U četvrtak, 17. listopada, u sportskoj dvorani Katoličkog školskog centra „Sv. Franjo“ u Tuzli održana je tradicionalna prodajna izložba u povodu obilježavanja Dana kruha na kojoj sudjeluju učenici, roditelji i djelatnici Centra. Novac koji je prikupljen na ovogodišnjoj prodajnoj izložbi bit će namijenjen stanovništvu BiH pogođenom poplavama i klizištima.

HNV BiH

Hrvatsko narodno vijeće BiH (HNV BiH) pozdravlja odluku visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta, kojom je donio paket mjera za poboljšanje integriteta izbornoga procesa u BiH.

Svi smo svjedoci kako je u proteklim izbornim ciklusima, izborni integritet bio narušen, stoga smatramo da je u interesu svih građana da njihova volja bude iskazana točno i transparentno.
Smatramo da nema niti jednog jedinog razloga da ovakva odluka bude na čekanju te pozivamo sve političke aktere da se odluka visokog predstavnika poštuje.

Pozivamo vlasti u entitetu Republika Srpska da se urazume i suzdrže od aktivnosti koje bi mogle našu zemlju odvesti u političku krizu, a koje se ogledaju u činjenici da postoje najave da će Republika Srpska krenuti ka usvajanju entitetskog izbornog zakona, čime bi se direktno izvršio napad na ustavni poredak.
Naglašavamo, da odluka visokog predstavnika nije usmjerena protiv niti jednog naroda ili entiteta, nego da se napokon izborni proces dovede u demokratske okvire bez lažiranja izborne volje građana.

Pozivamo sve političke aktere da zajedničkim radom nastave ispunjavati uvjete koji su postavljeni ispred naše zemlje i da iskoriste povijesnu priliku koja nam se ponudila nakon što je Evropsko vijeće odobrilo otvaranje pristupnih pregovora s Bosnom i Hercegovinom.

VJERNICI I PRIJATELJI NA GROBLJU ČASNIH SESTARA NA JOSIPOVCU

BLAGDAN SV. JOSIPA NA JOSIPOVACU U PREDGRAĐU TUZLE

Tuzla, 19.03.2024.

Prosječan građanin Tuzle, idući prema Slavinovićima, rijetko baci pogled ulijevo, prema brdašcu koje se, ni to se baš ne zna u širim krugovima, danas imenuje kao Josipovac.
Tamo je spomen groblje časnih sestara Kćeri Božje ljubavi koje je obilježeno s 32 bijela jednaka križića, jednim velikim križem te pločom sa imenima pokopanih sestara. Otkuda tu groblje i otkada je obilježeno, rijetko će tko znati. Pa i oni koje se svake godine dva puta, na Dan mrtvih i blagdan sv. Josipa, tamo okupe na Sv. misi, neće biti pouzdani izvori podataka o ovome blagoslovljenom mjestu.
„ Zaklela se Zemlja raju, da se tajne sve saznaju“ ili „da se svake tajne znaju“ kako u romanu U registraturi zapisa Ante Kovačić, poznata je trivjalizirana pučka izreka koja se potvrđuje i u životu utvrđuje činjenicu da su sve narodne izreke plod povijesnih, životnih iskustava ljudske civilizacije.
Kada su se na bosansko-hercegovačkom, pa i na tuzlanskome obzorju, devedesetih godina prošloga stoljeća počeli ukazivati znaci demokratskih promjena, gvardijan tuzlanski, fra Josip Bošnjaković i g. Drago Pavić koji se znao služiti viskom, otišli su na Josipovac i pokušali pronaći zarasle i zapuštene grobove o kojima se šutjelo. Ostaci drvenih križeva, obrasli u korov i draču, krili su humke dragih žena koje su svoj život poklonile Bogu i ljudima, poklonile Tuzli i Bosni i Hercegovini.
U vrijeme rata, novi je gvardijan fra Petar Matanović dao sestarske humke obilježiti bijelim kamenim križevima. Vojnički poredani spomenici, kao da su jednoglasno, ponavljali Kovačićeve stihove:

Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm,

GROBLJE ČASNIH SESTAR

ORONULI SAMOSTAN ČEKA SVOJE ZAKONITE I IZVORNE UKUĆANE

Ovaj u nebo vapijući glas, dugo je zvonio Josipovcem. Sramne, toliko prešućivane i teško objašnjive 1947. godine, sestre koje su živjele u samostanu sv. Josipa i po njemu nazivale oplemenjen i civiliziran, širi prostor sve do Slavinovića, dobile su dekret da u roku od tri dana, dobro ste razumjeli – od tri dana, sve napuste i odu iz tuzlanskoga kraja. Tko to može objasniti i onda i sada i zato se o tome – šutjelo i do danadanas šuti.
Ove, različito obrazovane, marljive i odane žene, imale su posjede i na Breškama (tu su ostale do ranih pedesetih!), školu u gradu Tuzli, zemljište i kuće u središtu grada, a, u roku od tri dana, postale su beskućnice. Sve su ostavile pa i svoje grobove, grobove od kojih je prvi, s. M. Leocarde Roun, uređen 1885, a zadnji, s. M. Ćirile Muhić, 1948. g.

 OTIŠLE SU!

U gradu je ostala s. Blanka Kralj, koja je dugo bila vrlo prisutna u poslijeratnome životu tuzlanske župne zajednice. Svi su je poštovali i držali do njezina mišljenja, a ona, gorda, ponosita i dostojanstvena, čuvala je uspomenu na jedan slavni život koji je, preko noći, izbrisan kao gumicom. Pokopana je sedamdesetih godina na Boriću!
Kćeri su se Božje ljubavi u Tuzlu vratile netom prije rata iz devedesetih. Tihe i ustrajne, živjele su u nadi da će povratiti svoja imanja i ugled koji su imale kod starih Tuzlaka. Ponovno je oživjela ugledna škola, ali vraćanje samostana sv. Josipa i područja oko njega, još čeka.

Ove, 2024. godine svetu je misu na Josipovcu slavio fra Mijo Ljubos, vikar iz Tuzlanskoga samostana sv Petra i Pavla. Sudjelovalo je tridesetak župljana. U 14h, radnim danom, nije baš pogodno vrijeme za okupljanje očekivanoga broja vjernika, štovatelja sv. Josipa i poštovatelja naših časnih sestara. Pa ipak, revno se pjevalo i molilo u tek oživjelom, poluprocvjetanom krajoliku prigradskoga bajkovitog brdašca što čuva uspomene na prošla, zlosretna vremena:

Nitko da ne dođe, no prijatelj drag, 

I kada se vrati, nek poravna trag!

Međunarodna galerija portreta Tuzla

Tuzla, 14. ožujka 2024.

U Centru za kulturu održana je književna večer na kojoj je predstavljena knjiga poezije književnice Ljerke Mikić iz Kostrča kod Orašja iz Posavine.
Program je vodila Silva Banović;
Knjigu su predstavili Marica Petrović i Vidan Janjić;
Stihove je interpretitao Luka Spasojević;
Glazbeni dio susreta oplemenio je dječji zbor Slavuj, pod ravnanjem Renate Bagarić uz klavirsku pratnju Zlatana Mujkića. Pjevali su o ljubavi, a na kraju je R. Bagarić, uz spomenutu klavirsku pratnju, otpjevala Vjeruj u ljubav, pjesmu kojom je naslovljen 4. studijski album Olivera Dragojevića.

