Lazara koje se on sprema učiniti. Neka Marta vjeruje u njega! Ovdje nužno treba nadodati ono što pretpostavlja r. 40 (samo se tako može razumjeti ono što se kaže u tom retku, kojemu inače ništa izričito ne odgovara u cijeloj pripovijesti): ako vjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju; ako vjeruješ u mene, ovog istog časa vidjet ćeš izvanrednu moć Božju, kako po mojoj osobi djeluje u uskrišenju tvog brata...[7]

Martina ispovijest vjere slična je onoj Natanaelovoj (Iv 1,49).[8] Ona vjeruje da je Isus Mesija. Neizravno, a da to ne kaže, ona vjeruje da Isus, budući da je božanski Mesija, može uskrisiti njezinog brata.

Kao Natanael, tako i Marta rabi dva mesijanska naslova: »Krist« i »Sin Božji«. Ovaj drugi naslov može se više shvatiti kao pobliža oznaka prvoga: Isus nije Mesija sa zemaljskim ciljevima, kao što je očekivao židovski narod, nego. božanski Mesija, nebeske dimenzije. Čitateljima četvrtog evanđelja izraz »Sin Božji« značio je bez sumnje vjeru kršćanske zajednice u Isusovo božansko sinovstvo, ali bi bilo prerano tražiti i kod Marte tu istu vjeru u onom povijesnom času. Izraz »koji ima doći na svijet« također pripada terminologiji mesijanskog iščekivanja (usp. Mt 11,3; Iv 6,14).

4) Razgovor s Marijom (rr. 28—32). — Razgovor s Martom naglo je prekinut u pripovijesti. Znamo (r. 28) da joj je Isus rekao da pozove i Mariju, da i s njom razgovori nasamu: fina pažnja prijatelja, sastati se s prijateljskom osobom prije nego što upadne u vrtlog mnoštva. Radi toga Isus još uvijek stoji na istom mjestu gdje se sastao s Martom, na ulazu u selo (r. 30).

Marta se, dakle, vraća u kuću, zove nasamo Mariju (okruženu posjetiocima) i kaže joj »skriveno« (nasamo, potajno, tiho, na uho), da se Učitelj nalazi na ulazu u selo i da želi s njom govoriti. Marta ovako tajnovito po­stupa upravo radi Isusove želje da govori nasamo s Marijom: da drugi ne doznaju i ne dođu s njom...

Kad doznade da je Isus zove, Marija se podiže »brzo«: djevojčini pokreti odaju njezin duboki osjećaj, želju da vidi prijatelja i čuje njegovu utješnu riječ… Ali podrobniji razgovor nasamo nije bio moguć. Židovi koji su se nalazili u kući, kad su vidjeli da je užurbano izašla, pomisliše da želi otići na pokojnikov grob (prema tadašnjem običaju), da plačem utaži svoju bol, pa izađoše i oni da idu s njom. Ubrzo zapaziše da ne ide na grob i dopratiše je do Isusa. Tako se izgubila intimnost. Više nije bio moguć duži razgovor, kao što je bio s Martom.

Kad dođe na mjesto gdje se nalazio Isus, Marija mu se baci pred noge. Ona je drukčiji karakter nego što je njezina sestra. Ona je osjećajnija, otvorenija, neposrednija. S ovim gestom izražava more osjećaja, koji je vitlaju toga časa: nježna ljubav, pouzdanje, poštovanje… Ponavlja iste Martine riječi: »Gospodine, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro«. Ovdje se ne radi o stilu. Dvije sestre su sigurno mnogo puta govorile o toj stvari ovih zadnjih dana: da je Učitelj bio ovdje... Nije to ni prijekor ni tužaljka, nego izraz vjere u njegovu moć i izraz žalosti što nije imao prilike upotrijebiti tu moć kad su one to najviše trebale...

5) Žalost i uskrišenje (rr. 33—44). — Marija nije mogla reći ni riječi više: počela je glasno plakati.[9] Ona je drukčiji karakter nego što je njezina sestra. Marta, praktična žena, unatoč bolu, nalazi načina kako da Isusu izloži problem i njegovo moguće rješenje. Marija je naprotiv čuvstvena, svladana bolom, udara u plač. Kad su je vidjeli u tom stanju, i prisutni Židovi udariše u naricanje.