Gradski dječji zbor SLAVUJ

Prof. Vidan Janjić rekao je da je ovo prva zbirka sonetnih vijenaca u BiH. Ako još uočimo da imamo pjesnikinju, a ne pjesnika, može se zaključiti da je LJ. Mikić u više segmenata – prva!
Knjiga pod nazivom U KORIJENIMA nudi nam jedan čudesan svijet! Ne u jednom korijenu, nego u množini, u svemu onome što čini život i ljudsko trajanje. Što čini život Ljerke Mikić - Ona pjeva o prirodi i ona pjeva s prirodom.
Na koricama je ilustracija drveta s izraženim korijenima duboko u zemlji. Plodovi toga drveta su srca, iznad drveta leti ptica i sija sunce. To je slika života koju će naša Pjesnikinja oplemeniti svojom umjetničkom maštom. Neki ljudi pokušaju iskorijeniti druge ljude, pa ih iščupaju iz zemlje. Ljudi od poezije slabije se uklapaju u ovaj kapitalistički svijet. Oni kojima je stalo do nematerijalne imovine, koja se temelji na ljepoti malih životnih stvari nisu podudarni s načinom na koji funkcionira današnji sustav. Ali, mislim da osoba koja u sebi nosi poeziju, vjerojatno ima smisleniji i bogatiji život, nego osoba koja živi slijedeći samo praktičnu i materijalnu stranu života. Zato sam rekla - duboko u zemlji. Nitko nije i ne može iskorijeniti Ljerku Mikić iz njezine Posavine, njezina svjetonazora, pripadanja i uvjerenja. Ona čvrsto stoji na zemlji koja ju je rodila i pjeva svima, a uprvom redu STVORITELJU SVIJETA, RODITELJIMA, LJUDIMA, PRIRODI, PJEVA ŽIVOTU I NJEGOVIM RADOSTIMA.
Književnost je , i to ne samo u našem društvu, tužno uvjetovana socijalnim kontekstima samoga umjetnika, njihovim malim povijestima i njihovim suodnosom s velikim svijetom. Kao što Whitman piše, čovjek je puno više od onoga što vidimo između šešira i čizama I bitno više od onoga što stane u biografske činjenice. Mnogi prožive život a da ne upoznaju sami sebe, kamoli da još stignu naći hrabrosti slijediti autentične potrebe, ne živjeti po diktatu, stati i razmisliti što su i što žele.
Korijeni nisu pjesme čuvarice stada ili kopačice u polju. To je sofisticirana pjesma napisana u jednoj od najsloženijih književnih formi – u formi soneta. Ovo je ukroćena pjesma, formom propisana, pa ipak slobodna i porukom i misaonom biti, široko rasplivana izvan tih sonetnih ograda koje su za našu pjesnikinju, možda samo izazov.
Živimo u vremenu nečitača. Pogotovo poezije. Predgovorna i pogovorna bilješka prof. Mate Nedića i fra Luke Markovića, nisu ushićeno impresionistički intonirane. Teorijski korektne, one nas upućuju u osebujni pjesnički svijet i sterilno , znanstveno ga interpretiraju.
Na kraju - Nada, ufanje, koja je, zapravo, uz vjeru i ljubav temeljna tema ove pjesnikinje. Ljubav i vjera su u zagrljaju raširenih ruku djevojke u cvjetnom polju. U blizini su skromno posavsko, drago dvorište i obrađene njive. Tu se ljubav dodiruje s prirodom i čovjekom. LJUBAV S VELIKIM SLOVOM U RAŠIRENIM ŽENSKIM RUKAMA.
Korijen je jedan od triju osnovnih organa kopnenih biljaka. Simbolična i značenjska funkcija korijena u ljudskom životu, u životu LJM je, vjera, ufanje i ljubav. To je to, ostalo je poezija koju treba čitati, slušati, vjerovati joj i voljeti život.
Ako se upustimo u strukturu sonetne zbirke U KORIJENIMA, UOČIT ĆEMO DA SU I ZVUKOVNI I ZNAČENJSKI SLOJ JEZIKA ove pjesnikinje majstorski i promišljeno ukomponirana asonancija (ponavljanje istih samoglasnika i aliteracija (ponavljanje istih suglasnika). Ovo su dominante stilske figure koje doprinose metaforici i simbolici uopće u ovoj pjesničkoj kompoziciji.
Taj je jezik izgradio pjesnikinjin svijet koji je je i u objektivnoj zbilji i u subjektivnom viđenju doprinio da se lako iščita misaona bit, ili poruka kako bi rekli starinski teoretičari.