Ali Marijin plač i plač Židova ne znače isto. Kod nje je izraz velikog bola sestre koja ljubi, daleko od svake druge primisli. Kod Židova, to je konvencionalan plač, koji ne izvire iz osobnog osjećaja; osim toga, to je plač zbog smrti koja se smatra neopozivom; u osnovi, barem kod nekih, to je plač koji je prouzročen manjkom vjere (usp. r. 37).

Protiv te nevjere reagira Isus tako da se »potrese ljutito« (s negodovanjem) i uzbudi u duši.[10] Snažna reakcija na ovu ograničenost ljudi koji ne vide dalje od fizičke smrti.

Konačno, došao je čas da Isus djeluje. Pita za Lazarev grob: on zna gdje mu je kuća, ali ne zna gdje su ga ukopali. Svi misle da želi učiniti uobičajeni posjet na grob svoga prijatelja. Na putu (od mjesta susreta sa sestra­ma do groba) i Isus zaplaka; doslovno, »prosuzi«, oči mu se zakriše suzama; to je tihi plač, različan od jaukanja prisutnih. Plač se prenosi kao zaraza, tim više ako su po srijedi naši osobni osjećaji. U unutrašnjem skladu s bolom Marije, koja ga prati na putu (kasnije će se i Marta pridružiti povorci, usp. r. 39), i Isus doživljava čas dubokog ljudskog uzbuđenja.

Zbog Isusovih suza nastaje sada, već prije čuda, razdor među prisutnim Židovima s obzirom na Isusovu osobu: još jedna značajka IV. evanđelja. Je­dni smatraju da njegov plač izražava veliku ljubav prema pokojnom prijatelju: to je dobrohotan stav prema Isusu i mišljenje u skladu sa stvarnošću. Drugi, očito loše raspoloženi, misle da nije iskren: da je tako dobar prijatelj, ne bi bio dopustio da Lazar umre; mogao je to spriječiti (priznaju da posjeduje čudesnu moć), kao što dokazuje nedavno ozdravljenje slijepca od rođenja u Jeruzalemu (pogl. 9), što je uzbudilo grad i čega se svi sjećaju... Negativno mišljenje o Isusovoj osobi. On se opet sav potrese u duši od negodovanja (r. 38).

Isus stiže do groba pa ga evanđelist kratko opisuje: »bila je to spilja i ploča je ležala na njoj«. Ove riječi daju naslutiti da Lazarov grob odgovara tipu grobnice, gdje se predsoblje (atrij) spaja s površinom pomoću vertikalnog »zdenca«, čiji se otvor zatvara horizontalnom pločom; ono što se da­nas pokazuje kao Lazarov grob odgovara ovom opisu.[11]

Isus nalaže da dignu ploču. Ali, već je i Marta tu. Opet izlazi na površinu njezin karakter praktične žene: ne bi bilo razborito ukloniti ploču zbog lošeg vonja, koji bi se odmah neugodno osjetio, jer leš već četiri dana leži u grobu i sigurno je u punom raspadanju. Ona ne razmišlja o razlozima zbog kojih Isus traži da se otvori grob; njoj je jedino stalo do toga da se ne otvori. Njezine riječi isto tako nisu protivne njezinoj vjeri u uskrsnuće: tko može uskrisiti mrtvaca, može to učiniti i pri zatvorenom grobu...

Govor o četiri dana (rr. 17 i 39) ima u pripovijesti veliku apologetsku važnost: želi se reći da je mrtvac bio sasvim mrtav i da nije moguće sumnjati u autentičnost čuda.

Na Martinu opasku, Isus je podsjeća kako je od nje tražio da vjernije u njega (r. 26), pa će, ako bude vjerovala, vidjeti kako se slava Božja (r. 40) očituje u uskrišenju njezinog brata: kad se pred očima ima uskrsnuće, ne treba se bojati neugodnog vonja ...

Neki od prisutnih ljudi otkloniše ploču koja je zatvarala ulaz u grob. Isus onda podiže oči prema nebu (prema gore; na nebu je Otac) i zahvali se Ocu što ga je uslišio... Ove njegove riječi znače da se prije nego što je učinio čudo obratio u molitvi svom Ocu; i da, zbog svoga bitnog jedinstva i (istovjetnosti s Ocem, zna da ga Otac uvijek uslišava (u kristologiji četvrtog evanđelja ne može se zamisliti nešto drugo); on se javno zahvaljuje Ocu radi prisutnog svijeta, da razumiju pravo značenje čuda, naime da je ono znak ovog intimnog jedinstva između njega i Oca, da on ne postupa nezavisno od Oca, nego kao njegov poslanik i s njegovom moću.

Isus onda povika jakim glasom (čas je svečan, i da svi mogu ustanoviti da se čudo događa isključivo na zapovijed njegovog glasa): »Lazare, iziđi!«. To je glas gospodara života. I mrtvac izlazi iz svog groba isto onako opremljen kao što je bio kad su ga spustili tamo: noge i ruke obavijene povojima, a lice zamotano ručnikom ...[12] Čudo je očito i s ove strane: nikakva prevara nije moguća. Svi se skameniše pred tim sablasnim prizorom; tako se ukočiše da ih Isus morade dozvati u stvarnost, naredivši im da skinu povoje uskrslom čovjeku da može otići kući...[13]

(Iz knjige Fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, Sarajevo 1984. str. 176-184)

Napomena: Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)

Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko).

Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942).

Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946). 

Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952). 

(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.

 - Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:

Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,

daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,

te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,

koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe

i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,

svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

(spomeni što tražiš od Boga)

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,

daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.

(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)

                                                 (Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)

Neka naše svagdanje obraćanje i molitve Gospodinu, budu vođene i željom da što prije SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT I PRIZNAT KAO UZOR ZA CIJELU CRKVU! Čitajmo, razmišljajmo i Molimo!

 Priredio: fra Petar Matanović

 ___________________________________________________________________________________________________________

[1] Usp. Calmes, kod Lagrange, Evangile selon Saint Jean, 285.

[2] Sa kronologijom sinopse o. Lagrangea (§ 220).

[3] Oni koji imaju dovoljno strpljivosti, naći će veliku gomilu podataka i hipoteza u Boismard i Lasmouille, 276—287; što se tiče napose povijesnog vidika usp. Schnackenburg, II 393—397.

[4] Usp. sv.I, str. 80—81.

[5] O Isusovim prijateljstvima usp. Sv. I, eto 229—232.

[6] Mislimo da kontekst zahtijeva ovo povijesno značenje. Simbolička nadgradnja u rr. 9—10 (ili barem u r. 10, usp. Schnackenburg) bila bi u stilu Iv. Isus i vjera u njega jesu svjetlo, kojim čovjek ide bez smetnja prema svom spasenju; bez njega, čovjek ostaje utopljen u tamu duhovne smrti...

[7] Kakio se vidi, i ovdje se traži prethodna vjera za čudo, kao što je redovito slučaj u sinoptičkoj predaji.

[8] Usp. sv. I, str. 79.

[9] Upotrijebljeni glagol ne označuje obični tihi suzni plač, nego plač s bolnim glasovima: plač — naricanje.

[10] Stilski Isus reagira tako protiv plača Marijinog i židovskog, ali ova dva plača su ujedinjeni jedino time što se događaju u isto vrijeme; oni nemaju isto značenje, tako da se Isusovo negodovanje može odnositi samo na židovski plač.

[11] Isusov je grob vjerojatno bio drugog tipa, iskopan u boku brda, s horizontalnim pristupom, a ulaz mu se zatvarao okruglim - vertikalnim kamenom. — I jedan i drugi tip groba mogle su imati samo dobrostojeće osobe; obični čovjek upotrebljavao je uobičajeni grob, jamu iskopanu u zemlji.

[12] Kaže se da takav način pokapanja mrtvaca nije bio poznat među Židovima, i da bi ta pojedinost mogla imati simboličko značenje (usp. Boismard y Lamouille, 293). Međutim, taj isti običaj pretpostavlja evanđelist i kod Isusovog pogreba (da li slijedeći pripovijest o Lazaru?, pita se Sohnactoeinburg), nadodajući izričito, da je takav bio »židovski običaj sahranjivanja« (19,40).

[13] Kratku obavijest o Betaniji, o evanđeoskim spomenima u vezi s njom i o povijesti njezinih svetišta uap. Baldi, Guida, 134—140; tekstovi predaje u Enchiridion, br. 571—603.