Ova filozofija života, teološki pristup objašnjavanju svijeta i njegove pojavnosti nisu pjesnikinju odveli u teško pratljivi i teško shvatljivi izričaj pa ne moramo biti poznavatelji teorije književnosti pa da dobro upratimo kako pjesnikinja shvaća život. Čovjek nije otuđen i sam. U njegovu životu sudjeluje niz činitelja koji su vođeni ljubavlju i nadom. Nema tu filozofiranja i teologiziranja, sve je jednostavno i u skladu s prirodom. Samo treba voljeti i moliti i nitko te, čovječe, neće moći iskorijeniti.
Jedan od vijenaca ima naslov: Dodiri ljubavi
Ima li itko među nama tko ne želi da ga dodiruje ljubav, da ga netko voli. Da ga voli majka, otac, brat, sestra, prijatelj, prijateljica, dijete, da ga vole svi ljudi.
Ilustracija za ovaj vijenac je već spomenuta; cvjetno polje, djevojka raširenih ruku, drago posavsko dvorište, put i , naravno olistalo veliko drvo. Ima tu još drveća uz kuću i u daljini, ali ovo veliko, u prvom planu, to je valjda ono drvo s korijenima koje djevojku drži u životu, okrenutu suncu, egzaltiranu: DRVO SA KORICA
KAKO JE LIJEPO KAD JE LJUBAV ZAUVIJEK ponavlja LJerka Mikić više puta. To je znak poruke. Nema tu metaforike niti ikakve posebne stilsko figurativne uporabe jezika. Jednostavna, a sveto knjiški snažna poruka: KAKO JE LIJEPO KAD JE LJUBAV ZAUVIJEK.
U svakom vidu i formi. Samo ljubav to je poruka zbirke pjesama U KORIJENIMA, poruka Ljerke Mikić svim ljudima pa i nama koji smo se večeras ovdje okupili na ovoj ugodnoj književnoj večeri.
Ljerka je Mikić u svojim sonetima više pjevala o onoj Ljubavi koja se piše velikim slovom, Božanskoj Ljubavi, naime. Jer, budimo iskreni, za većinu nas ta ljubav je U KORIJENIMA.
Ili je u DODIRIMA LJUBAVI, napisana oda svakoj ljubavi.
Smisao svakoga umjetničkoga stvaranja je prezentacija. U nekim je umjetnostima ta prezentacija jednostavnija, lakše se realizira. Npr: arhitektura, glazba, slikarstvo pa i kazalište. U književnosti, pak, to je kompliciranije. Ovo je jedan od načina pokazivanja umjetničkoga viđenja svijeta jedne književnice.
Zatim dolazi knjiga za koju znamo da ima konzumente koji su rijetko brojni. Zato postoje tzv. školske lektire. To je jedan pedagoški mehanizam koji, da tako kažem, natjera ljude da u ruke uzmu taj čudesni svijet viđen kroz umjetnikovu maštu. Oni rijetki koji se i kasnije, u životu vraćaju knjizi, uglavnom čitaju prozu. Poezija je izazov za intelekt!
Pjesnici se slabo uklapaju u ovaj kapitalistički svijet.
Zato sam rekla - duboko u zemlji. Nitko nije i ne može iskorijeniti LJM iz njezine Posavine, njezina svjetonazora, pripadanja i uvjerenja. Ona čvrsto stoji na zemlji koja ju je rodila i pjeva svima, a u prvom redu STVORITELJU SVIJETA, RODITELJIMA, LJUDIMA, PRIRODI, PJEVA ŽIVOTU I NJEGOVIM RADOSTIMA.
Književnost je , i to ne samo u našem društvu, tužno uvjetovana socijalnim kontekstima samoga umjetnika, njihovim malim povijestima i njihovim suodnosom s velikim svijetom. Kao što Whitman piše, čovjek je puno više od onoga što vidimo između šešira i čizama I bitno više od onoga što stane u biografske činjenice.
Ne čuvarica stada ni kopačica u polju
U KORIJENIMA: DRVO, SUNCE, SRCA PTICA.
Ljudi od poezije se ne uklapaju. Oni kojima je stalo do nematerijalne imovine, koja se temelji na ljepoti malih životnih stvari nisu podudarni s načinom na koji funkcionira današnji sustav. Ima smisleniji i bogatiji život, nego osoba koja živi slijedeći samo praktičnu i materijalnu stranu života.
Zato sam rekla - duboko u zemlji. Nitko nije i ne može iskorijeniti LJM iz njezine Posavine, njezina svjetonazora, pripadanja i uvjerenja. Ona čvrsto stoji na zemlji koja ju je rodila i pjeva svima, a u prvom redu: Stvoritelj, roditelj, ljudi priroda život i radosti.

M.P.